Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-693/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i članice vijeća sutkinje Katice Krajnović, u pravnoj stvari tužiteljice DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Velimir Banić, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženice PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tuženici), oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Darko Marić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P- 501/2018-45 od 29. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-501/2018-45 od 29. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženi ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] dužni su solidarno isplatiti tužiteljici DL OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] za uloženo u njihovu domaćinstvo kuću ukupno 26.264,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. od dana podnošenja tužbe pa do isplate polugodišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za tri postotna poena, pri čemu se za ovo prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine kao i da tuženi naknade tužitelji parnični trošak sa istom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se DL OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženicima ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se daljnji zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.090,33 EUR kao neosnovan."

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica ne navodeći određeno u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu, pa se ima smatrati da istu pobija u dijelu u kojem nije uspjela u postupku, odnosno u dijelu pod toč. I. i II. izreke presude. Žalbu podnosi zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). U bitnom tužiteljica osporava zaključke prvostupanjskog suda, ponavlja da je na temelju darovanja od pokojne bake u zajednicu donijela iznos od 65.571,53 Eura, no ne spori da je navedeni iznos trošen na svakodnevne potrebe obitelji. Bez obzira na prethodno, smatra da je prvostupanjski sud trebao drugačije cijeniti činjenicu da je karticu računa 1. tuženik ĐL imao kod sebe. Iako je bila pretežno nezaposlena za vrijeme bračne zajednice s 1. tuženikom ĐL, da je obavljala sve kućanske poslove, pa sve i da nije u zajednicu unijela novčana sredstva na ime dara, smatra kako ima pravo na udio u poboljšicama nekretnine i ulaganja u istu. Smatra da joj na ime vlastite imovine pripada naknada za kuhinju i automobil koji je kupljen od sredstava ostvarenih prodajom traktora i priključnih vozila u njezinom vlasništvu. Ponavlja i da je predmet njezina zahtjeva obveznopravni zahtjev za isplatu ulaganja u nekretninu tuženih i smatra da je mirovina pok. FL njezina vlastita imovina. Predlaže da se žalba uvaži, prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tužiteljice, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 26.264,00 Eura, koji zahtjev temelji na činjenici da je u 1. tuženikom ĐL bila u bračnoj zajednici koja je trajala od 26. veljače 2000. do 2. lipnja 2017. kada je brak razveden, no bračna zajednica je faktički prestala 16. listopada 2015. . Tužba se temelji na tvrdnji da je u bračnu zajednicu donijela miraz što čini njezinu posebnu imovinu, kao i da je svoju posebnu imovinu uložila u nekretninu sada u vlasništvu 2. tužiteljice PL bilo radovima na nekretnini, bilo kupovinom vrjednijih stvari, radi čega od tuženika potražuje isplatu. Tužiteljica tvrdi da je njezina pok. baka FL tužiteljici darivala svoju mirovinu, a što, obzirom na darovanje, čini njezinu posebnu (vlastitu) imovinu.

8. Prvostupanjski sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev pri tome zaključujući da tužiteljica nije dokazala da bi svoju vlastitu imovinu uložila u nekretninu tuženika, kao i da mirovina pok. FL nije bila dar tužiteljici, a niti njezina vlastita imovina. Prvostupanjski je sud stava, a pored utvrđene činjenice da je pok. FL živjela u zajedničkom kućanstvu s tuženicima, da su o njoj brinuli svi ukućani, da je mirovina FL utrošena za njezino uzdržavanje u kućanstvu tuženih, kao i za njegu i brigu koja joj je pružana (stan, režije, hrana, odjeća, lijekovi, briga oko higijene), pa nije mogla biti darivana tužiteljici. Pri tome, nije dokazano da bi tužiteljica imala vlastitu (novčanu) imovinu koju bi mogla uložiti u poboljšice na kući tuženika. Utvrđeno je i da tužiteljica nije dokazala koji je iznos polučila od prodaje traktora (kojeg je naslijedila od oca i koji bi bio njezina vlastita imovina), a da bi tim sredstvima financirala kupnju osobnog automobila kojeg koristi 1. tuženik ĐL. Osim toga, utvrđeno je da je upravo 1. tuženik ĐL dokazao da je sredstvima kredita kupio sporni automobil. Stoga, kako tužiteljica nije dokazala da je vlastita sredstva uložila u imovinu tuženika, da bi na bilo koji način njezinim sredstvima bili financirani radovi na kući u vlasništvu 2. tuženice PL, niti da bi imala pravo na isplatu vrijednosti kuhinjskog namještaja s aparatima, tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

9. Navedeno obrazloženje prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud i isto žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

10. Prvenstveno je u konkretnom slučaju nužno naglasiti da sud u postupku odlučuje u granicama zahtjeva, u skladu s iznijetim činjenicama (čl. 2. ZPP), no sud svoju odluku ne može temeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti (čl. 5. st. 3. ZPP).

11. Tužiteljica je u postupku iznijela činjenice da na ime vlastite imovine koja je utrošena u uređenje nekretnine u vlasništvu 2. tuženice PL, na ime vrijednosti kuhinjskog namještaja s aparatima (dobivenog prilikom sklapanja braka 2010.) i prodanog traktora s priključcima (kojeg je naslijedila od oca) traži isplatu vrijednosti.

12. Prvostupanjski je sud primjenjujući odredbe čl. 219. st. 2. ZPP tražio pojašnjenja tužbe i dopunu iznesenih činjeničnih navoda na pripremnom ročištu 17. siječnja 2019., zatim rješenjem od 3. srpnja 2019., kao i na ročištu 9. siječnja 2020., da bi u konačnici na ročištu 15. rujna 2020. tužiteljica po punomoćniku jasno navela da ne traži isplatu na ime bračne stečevine, već isplatu vlastite imovine koju je unijela u brak s 1. tuženikom ĐL. Pri tome, navela je da ne traži predaju u posjed kuhinje kao vlastite imovine, već isplatu njezine protuvrijednosti.

13. Slijedom prethodnog, pravilno je prvostupanjski sud nastali spor riješio primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kojim je propisano kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1.). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2.). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3.).

14. I prema stavu ovog suda tužiteljica nema pravo ni pored činjenice da je kuhinjski namještaj s aparatima (kupljen 2010. i koji se nalazi u nekretnini 2. tuženice PL) njezina vlastita imovina tražiti isplatu njegove vrijednosti, već eventualno predaju u posjed, a koji zahtjev nije stavljen u postupku.

15. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije ignorirao doprinos tužiteljice u poboljšanju nekretnine 2. tuženice PL, već je u postupku utvrdio, a primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), da tog doprinosa nema. I ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da bi vlastitim sredstvima financirala građevinske radove na kući 2. tuženice PL.

16. Činjenica da prvostupanjskom spisu prileži ispis računa Zagrebačke banke d.d. Zagreb iz kojih su vidljiva primanja pok. FL, ne ukazuje da su ta novčana sredstva darivana tužiteljici i da bi bila njezina vlastita imovina. Prihvaća se zaključak prvostupanjskog suda da su ta novčana sredstva dijelom utrošena u uzdržavanje pok. FL koja je živjela u zajednici s tužiteljicom i tuženicima i koji su o njoj brinuli, a dijelom i od strane tužiteljice i 1. tuženika ĐL, što i sama tužiteljica potvrđuje u žalbi navodima kako je "točno da su novčana sredstva koja mi je baka darovala trošena za vrijeme zajednice na svakodnevne potrebe". Za navedeni zaključak prvostupanjski je sud dao valjano obrazloženje, koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

17. Neodlučni su žalbeni navodi da je tužiteljici bilo zabranjeno voziti automobil, da je obavljala poslove u obiteljskoj zajednici, da je 1. tuženik ĐL raspolagao karticom računa pok. FL, jer isti ne mogu promijeniti činjenicu da tužiteljica nije dokazala da je svoja vlastita sredstva uložila u nekretninu, da bi ostvarila pravo na isplatu.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica nije dokazala niti da je novčanim sredstvima od prodaje traktora s priključnim strojevima (koji je naslijedila od oca i koji je bio njezina vlastita imovina) 1. tuženik ĐL kupio automobil BMW, obzirom je prvostupanjski sud utvrdio da je 1. tuženik ĐL automobil kupio sredstvima ostvarenim kreditom, koju činjenicu tužiteljica nije osporila.

19. Činjenica da je dva puta odgođeno ročište za objavu presude, irelevantna je za odluku o tužbenom zahtjevu i ne utječe na valjanost i zakonitost donesene presude. Ujedno je irelevantna činjenica da presuda nije bila objavljena na oglasnoj ploči, jer je pravilno u slučaju objave presude na ročištu o kojem stranke nisu valjano obaviještene presuda dostavljena punomoćnicima stranaka, koji su uredno zaprimili presudu, a tužiteljica iskoristila i zakonsko pravo izjavljivanja žalbe.

20. Stoga, kako tužiteljica osporava zaključke i iznesene stavove prvostupanjske presude koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje, a pri tome je pravilno primijenjeno i pravilo o teretu dokazivanja, žalba je odbijena kao neosnovana.

21. Iako pobija presudu u cijelosti, pa tako i u odluci o trošku pod toč. II. izreke, tužiteljica ne konkretizira žalbene razloge, pa kako odlučujući o trošku nisu počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, to žalbenim navodima tužiteljice pravilnost odluke o trošku nije dovedena u pitanje.

22. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

23. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 29. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski