Poslovni broj: Usž-1311/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Hrvoje Lukavec, odvjetnik u Zagrebu, Meštrovićev trg 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36152371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1451/2023-10 od 12. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1451/2023-10 od 12. veljače 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-224-02/22-01/1895, URBROJ: 511-01-203- 22-4 od 12. listopada 2022. (točka I. izreke) i odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke). Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.
2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu kojom zakonitost iste pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da ona dolazi iz mjesta koje se nalazi u unutrašnjosti Srbije gdje nema pripadnika hrvatskog naroda i gdje je isticanje takve pripadnosti bilo opasno po život. Ističe da je njezina majka hrvatska državljanka. Poziva se na načelo slobodne ocjene dokaza. Upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-747/2019 od 4. veljače 2021. gdje je istaknuto da isprave nisu jedina dokazna sredstva. U tom smislu upućuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4851/2019 od 22. prosinca 2020. Poziva se i na presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-3628/19-2 od 5. ožujka 2020. gdje je upućeno na izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu. Traži trošak sastava žalbe.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je zahtjev tužiteljice odbijen jer nije dokazala pripadnost hrvatskom narodu te da ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Ističe i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, poslovni broj: U- III-2826/2006 od 24. ožujka 2009. potvrdio njegovo stajalište da je stvarni dokaz pripadnosti nekom narodu deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu, osobito navođenjem te pripadnosti u pojedinim ispravama. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - "Narodne novine", broj: 36/24. - dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. Ovo stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je, pravilnom primjenom odredbe članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91., 70/91., 28/92., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21. - dalje: Zakon) potvrdio odbijanje zahtjeva tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.
7. Naime, prema odredbi članka 16. Zakona pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Prema stavku 2. istog članka, pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu. Iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu (stavak 3.).
8. I prema ocjeni ovog Suda, pravilno su tuženik i prvostupanjski sud zaključili da isprava, koju je tužiteljica dostavila, odnosno rješenje o upisu u Poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine od 20. rujna 2016. nije dostatan dokaz njezine pripadnosti hrvatskom narodu, a što predstavlja zapreku usvajanju njezinog zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo po osnovi članka 16. Zakona. Naime, iz citirane odredbe proizlazi da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim kontinuiranim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, a što je u konkretnom slučaju izostalo jer se tužiteljica nije kroz duže vremensko razdoblje izjašnjavala o nacionalnoj pripadnosti hrvatskom narodu.
9. U pogledu žalbenih prigovora tužiteljice već je pravilno naveo prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude da je pripadnost određenom narodu primarno subjektivna kategorija ista mora biti potkrijepljena dokazima i ispravama u kojima će biti jasno označena i vidljiva opredijeljenost podnositelja zahtjeva za pripadnost hrvatskom narodu tijekom života. Ovo iz razloga jer je potrebno da se objektivizira svijest o nacionalnoj pripadnosti, na način da se ista pripadnost iskazuje određenim ponašanjem osobe koja se u pravnom prometu deklarira kao pripadnik hrvatskog naroda. Navedeno osobito isticanjem hrvatske narodnosti u pojedinim ispravama i koja se pripadnost izražava kroz način života podnositelja zahtjeva. U tom smislu pripadnosti se utvrđuje i na temelju aktivnog sudjelovanja u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, što ne podrazumijeva samo članstvo, već i aktivno sudjelovanje, a o čemu tužiteljica također nije dostavila ni jedan dokaz. Slijedom navedenog neosnovano je upućivanje na presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-3628/19-2 od 5. ožujka 2020. jer se ovdje ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Također kraj činjenice da tužiteljica ni drugim dokaznim sredstvima nije dokazala svoju pripadnost hrvatskom narodu, neosnovano je upućivanje na navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.
10. Okolnost, pak, da je majka tužiteljice hrvatska državljanka, ali ne i otac tužiteljice, nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari, kraj činjenice da je riječ o primarno subjektivnoj kategoriji koja se u svakom pojedinom slučaju treba dokazati, a u prilog čemu tužiteljica tijekom postupka nije priložila vjerodostojan dokaz.
11. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir okolnosti da tužiteljica nije dokazala izjašnjavanje pripadnosti hrvatskom narodu kroz duže vremensko razdoblje, to je prvostupanjski sud s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika.
12. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odbiti žalbu tužiteljice kao i njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, jer sa istom nije uspjela.
U Zagrebu, 2. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
