Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-985/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i sutkinje Katice Krajnović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nada Magdić, odvjetnica u Ogulinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay&partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3932/2021-25 od 6. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3932/2021-25 od 6. ožujka 2025. i rješenje istog poslovnog broja u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju, UV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 2.685,63 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- iznos od 1,20 eura od 31. siječnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 2,42 eura od 29. veljače 2008. pa do isplate,

- iznos od 4,51 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- iznos od 1,36 eura od 30. travnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 0,12 eura od 31. svibnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 1,67 eura od 30. lipnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 0,86 eura od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- iznos od 11,05 eura od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- iznos od 4,22 eura od 30. studenoga 2008. pa do isplate,

- iznos od 12,91eura od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- iznos od 14,24 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 14,85 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,53 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,85 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 11,24 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 9,32 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 10,85 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- iznos od 10,76 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- iznos od 9,73 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- iznos od 11,66 eura od 30. studenoga 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,20 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- iznos od 15,39 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 14,88 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- iznos od 17,86 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- iznos od 17,29 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 18,39 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 27,91 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 25,95 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 31,94 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos od 29,87 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos od 26,54 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos od 33,56 eura od 30. studenoga 2010. pa do isplate,

- iznos od 42,49 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos od 36,17 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 38,39 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos od 35,57 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos od 36,07 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 48,04 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 49,21 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 58,98 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 53,86 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos od 48,26 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos od 47,13 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos od 46,71 eura od 30. studenoga 2011. pa do isplate,

- iznos od 49,35 eura od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 51,65 eura od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 51,96 eura od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 50,37 eura od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 51,44 eura od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 52,18 eura od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 50,94 eura od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 51,27 eura od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 50,34 eura od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 48,33 eura od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos od 50,47 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos od 51,50 eura od 30. studenoga 2012. pa do isplate,

- iznos od 50,78 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos od 46,74 eura od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 50,17 eura od 28. veljače 2013. pa do isplate,

- iznos od 50,47 eura od 31. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos od 49,13 eura od 30. travnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 44,95 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 44,84 eura od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 45,87 eura od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 47,51 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- iznos od 49,79 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos od 48,62 eura od 31. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos od 49,45 eura od 30. studenoga 2013. pa do isplate,

- iznos od 50,39 eura od 31. prosinca 2013. pa do isplate,

- iznos od 50,98 eura od 31. siječnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 52,22 eura od 28. veljače 2014. pa do isplate,

- iznos od 51,81 eura od 31. ožujka 2014. pa do isplate,

- iznos od 50,44 eura od 30. travnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 50,00 eura od 31. svibnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 50,20 eura od 30. lipnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 51,76 eura od 31. srpnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 53,07 eura od 31. kolovoza 2014. pa do isplate,

- iznos od 52,80 eura od 30. rujna 2014. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, roku od 15 dana.

i riješeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da u roku od 15 dana, tužitelju, UV, Đačka 15a, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.317,06 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od 6. ožujka 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

III. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 4. travnja 2023. "

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja pod toč. I. i II. pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače, odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz dosudu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje pod toč. I. i II. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude i rješenja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i pravilno utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Presuda prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u odnosu na sadržaj isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Predmet spora je tužiteljicin zahtjev za isplatom iznosa od 2.685,63 Eura s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je odredbom ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je 12. rujna 2007. zaključen Ugovor o [broj kredita] između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,

- da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno vraćanje kredita u valuti CHF, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 2014. godine,

- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna jer je ništetnost takve odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite,

- da je tužiteljica za vrijeme otplate kredita, a na temelju ugovorene valutne klauzule CHF platila više 2.685,63 Eura.

10. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 125/07, 79/07, 79/09 i 89/09; dalje: ZZP/07) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Točno je da je sporna odredba stupila na snagu nakon zaključenja spornog Ugovora o kreditu (12. rujna 2007.) Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09), no ista je odredba bila na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na temelju čijih stavova tužiteljica temelji svoju tužbu. Uostalom, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (11. svibnja 2021.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, neovisno o činjenici što navedena odredba nije bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora, ista je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka pa se osnovano prvostupanjski sud pozvao na pravne stavove iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Prvostupanjski sud nije propustio utvrditi ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u spornom Ugovoru o kreditu. Naime, odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP), prvostupanjski je sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom, pozivajući se pri tome na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenim je presudama utvrđeno da je i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen Ugovor o [broj kredita] povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je valjano primijenjena i odredba čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO). Irelevantna je činjenica što tužiteljica nije tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (deklaratorni preambul) jer je iz činjeničnih navoda tužbe za koje je činjenice sud vezan (čl. 2. ZPP) nedvojbeno da tužiteljica traži isplatu kao posljedicu ništetnosti ugovorene odredbe ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF. Presuda prvostupanjskog suda sadrži jasno i dostatno obrazloženje o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, koje su posljedice dovele do obveze tuženika da vrati sve što je stekao na temelju ništetne odredbe, te činjenica da ta odredba nije izrekom utvrđena ništetnom ne čini presudu nerazumljivom, niti je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

