REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-995/2023-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1) Grada Labina, Labin, Titov trg 11., 2) Vijeće za davanje koncesijskih odobrenja Grad Labin, Labin, Titov trg 11., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za održiv razvoj, Odsjek za pomorstvo, promet i infrastrukturu, Pazin, M.B. Rašana 2/4, radi postupanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovnog broja: Us I-343/2022-7 od 6. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 29. svibnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovnog broja: Us I-343/2022-7 od 6. prosinca 2022.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja kojom su predlagali donošenje presude sukladno odredbi članka 22. stavak 2. točka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. 29/17. i 110/21.-dalje: ZUS) te naložiti tuženiku očitovati se o tužiteljevim dopisima od 24. siječnja 2022. pisano i to izdavanjem potvrde da se u vezi mikrolokacije-dijela [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], neće pokrenuti postupak koncesioniranja u razdoblju u kojem je Planom upravljanja pomorskim dobrom na području grada Labina za 2022. godinu planirano izdavanje koncesijskih odobrenja na razdoblje od pet godina.
2. Tužitelji su protiv citiranog rješenja prvostupanjskog suda podnijeli jednu zajedničku žalbu iz svih zakonom propisanih razloga ističući da je postupanje javnopravnog tijela u smislu članka 8. stavak 4. Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru sastavni dio postupka davanja koncesijskog odobrenja što jasno proizlazi iz naslova poglavlja pod kojim se nalazi članak 8. stavak 4. Uredbe, koji glasi: " II. Postupak davanja koncesijskog odobrenja". Smatraju da navedeno proizlazi i iz samog članka 8. Uredbe, prema kojemu se "posebna potvrda nadležnog tijela u županiji", kojom se potvrđuje da za vrijeme na koje se daje odobrenje neće biti pokrenut postupak koncesioniranja", pojavljuje kao sastavni dio postupka rješavanja o zahtjevu za koncesijsko odobrenje. Svaku dvojbu po navedenom pitanju otklanja članak 8. stavak 5. citirane Uredbe, iz kojeg proizlazi da posebna potvrda iz članka 8. stavak 4. Uredbe predstavlja jedan od preduvjeta za pozitivno rješavanje zahtjeva za koncesijsko odobrenje. Napominje da je koncesijsko odobrenje propisom izričito definirano kao upravni akt o čijem se donošenju rješava u upravnom postupku te je posebna potvrda iz članka 8. stavak 4. citirane Uredbe sastavni dio tog upravnog postupka, slijedom čega ne može biti dvojbe o tome da postupanje nadležnog tijela u Istarskoj županiji u smislu članka 8. stavak 4. Uredbe, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, predstavlja upravnu stvar. Predlažu uvažiti žalbu i poništiti osporeno rješenje.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da se potvrda čije izdavanje tužitelj traži od tuženika ne može podvesti niti pod jednu točku odredbe članka 3. stavak 1. ZUS-a jer izdavanje iste nije upravna stvar niti se njome odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke (u upravnoj stvari izdavanja koncesijskog odobrenja). Tužitelji pogrešno smatraju da su stranke u postupku izdavanja potvrde i da je taj postupak upravna stvar u smislu članka 2. ZUP-a. Skreće pozornost na odredbu članka 8. stavak 4. Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru koja propisuje da iznimno, kada se odobrenje daje na vremenski rok dulji od jedne kalendarske godine, Vijeće je dužno prethodno ishoditi posebnu potvrdu nadležnog tijela u županiji, kojom se potvrđuje da za vrijeme na koje se daje odobrenje neće biti pokrenut postupak koncesioniranja, a iz koje jasno proizlazi da postupanje javnopravnog tijela, ovdje tuženika, ne predstavlja upravnu stvar. Naime, izdavanjem ili neizdavanjem posebne potvrde javnopravno tijelo, ovdje tuženik, ne rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima stranaka. Navedena odredba Uredbe propisuje radnju koje Vijeće za koncesijska odobrenja mora poduzeti u slučaju zaprimanja zahtjeva za odobrenje na rok dulji od jedne kalendarske godine. Potvrda je dokument na temelju kojeg Vijeće za davanje koncesijskih odobrenja određuje rok dulji od jedne kalendarske godine na koje se izdaje odobrenje. Postupak davanja koncesijskog odobrenja propisan citiranom Uredbom u članku 7. stavak 2. propisuje da se zahtjev podnosi Vijeću na tiskanom obrascu koji čini sastavni dio Uredbe (prilog 3 Uredbe). Uvidom u prilog 3. Uredbe, i to u točki 4. tiskanog obrasca razvidno je da podnositelj zahtjeva ima mogućnost zahtijevati izdavanje odobrenja na razdoblje dulje od jedne kalendarske godine. Povezano s člankom 8. stavak 4. Uredbe, koncesijsko odobrenje može se izdati na rok dulji od jedne kalendarske godine samo i isključivo uz potvrdu županije. Dakle, pogrešno je tumačenje tužitelja da je posebna potvrda jedan od preduvjeta za pozitivno rješavanje zahtjeva za koncesijsko odobrenje. To stoga što vijeće može uvijek dati odobrenje na jednu kalendarsku godinu te na taj način pozitivno riješiti zahtjev, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno te razvidno iz evidencije izdanih koncesijskih odobrenja za 2022. godinu koja je sastavni dio izvješća o izvršenju plana upravljanja pomorskim dobrom na području grada Labina za 2022. godinu dostavljeno Istarskoj županiji dana 16. siječnja 2023. godine. Ispravno tužitelji navode da je koncesijsko odobrenje upravni akt i taj upravni akt predstavlja upravnu stvar, međutim, ishođenje posebne potvrde kao sastavnog dijela postupka rješavanja o zahtjevu za koncesijsko odobrenje kako to navode tužitelji nije upravna stvar, jer javnopravno tijelo ne rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima stranaka, već o tome rješava vijeće za davanje koncesijskog odobrenja. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ocjenjujući osporeno rješenje prvostupanjskog upravnog suda u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. -dalje: ZUS), ovaj Sud ocjenjuje da osporenim rješenjem uz obrazloženje kakvo je njime dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
6. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je i zakonito postupio prvostupanjski sud kada je osporenim rješenjem pozivom na odredbu članka 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a, a u vezi članka 3. stavak 1. točka 1. istog Zakona, tužbu tužitelja odbacio obzirom da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora budući je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.
7. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da su tužitelji od tuženika u više dopisa istog datuma od 24. siječnja 2022., zatražili pismeno očitovanje na način da izda potvrdu da glede mikrolokacije-dio [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], neće biti pokrenut postupak koncesioniranja u razdoblju kojim je Planom upravljanja pomorskim dobrom na području grada Labina za 2022. godinu planirano izdavanje koncesijskih odobrenja na razdoblje od pet godina. Dakle, tužitelji su od tuženika zatražili izdavanje potvrde u smislu odredbe članka 8. stavak 4. Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru (Narodne novine, broj 36/04., 63/08., 133/13., 63/14.,dalje: Uredba), kojom je propisano da se iznimno kada se odobrenje daje na vremenski rok dulji od jedne kalendarske godine, Vijeće za davanje koncesijskog odobrenja dužno prethodno ishoditi posebnu potvrdu nadležnog tijela u županiji, kojom se potvrđuje da za vrijeme na koje se daje odobrenje neće biti pokrenut postupak koncesioniranja.
8. Prema odredbi članka 1. citirane Uredbe istom se propisuju djelatnosti za koje se može dati koncesijsko odobrenje, postupak davanja koncesijskog odobrenja i visina naknade za davanje koncesijskog odobrenja. Prema članku 2. stavak 1. iste Uredbe za svaki grad/općinu na čijem području postoji pomorsko dobro osniva se Vijeće za davanje koncesijskog odobrenja (Vijeće). Odobrenje za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru upravni je akt na čije donošenje se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku ako odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i odredbama ove Uredbe nije drukčije propisano. Prema članku 5. iste Uredbe poglavarstvo grada/općine donosi godišnji plan upravljanja pomorskim dobrom za svaku godinu i dostavlja ga nadležnom tijelu samouprave u županiji najkasnije do 1. prosinca tekuće godine. Godišnji plan iz stavka 1. ovog članka mora biti usklađen sa županijskim godišnjim planom upravljanja pomorskim dobrom u pogledu plana koncesioniranja i davanja koncesijskih odobrenja, o čemu nadležno tijelo županije daje potvrdu (stavak 1. i 2.).
9. Imajući u vidu sve naprijed navedeno i utvrđeno, prema ocjeni ovog Suda, pravilno je ocijenio prvostupanjski upravni sud da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari slijedom čega ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora povodom tužbe tužitelja. Ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog upravnog suda da izdavanje ili neizdavanje potvrde iz odredbe članka 8. stavak 4. Uredbe ne predstavlja upravnu stvar u kojoj bi javnopravno tijelo odlučilo o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe u primjeni zakona i propisa niti je istima propisano da bi se radilo o upravnoj stvari. Pritom je nesporno da je izdavanje koncesijskog odobrenja upravni akt te da se u svrhu izdavanja istog provodi upravni postupak slijedom čega isto predstavlja upravnu stvar. Naime, odredbom članka 8. stavak 4. citirane Uredbe je propisana iznimka da kada se koncesijsko odobrenje daje na vremenski rok dulji od jedne kalendarske godine, vijeće za davanje koncesijskog odobrenja (koje odlučuje o zahtjevima) je dužno prethodno ishoditi posebnu potvrdu nadležnog tijela u županiji, ovdje tuženika, kojom će se potvrditi da za vrijeme na koje se daje odobrenje neće biti pokrenut postupak koncesioniranja. Citirana odredba se ne može tumačiti na način da je tuženik u obvezi izdati takvu potvrdu niti izdavanje/neizdavanje iste čini upravnu stvar, niti se ista potvrda donosi nakon provedenog upravnog postupka.
10. Slijedom svega navedenog, trebalo je pozivom na odredbu članka 30. stavak 1. točka 7. tužbu tužitelja odbaciti, kako je to prvostupanjski upravni sud i učinio uz obrazloženje s kojim je suglasan i ovaj Sud.
12. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 73. stavak 1. u vezi članka 67. stavak 3. ZUS-a, riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 29. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
