Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-962/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Heidi Santini, odvjetnica u Zagrebu, Vlaška 62/VI, protiv tuženice AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa zakonski zastupnik, a ovoga punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, poslovni broj P-1336/2023-16 od 23. rujna 2024., ispravljene i dopunjene rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1336/2023-22 od 8. listopada 2024., u sjednici održanoj dana 29. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja GŽ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, poslovni broj P- 1336/2023-16 od 23. rujna 2024.
Obrazloženje
1.Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. „I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba iz Ugovora o kreditu broj 028-50-4336425 od 27. kolovoza 2007. godine koji je dana 29. kolovoza 2007. godine potvrđen/solemniziran po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću Malekoviću iz Krapine, Gajeva 8, pod posl. brojem: OV-10588/2007, sklopljen između tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita i tuženika AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao Kreditora u dijelu:
- dio čl. 2. navedenog Ugovora u dijelu koji glasi:
“promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.”
- dio čl. 3. navedenog Ugovora u dijelu koji glasi:
“3,30% (tri zarez trideset tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom
prvog korištenja kredita...”
- dio čl. 7. navedenog Ugovora u dijelu koji glasi:
“u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.” te u dijelu “Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.”
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.434,71 EUR (tritisućečetiristotridesetčetiri eura sedamdeset jedan cent) osnova ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2007. godine – odredaba o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća do 31.12.2007.g. po kamatnoj stopi u skladu sa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/2004), a za razdoblje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi u smislu čl. 29 st. 2. ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08, 130/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07 i 66/2011), a za razdoblje od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a za razdoblje od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranje Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentnastopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja, te godine, i to na iznos :
- 3,06
Eur
od
23. 01.
do 2008. isplate
- 5,88
Eur
od
27.02.
do 2008. isplate
- 10,71 Eur
od
21.03.
do 2008. isplate
- 3,45
Eur
od
25.04.
do 2008. isplate
- 0,58
Eur
od
27.05.
do 2008. isplate
- 4,14
Eur
od
30.06.
do 2008. isplate
- 2,27
Eur
od
01.10.
do
2008. isplate
- 25,73
Eur
od
30.10.
do 2008. isplate
- 10,01
Eur
od
28.11.
do 2008. isplate
- 30,00 Eur
od
28.01.
do 2009. isplate
- 33,07 Eur
od
28.01.
do 2009. isplate
- 34,46
Eur
od
27.02.
do 2009. isplate
- 31,17
Eur
od
26.03.
do 2009. isplate
- 31,91
Eur
od
23.04.
do
2009. isplate
- 25,96
Eur
od
27.05.
do 2009. isplate
- 21,58
Eur
od
01.07.
do 2009. isplate
- 22,74
Eur
od
17.07.
do
2009. isplate
- 25,05
Eur
od
25.08.
do 2009. isplate
- 24,85
Eur
od
30.09.
do 2009. isplate
- 22,52
Eur
od
28.10.
do 2009. isplate
- 26,90 Eur
od
25.11.
do 2009. isplate
- 30,41 Eur
od
29.12.
do 2009. isplate
- 35,41 Eur
od
02.02.
do 2010. isplate
- 34,27 Eur
od
01.03.
do 2010. isplate
- 41,05
Eur
od
29.03.
do
2010. isplate
- 39,76 Eur
od
29.04.
do 2010. isplate
- 42,27 Eur
od
28.05.
do 2010. isplate
- 63,98 Eur
od
06.07.
do 2010. isplate
- 59,51 Eur
od
20.07.
do 2010. isplate
- 73,16 Eur
od
30.08.
do 2010. isplate
- 68,45 Eur
od
29.09.
do 2010. isplate
- 60,86 Eur
od
02.11.
do 2010. isplate
- 76,87
Eur
od
02.12.
do
2010. isplate
- 97,23 Eur
od
29.12.
do 2010. isplate
- 82,81 Eur
od
26.01.
do 2011. isplate
- 87,87 Eur
od
25.02.
do 2011. isplate
- 81,44 Eur
od
30.03.
do 2011. isplate
- 82,59
Eur
od
28.04.
do
2011. isplate
- 109,90 Eur
od
30.05.
do 2011. isplate
- 112,56 Eur
od
04.07.
do 2011. isplate
- 135,14 Eur
od
29.07.
do
2011. isplate
- 123,45 Eur
od
31.08.
do 2011. isplate
- 110,64 Eur
od
03.10.
do 2011. isplate
- 108,83 Eur
od
02.11.
do 2011. isplate
- 107,85 Eur
od
02.12.
do 2011. isplate
- 113,93 Eur
od
02.01.
do
2012. isplate
- 119,24 Eur
od
31.01.
do 2012. isplate
- 119,95 Eur
od
29.02.
do 2012. isplate
- 116,28 Eur
od
30.03.
do 2012. isplate
- 118,76 Eur
od
02.05.
do 2012. isplate
- 120,45 Eur
od
31.05.
do 2012. isplate
- 117,60 Eur
od
03.07.
do 2012. isplate
- 118,35 Eur
od
31.07.
do 2012. isplate
- 116,21 Eur
od
04.09.
do 2012. isplate
- 111,59 Eur
od
05.10.
do 2012. isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 480,02 EUR (četisristoosamdeset eura dva centa) s osnova ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2007. godine – odredaba o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.08.2007.g. do isplate, i to za razdoblje od 30.08.2007.g. do 31.12.2007.g. po kamatnoj stopi u skladu sa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/2004), a za razdoblje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi u smislu čl. 29 st. 2. ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08, 130/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07 i 66/2011), a za razdoblje od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a za razdoblje od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranje Europske središnje banke za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR (tisućusedamsto eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te mu se naloži naknaditi trošak parničnog postupka tuženici uvećan za zakonsku zateznu kamatu, zajedno s troškom sastava žalbe, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženice da su sporne odredbe o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i ulaznoj jednokratnoj naknadi tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud prvog stupnja ignorira činjenicu da prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelj nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također, pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženica u to vrijeme nudila klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF. U prilog tvrdnji tuženice da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora ukazuje i solemnizacija ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji. Nadalje, ističe da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. ugovora o kreditu i opće akti tuženice, a tužitelj je razumijevanje i prihvat spornih odredaba ugovora potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije. Osim toga, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštena ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ugovor je ispunjen, a tužitelj nikada nije prigovarao visini anuiteta, a niti koristio pravo da raskine ugovor. Prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženice kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama. S obzirom da odluke u slučaju Franak ne djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, to je jasno da su navedeni propusti rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 27. kolovoza 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica kredita vezana uz CHF, te jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženica kao posljedicu ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu isplati novčani iznos koji predstavlja razliku nastalu zbog primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.434,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku počev od 23. siječnja 2008. 2011. do 5. listopada 2012., a s osnova ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 480,02 EUR.
8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren povrat kredita vezan za određenu valutnu klauzulu i ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu, da tuženica, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF i promjenjiva kamatna stopa, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu i promjenjivost kamatne stope, ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 i 125/07 – dalje ZZP) slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora ništetne.
8.1. Također, sud prvog stupnja ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare i u odnosu na naplaćenu jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita, utvrđuje kako odredba čl. 3. Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, te je takva ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP nepoštena, slijedom čega je i u tom dijelu udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.
9. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
10. Tužitelj je u konkretnom slučaju podnio tužbu 26. kolovoza 2023., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa s osnove ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula.
11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/07), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
13. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
14. Osim toga, u postupku je saslušan tužitelj, slijedom čega je prvostupanjski sud odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, odnosno da su mu objašnjene pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke i uz promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.
15. U postupku je, na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu, nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju automobila za osobne potrebe, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.
16. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 3.434,71 EUR za utuženo razdoblje, pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.
17. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.
18. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja joj se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.
19. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju automobila, koji koristi isključivo za osobne potrebe.
20. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju automobila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.
21. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
22. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.
23. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.
24. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).
25. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.
26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.
27. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu.
28. U konkretnom slučaju odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.
29. Formulacija odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za obradu kredita propisana u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane obradom kredita.
30. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, s tim da se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda taj zaključak može analogno primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu koja je predmet ovog spora. Osim toga, u i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. zauzeto je identično pravno shvaćanje u pogledu naknade za obradu i odobravanje kredita.
31. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za obradu kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.
32. U postupku je utvrđeno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio tuženici utuženi iznos, slijedom čega je isti tužitelju pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.
33. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
34. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
35. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
36. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni, odnosno plaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, odnosno platio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.
37. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.
38. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.
Zadar, 29. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Delin