12. Neosnovano tuženik smatra i da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, jer je navedena ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Prethodno, također iz razloga što je odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao o prethodnom pitanju, prvostupanjski sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom, pozivajući se pri tome na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Točno je da su u postupku kolektivne zaštite utvrđivane povrede na apstraktnoj i općenitoj razini, no u konkretnom je postupku proveden i dokaz saslušanjem tužiteljice, čiji je iskaz prvostupanjski sud valjano cijenio i iz čijeg je iskaza utvrđeno da prilikom zaključenja ugovora tužiteljica ni na koji način nije upozorena na rizike vezane za ugovor, niti joj je objašnjeno značenje valutne klauzule. Stoga je obzirom na iznesene prigovore prvostupanjski sud valjano i potpuno utvrdio u postupku odlučne činjenice.

13. Odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je prvostupanjski sud i proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i iz čijeg je iskaza utvrđeno da je u potpunosti izostalo pregovaranje o spornim odredbama, kao i posljedice koje su na temelju spornih odredbi nastale u tužiteljicinoj obvezi, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Osim toga, odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom je slučaju odredba ugovora o valutnoj klauzuli određena u tipskom ugovoru od strane tuženika (što je utvrđeno iskazom tužiteljice), u unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Prema čl. 102. st.1. ZZP/07 nepoštena odredba ugovora je ništetna.

15. Tuženik nije u postupku niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljicu, kao potrošača, informirao o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF, i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Pored takovog stanja stvari, ispravno se prvostupanjski sud poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora.

16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je tužiteljica potrošač na temelju čl. 3. toč. 1. ZZP/07, jer je pravni posao sklopila kao fizička osoba, nije bila vlasnica obrta niti odgovorna osoba u trgovačkom društvu, a sredstvima kredita kupljen je osobni automobil kojeg je koristila za osobne potrebe. Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i provođenjem tog dokaza, kao i iz Ugovora o kreditu, utvrdio činjenicu statusa potrošača. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu s tuženikom, radi čega je pravilno obrazložio razloge neprovođenja dokaza pribavljanjem podataka od Porezne uprave je li objekt financiran Ugovorom o kreditu tužiteljica unijela u imovinu obrta (čl. 220. st. 2. ZPP).

17. Okolnost što se prvostupanjski sud pozvao i na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije od utjecaja jer je svoju odluku po utvrđenim činjenicama prvenstveno temeljio na odredbama ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora među strankama, kao i stavovima iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2014. i primjenom čl. 138. a. ZZP/07.

18. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17-10 (u odnosu na valutnu klauzulu), a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018., te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. a koje glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 11. svibnja 2021., a ništetnost ustanovljena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 14. lipnja 2018. to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 225. ZOO, niti je nastupila zastara tražbine.

19. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja na temelju čl. 1115. ZOO koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u postupku utvrđeno da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena, što je uzrokovalo njezinu ništetnost (čl. 102. ZZP/07) to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

20. I odluka o troškovima postupka pod toč. I. i II. izreke rješenja je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP, čl. 155. st. 1. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/23; dalje Tarifa). Neosnovano tuženik smatra kako tužiteljici nije bilo potrebno priznati trošak vještačenja od 265,45 Eura. Točno je da je po pozivu prvostupanjskog suda tužiteljica predujmila 199,08 Eura, no naknadno, po provedenom vještačenju vještakinja je potraživala trošak od 265,45 Eura, radi čega je tužiteljica pozvana platiti razliku od 66,37 Eura (list 77 spisa), koji je iznos i uplatila (list 80 spisa), pa trošak vještačenja iznosi upravo 265,45 Eura. Opravdano je tužiteljici priznat i trošak plaćene naknade tuženiku (list 128 spisa) od 15,53 Eura, jer je pribavljanje dokumentacije i po ocjeni ovog suda bila radnja potrebna za vođenje parnice (čl. 155. ZPP). Stoga, žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost odluke o trošku pod toč. I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja.

21. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP).

22. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreka prvostupanjskog rješenja ostaje neizmijenjena.

23. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. toč. 2. ZPP.

Osijek, 29. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski