Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-1005/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, Horvatova ulica 80A, protiv tuženice ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, Prilaz Đure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe Pakracu, poslovni broj P- 17/2024-15 od 11. studenoga 2024., u sjednici održanoj 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice ABC [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P- 17/2024-15 od 11. studenoga 2024. u toč. I. i II. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P-17/2024-15 od 11. studenoga 2024. u toč. III. i IV. izreke i sudi:

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. pod nazivom Naknada za obradu kreditnog zahtjeva Ugovora o kreditu broj 16744/06 od 15. ožujka 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženice EFG sa sjedištem u [adresa], [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: "3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

Nalaže se tuženiku ABC sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kao pravnom slijedniku iza EFG sa sjedištem u [adresa], [matični broj subjekta], da tužitelju CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 407,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2006. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Dužna je tuženica ABC [adresa] naknaditi tužitelju CA prouzročeni parnični trošak u sveukupnom iznosu od 750,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

IV Dužna je tuženica ABC [adresa] naknaditi tužitelju CA trošak žalbenog postupka u iznosu od 232,50 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

«I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11. pod nazivom PRIJEVREMENA OTPLATA Ugovora o kreditu broj 16744/06 od 15. ožujka 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika EFG sa sjedištem u [adresa], [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ABCd. sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao pravnom slijedniku iza EFG sa sjedištem u [adresa], [matični broj subjekta], da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 262,54 EUR (dvjesto-šezdeset-dva eura i pedeset-četiri centa), s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 2. prosinca 2010. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita 6 odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA Ugovora o kreditu broj 16744/06 od 15. ožujka 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika EFG sa sjedištem u [adresa], [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „ 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. “ Nalaže se tuženiku ABCd. sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao pravnom slijedniku iza EFG sa sjedištem u [adresa], [matični broj subjekta], da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 407,85 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 18. ožujka 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

IV. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.»

2. Protiv citirane presude u toč. III. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka presude u pobijanom dijelu proturječna i suprotna izvedenim dokazima. Isto je tako počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. istog Zakona, jer presuda u toč. III. i IV. izreke nije donesena na temelju brižljive ocjene dokaza. Ugovor o kreditu od 15. ožujka 2006. sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženice standardiziran je i tipski ugovor, sročen i priređen od pravnog prednika tuženice. Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se kao korisnik kredita obvezuje potpisom platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa kredita. Pravni prednik tuženice je na temelju te odredbe zaračunao jednokratne troškove obrade kredita pri čemu nije nedvojbeno predočena struktura navedenih troškova, od čega se oni sastoje ni zašto je baš određena u tom postotku, što navedenu obvezu korisnika čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva pravni prednik tuženice ni na koji način nije mu pružio mogućnost pregovaranja niti mu je predočeno potrebno razjašnjenje značenja i smisla te odredbe. Nije imao nikakvog utjecaja na njezin sadržaj, što je s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i laika nesporno bilo potrebno. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročilo je očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača, osobito jer je tuženica obračunavala kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je isplatila drugi, manji iznos od ugovorenog za 3%. Predlaže žalbu uvažiti, presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno, istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv citirane presude u toč. I., II i IV. izreke žalbu je izjavila tuženica iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tvrdi da je odluka o iznosu naknada banke dostavljena tužitelju i objavljena na službenim stranicama tuženice. Iz Tarife za poslove s građanima ... vidljivo je da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja iznos od 4% nedospjele glavnice kredita. Sud je u pobijanoj presudi utvrdio da se o predmetnoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu nije pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženice te da na nju tužitelj nije imao utjecaja slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredba čl. 16. st. 1. Direktive 2008/48 određuje da potrošač ima pravo u bilo kojem trenutku ispuniti svoje obveze prema ugovoru o kreditu te da ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita a koje se sastoji od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. Prema stavku 2. čl. 16. iste Direktive, vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove povezane s prijevremenom otplatom kredita. Ograničenja uvedena u hrvatsko zakonodavstvo nisu primjenjiva na predmetni Ugovor o kreditu. Uvedena su Zakonom o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. koji se ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije utvrđivao da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita suprotna načelu savjesnosti i poštenja; ni iz jednog dokaza nije mogao utvrditi zašto bi položaj tužitelja bio slabiji te zašto nije mogao sklopiti ugovor o kreditu bez te odredbe, a nije izveo nijedan dokaz na okolnost prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Čak i da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, isto nužno ne znači da je tuženica bila nepoštena. Sudovi u kolekivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 nisu utvrdili da bi ugovorna odredba ugovora o kredita kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita bila ništetna. Prigovara odluci o troškovima postupka, jer je sud prvog stupnja pogrešno odredio omjer uspjeha stranaka u postupku.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prilikom donošenja pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuju stranke, budući da presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud u postupku izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, za koje se može provjeriti imaju li pravnu i činjeničnu osnovu.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 16744/06 zaključenog 15. ožujka 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice ..., kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita naplaćuje jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 3,00% te zahtjev da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplatiti tužitelju iznos od 407,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2006. pa do isplate, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. koja glasi: "korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora." i isplatu 262,54 eura.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 18. ožujka 2006. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 407,85 EUR, temeljem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Smatra kako je predmetna odredba Ugovora jasna i lako uočljiva, lako razumljiva te matematički egzaktno određena, slijedom čega smatra da je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne, pa kako odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja nije suprotna pravilima obveznog prava, pa smatra da takva ugovorna odredba nije ništetna, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP), a ni nepoštena ugovorna odredba, slijedom čega je odbio postavljeni tužbeni zahtjev u tom dijelu kao i tužiteljev zahtjev za isplatom zatraženog novčanog iznosa.

10. Suprotno tome, tužbeni je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ocijenio osnovanim. Smatra da samo ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. a ni danas nije zabranjeno a ni ništetno samo po sebi. Međutim, spornu odredbu smatra ništetnom, jer je neodređena i neodrediva budući ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti niti je ostavljeno trećoj osobi da je po visini odredi, već je, kako to smatra prvostupanjski sud "prepušteno isključivo aktu kreditora, dakle jednoj ugovornoj strani i njezinoj autonomnoj volji", pa smatra da je slijedom toga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, slijedom čega je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) ima pravo na restituciju iznosa od 262,54 eura koji je iznos platio tuženici 1. listopada 2010. na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio utvrditi ništetnom i odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita te kada je odbio naložiti tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve odredbe.

12. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

13. Iz iskaza tužitelja CA saslušanog kao stranke, proizlazi da je kredit podigao u ... jer mu je novac bio potreban za financiranje obnove dvorišne zgrade, jer je u to vrijeme živio u obiteljskoj kući i kredit je utrošen za kupnju građevinskog materijala. Prilikom dogovora o podizanju kredita nije mu spominjana obveza plaćanja naknade za troškove obrade a ni naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prilikom prijevremene otplate zaračunata mu je naknada od 4% iznosa glavnice i platio je iznos od 16.000,00 kn. Prilikom dogovaranja kredita razgovaralo se isključivo o iznosu kredita i o tome da će biti isplaćen u kunama, dok se o drugim odredbama kredita uopće nije razgovaralo, pa tako ni o spomenutim naknadama (l.s. 190).

14. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za obnovu dvorišne zgrade, kako je i sam naveo, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.

17. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

19. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

19.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (15. ožujka 2006) nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade.

21. U konkretnom slučaju odredba čl. 5. kao i ona iz čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu jasne su i lako uočljive, ali ne i lako razumljive (posebno ona iz odredbe čl. 11. Ugovora koja nije po visini određena), slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je su li iste poštene ili ne.

22. Formulacija odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud za odredbu čl. 11. Ugovora i premda je u Ugovoru određena njezina visina od 3,00% tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za obradu kredita propisana u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane obradom kredita, kao i troškove prijevremene otplate kredita, visina koje i nije bila ugovorena.

23. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, s tim da se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda taj zaključak može analogno primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita koje su predmetom ovog spora. Osim toga, i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. zauzeto je identično pravno shvaćanje u pogledu naknade za obradu i odobravanje kredita, kao i za prijevremenu otplatu.

24. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za obradu kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

25. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita platio tuženici utužene iznose, slijedom čega je tužitelju trebalo dosuditi zatražene iznose zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada su ti iznosi plaćeni tuženici) do dana isplate.

26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

28. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke u toč. I. i II. izreke slijedom čega je u tom dijelu žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi presudu suda prvog stupnja, po čl. 368. st. 1. ZPP.

30. Isto je tako pravilnom primjenom materijalnog prava presudu suda prvog stupnja u toč. III. i IV. izreke (odluci o troškovima postupka) trebalo preinačiti, po čl. 373. toč. 3. ZPP, odnosno, usvojiti i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu (naknade za obradu kreditnog zahtjeva) te naložiti tuženici da plati tužitelju iznos od 407,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2006. do isplate, kao i naložiti tuženici da tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu naknadi prouzročeni parnični trošak, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP i čl. 166. st. 2. istog Zakona.

31. Tužitelju je priznat slijedeći parnični trošak: sastava tužbe u iznosu od 75 bodova, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje Tarifa) i u tužbi određenoj vrijednosti predmeta spora od 670,39 eura. Ovdje je za kazati i to da je tužitelj tijekom postupka promijenio vrijednost predmeta spora, međutim, nije ovlašten mijenjati ga, s obzirom da je relevantna vrijednost predmeta spora koja je određena u tužbi, sukladno odredbi čl. 40. st. 1. ZPP. Naime, vrijednost predmeta spora može izmijeniti samo sud, po službenoj dužnosti ili po prigovoru tuženika u slučaju da je ona suviše nisko ili visoko određena, ali najkasnije na pripremnom ročištu.

32. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak sastava obrazloženog podneska od 21. veljače 2024. u iznosu od 75 bodova, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na odgođenom ročištu od 8. svibnja 2024. u iznosu od 37,5 bodova, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, zastupanja na ročištu od 24. rujna 2024. u iznosu od 75 bodova, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife te zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 37,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) te pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi sveukupno 750,00 eura.

33. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadom parničnog troška sastava podneska od 19. rujna 2024. jer isti nije bio nužan za vođenje predmetnog spora, kao ni zahtjev za naknadu plaćenih pristojbi, jer u spisu ne prileži dokaz da ih je tužitelj platio.

34. Tužitelju je također priznat trošak žalbenog postupka koji se odnosi na sastav žalbe, sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 93 boda, što uz vrijednost boda od 2,00 eura te porez na dodanu vrijednost iznosi sveukupno 232,50 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

U Zadru, 29. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov