REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Kennedyjev trg 11
23.P-2214/22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Romini Markovinović u pravnoj stvari tužitelja AUTOTRANS d.d, OIB 19819724166, Šetalište 20. travnja 18, Cres zastupan po pun. Goranu Babiću, odvjetniku iz Pule, Radićeva 47/I protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, OIB 69608914212, Miramarska cesta 22, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20.svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćniku tuženika, donio je i objavio presudu, dana 28.svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„ Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587 Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22. OIB: 69608914212, da tužitelju AUTOTRANS d.d. Cres, Šetalište 20. travnja 18, OIB 19819724166, isplati iznos od 131.757,05 EUR (992.723,53 kn )
zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po računu izraženo u eurima po fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 kn
broj 5378-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Cres u iznosu od 563,77 eur (4.247,72 kn)
broj 5379-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Lošinj u iznosu od 2.086,80 eur (15.722,96 kn)
broj 5380-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Krk u iznosu od 7.119,17eur (53.639,42 kn)
broj 5381-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Korčulu u iznosu od 6.543,01 eur (49.298,30 kn)
broj 5382-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za Pelješac u iznosu od 2.434,13 eur (18.339,99 kn)
broj 5383-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Pag u iznosu od 533,93 eur (4.022,93kn)
broj 5384-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Rab u iznosu od 2.279,94 eur (17.178,20 kn)
broj 5385-1-10/2019 od 22.09.2019.g.za otok Brač u iznosu od 9.434,33 eur (71.082,94 kn)
broj 5386-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Brač u iznosu od 9.644,11 eur (72.663,56 kn)
broj 5387-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Cres u iznosu od 575,34 eur (4.334,92 kn)
broj 5388-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Lošinj u iznosu od 2.170,06 eur (16.350,34 kn)
broj 5389-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Krk u iznosu od 8.489,19 eur ( 63.961,79 kn)
broj 5390-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Korčulu u iznosu od 8.218,58 eur (61.922,92 kn)
broj 5391-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za Pelješac u iznosu od 2.897,17 eur (21.828,74 kn)
broj 5392-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Pag u iznosu od 613,53 eur (4.622,63 kn)
broj 5393-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Rab u iznosu od 2.938,97 eur ( 22.143,65 kn)
broj 5394-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Brač u iznosu od 10.047,25 eur (75.701,05 kn)
broj 5395-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Cres u iznosu od 631,09 eur (4.754,92 kn)
broj 5396-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Lošinj u iznosu od 2.389,90 eur (18.006,71 kn)
broj 5397-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Krk u iznosu od 8.865,14 eur (66.794,44 kn)
broj 5398-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Korčulu u iznosu od 8.590,32 eur (64.723,80 kn)
broj 5399-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za Pelješac u iznosu od 3.068,44 eur (23.119,15 kn)
broj 5400-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Pag u iznosu od 629,71 eur (4.744,58 kn)
broj 5401-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Rab u iznosu od 3.077,82 eur (23.189,84 kn)
broj 5402-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Brač u iznosu od 8.588,96 eur (64.713,56 kn)
broj 5403-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Cres u iznosu od 591,60 eur (4.457,44 kn)
broj 5404-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Lošinj u iznosu od 2.159,68 eur (16.272,11 kn)
broj 5405-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Krk u iznosu od 7.409,57 eur ( 55.827,38 kn)
broj 5406-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za otok Korčulu u iznosu od 7.023,30 eur (52.917,03 kn)
dio broj 5407-1-10/2019 od 23.09.2019.g.za Pelješac u iznosu od 2.142,24 eur (16.140,70 kn )
pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 8 dana ", kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 21.166,28 eur sa zateznom kamatom od 28.05.2025. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III.
Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 15.316,64 eur, kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 237.154,80 EUR sa zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su tužitelj i tuženik RH odnosno Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije sklopili su Ugovor o provedbi mjere ostvarivanja prava na povlašteni javni otočni cestovni prijevoz korisnicima iz stavka 2. i 3. članka 31. Zakona o otocima broj 07-F- SU0086/19-08, klasa: 340-01/19-01/1, ur. broj: 538-07-2-1/251-19-8 od 03. svibnja 2019.g. kojega je tužitelj potpisao tek dana 23. srpnja 2019.g. sa kojim danom se smatra da je Ugovor sklopljen. Ugovorom iz toč. I. ove tužbe tužitelj se obvezao obavljati usluge javnog otočnog cestovnog prijevoza na otocima Cres, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Brač,Korčula i na poluotoku Pelješac posebnim kategorijama putnika iz čl. 4. Ugovora, bez naplate svojih usluga izravno od korisnika prava na besplatan javni otočni cestovni prijevoz, uz obvezu tuženika da mu po ispostavljenim Računima za naknadu pruženih usluga izvrši plaćanje prema cijenama definiranim u čl. 5. Ugovora do maksimalnog iznosa od 24.000.000,00 kn iz čl.6. Ugovora. Predmetni ugovor sklopljen je temeljem odredbi članka 10. stavka 2. Zakona o otocima ( NN br. 34/99, 149/99, 32/02 i 33/06), a visina naknade za obavljanje usluga prijevoza iz čl. 5. Ugovora, određena je u skladu sa čl. 8. i. 9. Pravilnika o uvjetima, kriterijima i načinu ostvarivanja prava na besplatan javni otočni cestovni prijevoz (NN br. 82/07 i 35/11). U skladu sa navedenim kriterijima iz Ugovora i Pravilnika tužitelj je tuženiku uredno ispostavljao uz Račune i kompletne Specifikacije za svaki pojedini obavljeni prijevoz u određenom mjesecu iz kojih je vidljivo na kojim relacijama i kojoj posebnoj kategoriji putnika jest pružen besplatni prijevoz te način obračuna naknade za obavljeni prijevoz. Međutim, kako je Ugovor sklopljen tek 23. srpnja 2019.g. računi za mjesec siječanj do mjeseca srpnja izdani su tek u mjesecu kolovozu 2019.g.
Navodi da je tuženik svaki izdani račun plaćao u umanjenom iznosu zbog neprihvaćanja tužiteljevog povećanja cijena iz rujna 2018.g. koje su tuženiku bile poznate u vrijeme sklapanja Ugovora te ističe da nikakvo novo povećanje u smislu odredbe čl.5. st.4. Ugovora nije postojalo u 2019.g. već je tužitelj isključivo svoje račune za čitavu 2019.g. ispostavljao prema cijenama iz rujna 2018.g. Cijene tužitelja iz rujna 2018.g. u potpunosti su u skladu sa odredbom čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o otocima i odredbama čl. 8, 9 i 10 Pravilnika o uvjetima, kriterijima i načinu ostvarivanja prava na besplatni javni otočni cestovni prijevoz, odnosno tako formirane cijene nisu više od cijena na linijama iste udaljenosti u županijskom cestovnom prijevozu za obalno otočne županije u kojoj se nalazi otok na kojem se obavlja
prijevoz. Kako tuženik nije platio razliku naknade, tužitelj traži da mu tuženik plati razliku naknade za obavljenu uslugu javnog otočnog cestovnog prijevoza na otocima za mjesece siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2019. u ukupnom iznosu od 368.91184 eur / 2.779.566,32 kn.
2. Tuženik odgovorom na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva tužbu navodeći da za izračun cijene karata trebaju biti uzete i cijene drugih prijevoznika na kopnu, jer Zakonom o otocima nije propisano ograničenje u smislu da samo isti prijevoznik ne smije imati veće cijene na otoku od onih koje samo taj prijevoznik ima na kopnu, već se zakonski limit odnosi na cijenu prijevoza koju može obavljati više različitih prijevoznika na kopnu. Odnosno, cijene javnog otočnog cestovnog prijevoza za stanovnike otoka ne smiju biti veće od cijene prijevoza na linijama iste udaljenosti u županijskom cestovnom prijevozu matične obalno-otočne županije odnosno od najniže cijene koju bilo koji prijevoznik ima na kopnu u toj obalno-otočnoj županiji. Ističe da povećanje cijene koju je zatražio tužitelj nije opravdano na način kako je to naprijed navedeno, odnosno, utvrđeno Ugovorom i propisano Zakonom o otocima.
Naprotiv, korekcija cijena Uprave društva Autotrans d.o.o. od 22. kolovoza 2018. kojom je odlučeno da se cijena voznih karata korigira za 12% isključivo za linije na otocima i u priobalju protivna je Ugovoru i članku 31. Zakona o otocima te je stoga tuženik dopisom od 12. rujna 2019. osporilo i u privitku vratilo tužitelju na ispravak zaprimljene račune za mjesece siječanj, veljaču ožujak, travanj, svibanj, lipanj i srpanj 2019. S obzirom da je tužitelj potpisao Ugovor kojim su se uredili međusobni odnosi neosnovano je potraživanje tužitelja koji želi svoju uslugu naplatiti na način koji nije u skladu s Ugovorom.
3. Podneskom od 19.05.2023. tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 1.786.842,79 kn odnosno u dijelu u kojem je premašen maksimalan iznos potpore do 24.000.000,00 kn, za mjesec prosinac 2019., studeni 2019., listopad 2019., rujan 2019., kolovoz 2019., srpanj 2019., lipanj 2019., svibanj 2019. i za manji dio travnja 2019. te je ostao kod preostalog utuženog iznosa od 131.757,05 EUR (992.723,53 kn) sa zateznim kamatama.
4. S obzirom da se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, sud je odlučio kao u izreci rješenja temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP).
5. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o provedbi br. 07-F- SU-0086/19-08 ( list 9-16 spisa), Pravorijek broj AS-P-2021/23 ( list 18-28 spisa), računi ( list 29-100 spisa), kartice ( list 102-107 spisa), Zahtjev za mirno rješenje spora ( list 108-117 spisa) , specifikacije po otocima ( list 118-129 spisa) , Izvod iz zapisnika Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj Su—1520/12 ( list 273-275 spisa), naknada dijela neostvarenih prihoda putnika po otocima ( list 331-1222 spisa), vještačenje o parničnom postupku broj AS-P-2021/26 ( list 1223-1248 spisa), red plovidbe ( list 1322-1346 spisa), kriteriji za subvencioniranje javnog cestovnog prijevoza na otocima od travnja 2001. ( list 1359-1459 spisa), proveden je dokaz prometnim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.- Nalaz i mišljenje od 19.02.2024. ( LIST 1252-1280 SPISA), očitovanje vještaka od 26.06.2024. ( list 1306- 1308 spisa), očitovanje vještaka od 23.10.2024. ( list 1456-1458 spisa); očitovanje vještaka od 10.03.2025. ( list 1469-1470 spisa).
6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 131.757,05 EUR (992.723,53 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po osnovi razlike naknade za obavljene usluge prijevoza za razdoblje od siječnja do travnja 2019., koja odgovara razlici između isplaćene naknade za prijevoz i naknade za prijevoz prema višim cijenama karata nakon korekcije cijena voznih karata.
8. Između stranaka nije sporno da su sklopile Ugovor o provedbi mjere ostvarivanja prava na povlašteni javni otočni cestovni prijevoz korisnicima iz st. 2. i 3. članka 31. Zakona o otocima broj 07-F-SU-0086/19-08 od 3.5.2019. kojim se tužitelj obvezao posebnim kategorijama putnika iz članka 4. Ugovora obavljati uslugu javnog otočnog cestovnog prijevoza na otocima Pag, Cres, Lošinj, Krk, Rab, Brač, Korčula te na poluotoku Pelješcu, bez naplate svojih usluga izravno od korisnika prava na besplatni javni otočni cestovni prijevoz, uz obvezu tuženika da mu po ispostavljenom zahtjevu za naknadu pruženih usluga
plati prema cijenama iz članka 5. Ugovora do maksimalnog iznosa od 24.000.000,00 kn. Ugovor je sklopljen za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. Nije sporno između stranaka da je tuženik platio tužitelju naknadu pruženih usługa prijevoza za razdoblje od siječnja do prosinca 2019. u iznosu prema visini zahtjeva po cijenama karata koje su vrijedile prije jednostranog povećanja cijene od strane tužitelja iz kolovoza 2018. i to u ukupnom iznosu od 23.007.276,47 kn, a da tužbenim zahtjevom tužitelj traži razliku između isplaćene naknade i naknade prema novim cijenama prijevoza, u ukupnom iznosu od 992.723,53 kn.
9. Sporno je je li osnovano potraživanje tužitelja za isplatu razlike između isplaćene naknade za prijevoz i naknade za prijevoz prema višim cijenama karata nakon korekcije cijena voznih karata od kolovoza 2018., za razdoblje od siječnja do travnja 2019. te jesu li te cijene u skladu s odredbama Zakona o otocima i ugovornim odredbama. Sporna je i zastara potraživanja.
10. Tužitelj tvrdi da je ispunio ugovorne obveze, te da je zahtjev za isplatu razlike između isplaćene naknade i naknade prema novim cijenama prijevoza za period siječnja do travnja 2019. u skladu s odredbama Ugovora.
11. Tuženik ističe da tužitelj nije bio ovlašten jednostrano povećati cijene te da je za utvrđenje osnovanosti tužiteljevog zahtjeva potrebno cijene voznih karata tužitelja usporediti sa cijenama javnog prijevoza na linijama koje povezuju otoke s kopnom i otoke međusobno i cijena na linijama iste udaljenosti u županijskom prijevozu matične obalno-otočne županije.
12. Činjenica je da je odlukom uprave tužitelja iz kolovoza 2018., izvršena je korekcija cijena voznih karata za sve vrste prijevoza, pa tako i cijena karata za prijevoz na otocima, a da je Ugovor na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje sklopljen 23.07.2019. dakle, do jednostranog povećanja cijene nije došlo tijekom trajanja ovog ugovora, nego prije sklapanja ugovora, a nedvojbeno je da je tuženik s time bio upoznat što je razvidno iz odgovora na tužbu kao i Pravorijeka AS-P-2021/26 od 21.09.2022.
Prema tome, ugovor između stranka je sklopljen sa uključenim povećanim cijenama iz 2018. i o tome uopće nema spora.
Sud je utvrdio da je sam ugovor potpisan i potvrđen žigom obje strane, ovdje tuženika i tužitelja te da kao takav obvezuje stranke.
Prema čl.247. Zakona o obveznim odnosima ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a potpisivanje ugovora u pisanom obliku ima svrhu formaliziranja tog već sklopljenog pravnog posla, a ne konstitutivno značenje.
Sloboda uređivanja obveznopravnih odnosa, ugovornih odnosa, temeljno je načelo našeg obveznog prava pod čime se razumijeva sloboda suugovaratelja samostalno i slobodnom voljom odlučivati hoće li zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, te kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kom obliku, mijenjati ga i okončati, a kao što se i dogodilo u ovom konkretnom slučaju, stranke nisu morale sklopiti ugovora ali su stranke sklopile ugovor sa očekivanim povećanjem cijena prijevoza.
13. Dakle, ugovor je između stranaka sklopljen jer su stranke usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora uključujući i tužiteljevo povećanje cijene prijevoza na otocima i priobalju, ugovorne odredbe obvezuju i ugovor se mora izvršiti, a sukladno odredbi čl.148.st.1. ZOO ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.
14. Za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari bilo je potrebno rastumačiti i ugovorne odredbe, odnosno prava i obveze koje proizlaze iz Ugovora o provedbi mjere ostvarivanja prava na povlašteni javni otočni cestovni prijevoz korisnicima iz st. 2. i 3. članka 31. Zakona o otocima broj 07-F-SU-0086/19-08.
Prema čl. 5. stavku 3. Ugovora tužitelj i Ministarstvo ugovorili su da će se cijene karata iz Ugovora utvrđivati na način da će ugovorne strane pribaviti podatke o cijenama prijevoza na linijama iste udaljenosti u javnom cestovnom prijevozu matične obalno- otočne jedinice područne (regionalne) samouprave od ostalih prijevoznika i da u skladu s člankom 31. stavkom 1. Zakona o otocima (Narodne novine broj 116/18) utvrđena cijena ne smije biti veća od cijene prijevoza na linijama iste udaljenosti u javnom cestovnom prijevozu matične obalno-otočne jedinice područne (regionalne) samouprave, a ukoliko nema linija iste udaljenosti, za usporedbu treba uzeti cijenu prijevoza po kilometru na liniji najbliže sljedeće udaljenosti u odnosu na predmetnu liniju na otoku. Nadalje, u članku 5. stavku 4. Ugovora propisano je da ugovorne strane imaju pravo, u slučaju promjene cijene utvrđene u članku 5. stavku 3., zatražiti promjenu utvrđene cijene kako bi se ista uskladila s člankom 31. Zakona o otocima putem dodatka ovom ugovoru.
Znači stranke su cijenu utvrdile ugovorom te su predvidjele i način promjena cijene kao i da cijena mijenja putem sklapanja dodatka ugovora i tuženik je u svakom slučaju imao pravo tražiti izmjenu cijene sukladno odredbama ugovora ali to nije učinio nego je nakon izvršenih usluga i ispostavljanja računa odbio platiti odnosno plaćao je umanjeno jer smatra da je takvo povećanje cijene nije sukladno ugovoru i zakonu, unatoč toga što je ugovor sklopio po povećanim cijena tužitelja.
15. Dakle, uvećani iznos cijene karata je u skladu s Ugovorom (članak 1.) koji je zaključen između tuženika i tužitelja jer su stranke takvu cijenu ugovorile i takav ugovor sklopile ( u smislu povećanja cijena iz 2018.g.), izmjena nije zatražena niti je ugovor raskinut i ne može se u tom smislu govoriti da je tužitelj povrijedio ugovorni odnos.
16. Osim toga jednostrano povećanje cijene ne sprječavaju niti odredbe ugovora , a niti zakonski propisi.
Međutim cijene ili povećanje cijena prijevoza na otocima i priobalju istovremeno moraju biti u skladu čl.31. Zakona o otocima.
17. Naime, člankom 10. st. 1. Zakona o otocima (NN broj 34/99, 149/99, 32/02 i 33/06)uređeno je da cijene javnog cestovnog prijevoza na linijama koje povezuju otok s kopnom i otoke međusobno te cijene javnog otočnog cestovnog prijevoza za stanovnike otoka ne smiju biti veće od cijene prijevoza na linijama iste udaljenosti u županijskom cestovnom prijevozu matične obalno-otočne županije. U Narodnim novinama broj 116/2018 od 21.12.2018. objavljen je „novi“ Zakon o
otocima i to članak 31.:
Pravo na povlašteni javni otočni cestovni prijevoz
Prema čl.31.st1. cijene javnog cestovnog prijevoza na linijama koje povezuju otok s kopnom i otoke međusobno te cijene javnog otočnog cestovnog prijevoza za otočane ne smiju biti veće od cijene prijevoza na linijama iste udaljenosti u javnom cestovnom prijevozu matične obalno-otočne jedinice područne (regionalne) samouprave. Pravo na besplatan javni otočni cestovni prijevoz imaju sljedeće kategorije otočana:– djeca do navršene osme godine života– učenici i studenti– umirovljenici– stariji od 65 godina– osobe s invaliditetom i osoba koja je u pratnji osobe s invaliditetom (st.2.). Osim kategorija otočana iz stavka 2. ovoga članka, pravo na besplatan javni otočni cestovni prijevoz imaju:– učenici i studenti koji se školuju odnosno studiraju na otoku– korisnici domova za starije i nemoćne osobe na otocima (st.3.) Osobe s invaliditetom iz stavka 2. ovoga članka koje ne mogu koristiti javni otočni cestovni prijevoz imaju pravo na novčanu naknadu za nadoknadu troškova vlastitog prijevoza (st.4.). Sredstva za ostvarivanje prava iz ovoga članka osiguravaju se u državnom proračunu na proračunskoj stavci Ministarstva, a dodjeljuju se javnim cestovnim prijevoznicima i osobama s invaliditetom iz stavka 4. ovoga članka(st.5.).Visinu i način ostvarivanja prava iz ovoga članka propisuje ministar pravilnikom (st.6.) dok se člankom 10. Zakona iz 2018. uređuju otoci sa specifičnim položajem (što nisu Cres (izuzev dijela u sastavu Grada Malog Lošinja), Lošinj, Krk, Rab, Pag, Brač, Korčula).
18. Navedena odredba predstavlja prisilni propis.
Naime, prisilni (kogentni) propis je propis koji obvezuje na jedno čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako hoće postići. Prisilni propisi nisu formulirani na isti način pa se tako nekad jasno određuje da je posljedica nepoštivanja određenog propisa ništavost, odnosno da ugovor nema pravni učinak. Nekad se posredno rabe izrazi "mora" i "zabranjuje", odnosno prisilnost propisa izražava se izrazom "samo ako" slično.
Iz formulacije zakonske odredbe 31. Zakona o otocima proizlazi da je riječ o prisilnom propisu nepoštivanje kojeg bi dovodilo do ništavosti ugovora u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a, jer prisilnost je određena neposredno određivanjem " ne smije“ što upućuje na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije.
Stoga ovaj sud ocjenjuje da odredba članka 31. Zakona o otocima je prisilni propis što znači da povećanje cijene tužitelja na predmetnim otocima po kilometru unutar iste županije ne smije premašiti cijenu kopnenog prijevoza po kilometru unutar iste županije.
19. Pogrešno je tumačenje tuženika da za izračun cijene karata trebaju biti uzete i cijene drugih prijevoznika na kopnu sukladno čl.31. Zakona o otocima jer za tako nešto nema dokaza odnosno isto člankom 31. Zakona o otocima nije propisano. Naime tumačenje tuženika čl.31. Zakona o otocima je proizvoljno jer zakon kao jedini parametar ograničenja cijene voznih karata na linijama koje povezuje otoke određuje kriterij cijene prijevoza po udaljenosti sa cijenama kopnenog prijevoza unutar iste županije odnosno definira koja cijena ne smije biti prekoračena i nije propisano nikakvo ograničenje ili usklađivanje sa drugim prijevoznicima ili više različitih prijevoznika na linijama iste udaljenosti niti je taj parametar obuhvaćen zakonskim propisom, Dakle, uključivanje podataka drugih prijevoznika u utvrđivanje cijene prijevoza, osim jasno onog prijevoznika s kojim se sklapa Ugovor nije predviđeno niti Zakonom niti Pravilnikom. Zakonom je propisano samo ograničenje da cijene na otocima po kilometru unutar iste županije ne smije premašiti cijenu kopnenog prijevoza po kilometru unutar iste županije i to je jedini relevantan parametar kod utvrđivanja cijene prijevoza koji uključuje samo relacije na otoku i relacije na kopnu. Prijevoznici koji obavljaju otočni cestovni prijevoz imaju svoj cjenik za linije na kojima se ostvaruje pravo na besplatan otočni cestovni prijevoz, a tuženik može sklopiti ugovor sa prijevoznikom kojeg odabere imajući u vidu cjenik pojedinih prijevoznika, a bitna činjenica je da se ugovor mora sklopiti sukladno čl. 31. Zakona o otocima, a koji niti u kojem slučaju ne propisuje i ne predviđa traženje podataka ostalih prijevoznika kod sklapanja ugovora i njihovo uključivanje kod izračuna naknade. U tom smislu je čl.5. st.3. Ugovora, u dijelu u kojem stranke ugovaraju da će se cijene karata utvrđivati na način da će strane pribaviti i podatke o cijenama karata ostalih prijevoznika prema mišljenju ovoga suda je i sklopljen protivno Zakonu o otocima.
20. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).
21. Bez obzira na navedeno sud je imao u vidu slobodu uređivanja obveznopravnih odnosa te je razmotrio ugovornu odredbu čl.5.st.3. Ugovora i njenu eventualnu povredu tužitelja kod tako preuzete obveze. Naime, ugovorna odredba predviđa po logici stvari da se takav parametar konzumira odmah prilikom sklapanja ugovora i suglasnog utvrđivanje visine naknade za prijevoz odnosno to je činjenica koja mora postojati već u vrijeme sklapanja ugovora. što znači da pretpostavlja da su stranke pribavile podatke i ne može se tokom postupka kod vještačenja ponovno pribavljati takvi podaci. Takva ugovorna odredbe je zapravo u potpunosti nedefinirana, nije na jasan i nedvosmislen način predviđeno niti koliki bi to broj prijevoznika uključivalo, po kojim parametrima, koje cijene prijevoznika bi trebalo uzimati u obzir, da li najniže, srednje , više, kako bi se to trebalo obračunavati i slično, u svakom slučaju ugovor je sklopljen s tužiteljem kao prijevoznikom, imajući u vidu njegov cjenik kao i odredbu čl.31. Zakona o otocima. Samim ugovorom sklopljenim među strankama u preambuli je navedeno da su ugovor sklapa prema odredbi čl.31. Zakona o otocima koji ne propisuje pribavljanje podataka drugih prijevoznika, pa je ovako sročena odredba ugovoru osim što je nerazumljiva protivna je i Zakonu. Osim toga, stranke su vezano uz utvrđivanje cijene karata ugovorile da će ugovorne strane pribaviti podatke od ostalih prijevoznika dakle i tužitelj i tuženik zajedno ili u suradnji, a tuženik niti na koji način nije pojasnio, s obzirom na činjenicu da su stranke ugovorile da će podatke ostalih prijevoznika pribaviti obje stranke da li ih je onda pribavio ili ako nije zašto ih nije pribavio, kako ta varijabla utječe na izračun, a tuženikov tumačenje čl.31. Zakona o otocima i uzimanje u obzir najniže cijene koju bilo koji prijevoznik ima na kopnu u toj obalno-otočnoj županiji je promašeno.
22. Tumačenje odredaba ugovora na način da je obveza stranaka bila pribaviti podatke od drugih prijevoznika, ukoliko to već nije iscrpljeno prilikom sklapanja ugovora, pa eventualno u sadašnjem trenutku uzimati u obzir cijene drugih prijevoznika, naročito imajući u vidu da su stranke neodređeno ugovorile samo da će obje strane pribaviti podatke o drugima prijevoznicima, što samo po sebi ništa ne znači bez ugovaranja kako bi se ti podaci upotrebljavali i koje varijable bi se uzimale u obzir ili koja ograničenja, u konkretnom slučaju očigledno ne odgovara niti u smislu zakona niti svrsi dogovorenog posla, a to što stranke to eventualno propustile učiniti ili čak ako nisu propustile nema nikakav značaj za izračun visine tužbenog zahtjeva obzirom na način na koji su koncipirale taj dio ugovorne obveze. Suprotna interpretacija dovela bi do pravnog besmisla i narušavanja pravne pozicije vjerovnika i dužnika.
23. Da je tome tako proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji navodi da u spisu priliježu i podatci drugih prijevoznika (dostavljeno od tužitelja) list 1140-1143 spisa koje vještak nije uzeo u obzir iz razloga što u podatcima nije jasno naznačeno radi li se o vrijednostima cijene karte ili udaljenosti (npr. list 1142 za Promet Makarska d.o.o.) ili na cjenicima drugih prijevoznika (list 1140, 1141 i 1143) nisu naznačene udaljenosti u kilometrima.
24. Stoga je sud taj predmet obveze, naročito ukoliko tuženika smatra da je to samo tužiteljeva obveza( koji je i dostavio podatke drugih prijevoznika) ocijenio neodređenim i neodredivim.
U tom smislu sud je odbio zahtjev tuženika za dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak zatraži podatke ili pojašnjenja od drugih prijevoznika.
25. Slijedom navedenog mišljenje je ovog suda da se u članku 5.st.3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na pribavu podataka radi o neodređenoj i o neodredivoj obvezi. Iz predmetne ugovorne obveze nije jasno koje su točno obveze tužitelja ili tuženika niti su utvrđeni pokazatelji za određivanje obujma niti parametri iz kojih bi se obveza moga točno odrediti. Kriteriji od kojih ovisi primjerice tužiteljeva obveza moraju biti određeni i mjerljivi. Odredbom članka 269. stavka 2. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom članka 272.st.1. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
26. Slijedim navedenog sud je odbio prigovor tuženika da za izračun cijene karata trebaju biti uzete i cijene drugih prijevoznika na kopnu te kao što je navedeno odbio je i dopunu nalaza i mišljenja da se takav parametar uzima u obzir prilikom vještačenja.
27. Stoga je u ovoj fazi postupka ostalo sporno da li taj uvećani iznos cijene karata za predmetne otoke i poluotok je sukladan članku 31. Zakona o otocima.
28. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je prove dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.
29. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića od 19.02.2024 (list 1252-1280), Očitovanje od 26.06.2024. (list 1306-1308), Očitovanje od 23.10.2024. (list 1456-1458), Očitovanje od 10.03.2025. (list 1469-1470) te usmeno na ročištu utvrđeno je da je tijekom 2019. tužitelj dostavljao račune za nadoknadu neostvarenih prihoda na temelju obavljenog prijevoza korisnika, a u skladu s člankom 10. Zakona o otocima i da je tuženik uredno platio račune u ukupnome iznosu od 23.007.276,47 kn. Razlika računa iznosi 992.723,53 kn , a što je ujedno i iznos koji je sporan u ovom predmetu. Vještak je usporedio cijene voznih karata javnog prijevoza na linijama koje povezuju otoke s kopnom i otoke međusobno i cijene na linijama iste udaljenosti u županijskom prijevozu matične obalno-otočne županije te je takvom analizom utvrđeno da je cijena tužitelja na otocima i poluotoku Pelješcu kod kojih su cijene više od usporednih cijena na kopnu što obuhvaća popis 132 viših cijena autobusnih karata što u odnosu na cjelokupni obuhvat cijena (295 cijena) čini 1/3 (33,42%), te stoga proizlazi da tužitelj nije u cijelosti obračunao cijene prijevoza na otoku i poluotoku Pelješcu sukladno čl. 5. Ugovora i čl.31. Zakona o otocima na način da cijene prijevoza na otocima Krk, Cres, Lošinj, Rab, Korčula, Pag i Brač te poluotoku Pelješcu nisu više od usporednih cijena prijevoza na kopnu. U odnosu na cijene karata, vještak je u prilogu nalazu dao Tabelu 1 koja sadrži: - pregled cijena autobusnih karata na otocima i poluotoku Pelješcu prema obračunu tužitelja, pregled cijena autobusnih karata (tužitelja) na kopnu u matičnim županijama tih otoka, a kao kriterij utvrđivanja uzeta je u obzir ista kilometraža kopnenih mjesta), izračun razlike cijene, u kn i EUR, a u točki 3. nalaza dana je rekapitulacija cijena autobusnih karata prema obračunu tužitelja, usporednih cijena (tužitelja) na kopnu i razlike cijena u kn i EUR, za razlike kod kojih su cijene tužitelja na otoku i poluotoku više od usporednih cijena na kopnu, u kn i EUR kn te rekapitulacija cijena autobusnih karata prema obračunu tužitelja, usporednih cijena (tužitelja) na kopnu i razlike cijena u kn i EUR, za razlike kod kojih su cijene tužitelja na otoku i poluotoku niže od usporednih cijena na kopnu, u kn i EUR.
30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti sačinjen sukladno pravilima struke, jer je valjan, obrazložen i argumentiran, a posebice iz razloga jer je vještak izvršio ne samo uvid u dokumentaciju spisa, već i neposredan uvid u cjelokupnu računovodstvenu i knjigovodstvenu dokumentaciju kojom raspolažu parnične stranke, argumentirao svoje zaključke, utvrđenja i izračun te pojasnio okolnosti i parametre koje je uzeo u obzir prilikom procjene i s kojom metodologijom se slaže i ovaj sud i vještak je prema mišljenju suda jasno otklonio prigovore stranka. Pri tome sud ističe da metodologiju vještačenja ne određuju stranke nego vještak kao stručna osoba, vještak je pojasnio odnosno obrazložio metodologiju koju je primijenio prilikom izračuna usporednih cijena karata na kopnu koja je u skladu sa Zakonom o otocima jer je usporedio je cijene voznih karata javnog prijevoza na linijama koje povezuju otoke s kopnom i otoke međusobno i cijene na linijama iste udaljenosti u županijskom prijevozu matične obalno-otočne županije i to je kriterij koji je propisao zakonodavac, a zakonodavac ne propisuje kojim se metodama treba procijeniti cijena kopnenog prijevoza po kilometru već je isto ostavljeno na procjenu i stručnost samog procjenitelja. Iz navedenih razloga vještak je samo uspoređivao cijenu karte po kilometru ne ulazeći u iznos fakturiranih cijena prijevoza, učenika, povratnih karata ili mjesečnog prijevoza. Iz navedenog razloga sud je odbio prigovor i prijedlog tužitelja za drugom metodom u odnosu na usporedne cijene karata na kopnu jer se ne radi niti o proizvoljnoj metodi niti brojci. Isto tako sud je odbio sve prigovore tužitelja u odnosu usporedbi linija za umirovljenike starije od 65 godina na otocima Braču i Pagu i slično kao i prigovore tuženika o broju korisnika usluga jer je zadata vještak bio usporedba s relacijskom cijenom kako je učinjeno u nalazu i mišljenju vještaka.
31. Vještak navodi kako je nalaz i mišljenje sačinio temeljem dokumentacije koju su mu dostavile stranke kao i temeljem dokumentacije u spisu. Polazeći od činjenice da su stranke u ovom postupku poslovni subjekti koji su dužni voditi poslovne knjige sukladno prisilnim propisima, dokazni postupak u trgovačkim sporovima je usmjeren prvenstveno na utvrđivanje činjenica temeljem isprava i poslovne dokumentacije stranaka.
Ovdje valja istaknuti i da sud treba izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a vještak se koristi samo radi pomaganja u utvrđivanju činjenica ali sud utvrđuje činjenice. Isto tako sud ne koristi vještaka za primjenu pravnih pravila, već pravna pitanja rješava sud.
32. Iz specifikacija koje je tužitelj dostavljao uz račune tuženiku utvrđeno je da je specificiran svaki pojedini obavljeni prijevoz u određenom mjesecu iz kojih je vidljivo na kojim relacijama i kojoj posebnoj kategoriji putnika jest pružen besplatni prijevoz te način obračuna naknade za obavljeni prijevoz. Pri tome sud ističe da u takvim specifikacijama ili bilo gdje drugdje nije dokumentiran trošak trajekta ili mostarine ( potvrde o plaćenoj cestarini/mostarini/tunelarini , slip s naplatne kućice, ENC ispis odnosno dostavljen originalu karte za trajekt) te se takav trošak niti u kojem slučaju ne može uzeti u obzir. Prema mišljenju ovoga suda, imajući u vidu ugovorne odredbe kao i mjerodavne odredbe pravnih pravila odnosno kriterij cijena kopnenog prijevoza po kilometru valja istaći da u cijeni kopnenog prijevoza nije uključen trajekt odnosno trajekta u kopnenom dijelu niti nema niti je predviđeno ugovorom ili zakonom da bi takav izdatak tuženik bio dužan i nadoknaditi prijevozniku kao što je primjerice vezano uz otočane koji ne plaćaju mostarinu (čl.32. Zakona o otocima) predviđeno da se sredstva dodjeljuju pravnoj osobi koja upravlja mostom, a stranke nisu ugovorile da se uzmu u obzir cijene trajekta i mostarine kod cijene voznih karata. U svakom slučaju tužitelj svoje troškove prijevoza uz trajekt ili mostarinu nije niti dokumentirao pa time niti dokazao. Sud ne određuje vještačenje bez da je prikladna i dostatna dokumentacija koja treba biti vještačena dostavljena u sudski spis od stranke koja taj prijedlog predlaže. Tužitelj tvrdi da je imao troškove trajekta i mostarine pa je posebno u takvom slučaju bio dužan ili mogao dostaviti dokumentaciju koju smatra potrebnom, odnosno trebao je osigurati procesnu građu kojom bi podupro svoju tvrdnju, što nije učinio, a sud u pravilu provodi vještačenje na temelju dokumentacije koja je dostavljena u spis prije vještačenja. Osim toga to nije niti bio zadatak vještaka niti je zadatak vještaka utvrđivati metodologiju kalkuliranja cijene kod tužitelja niti su mu poznate cijene trajekta i mostarine, na kojim relacijama, za koje autobuse i slično. Zadatak vještak je bio utvrditi da li je iznos cijene koju tužitelj potražuje u skladu s čl.31. Zakona o otocima koji uzima u obzir kriterij cijene po kilometru i na taj zadatak je vještak odgovorio, s svi ostali prigovori stranka nisu uzeti u obzir jer nisu bili zadatak vještaka.
U svakom slučaju, strankama je dana prilika da se provede dokaz koji je predložen, a sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku (čl. 10. st. 1. ZPP-a).
33. Dakle, sudski vještak je na detaljan, opširan, stručan i logičan način izveo zaključke koje prihvaća i ovaj sud, uzeo je u obzir parametar koji propisuje Zakon o otocima te obrazloženo upućuje da se nalaz i mišljenje vještaka podudara sa činjenicama koje su vidljive iz cjelokupne dokumentacije kao i da se podudaraju sa stvarnošću.
S obzirom da prema stajalištu suda u nalazu i mišljenju vještaka proturječnosti i nedostatak i s obzirom da sud nije imao razloga posumnjati u pravilnost danog mišljenja, nisu se stekli uvjeti za ponavljanjem vještačenja sa drugim vještacima niti za provođenjem novog vještačenja po vještaku prometne struke.
34. Dakle, iz tako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da cijene karata premašuju cijenu kopnenog prijevoza po kilometru unutar iste županije u iznosu od 44.033,21 eur (33,42 % u odnosu na cjelokupni obuhvat cijena), dok je iznos cijena karata u preostalom iznosu od 87.723,84 eur u skladu sa Zakonom o otocima i ugovornim odredbama županije dodatni , dakle tužitelj ima osnovu za potraživanje iznosa od 87.723,84 eur jer u tom iznosu cijene voznih karata sukladne ugovoru i pravnim pravilima.
35. Međutim, iako je u ovom postupku sud ocijenio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i unatoč svemu navedenom, sud je ocijenio da je nastupila zastara potraživanja.
36. U svezi tuženikovog prigovora zastare valja reći da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 228. st 1. ZOO-a prema kojoj međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.
37. Po izvršenom uvidu u račune za mjesec siječanj i veljaču koji su dospjeli 22.08.2019., te ožujak i travanja 2019. koji su dospjeli 23.08.2019. od od kojeg datuma započinje rok zastare od 3 godine, rok za podizanje tužbe radi naplate gore pobrojanih računa tužitelju je istekao 23.08.2022., a s obzirom na to da je tužba predana sudu 09.12.2022. osnovan je prigovor zastare, a do zastoja zastarijevanja zastare nije niti došlo.
Naime, sukladno čl. 186. a.st.3. ZPP-a propisano je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje.
38. Računi za mjesec siječanj i veljaču koji su dospjeli 22.08.2019., te ožujak i travanja 2019. koji su dospjeli 23.08.2019. zastarjeli su prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora kojeg je tužitelj podnio 19.09.2022, a tuženik zaprimio 21.09.2022.
39. Slijedom navedenog, prigovor zastare je osnovan slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev te je sud presudio kao pod točkom I izreke presude.
40. S obzirom da je sud odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza i s obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje daljnjih dokaza ocijenio nepotrebnim jer se ne odnose na činjenice koje su prvenstveno relevantne za donošenje odluke ili se odnose na utvrđenje nespornih činjenica te je odbio daljnje dokazne prijedloge.
41. Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak zastupanja po odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/12, 103/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 u tekstu: OT), i vrijednosti predmeta spora koja mijenjala i to: za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 5.549,64 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora u iznosu od 5.549,64 EUR (Tbr. 32 OT), za sastav podnesaka od 16.10.2023., 10.06.2024. i 11.11.2024. u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr. 8/4 OT), za sastav podnesaka od 18.03.2024., 27.08.2024. i 21.03.2025. u iznosu od po 1.983,40 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 02.10.2023. i 20.05.2025. u iznosu od po 1.983,40 EUR (Tbr.9/1 OT), odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 21.166,28 EUR te je odlučeno kao pod točkom II izreke.
4 2 . Tuženiku ne pripada trošak za sastav podnesaka od 16.10.2023., 10.06.2024. i 11.11.2024. zatražen po Tbr.8/1 OT ( preko dosuđenog) jer n a v e d e n i p o d n e s c i p r i p a d aju k a t e g o r iji " o s t a l i h p o d n e s a k a " k oji m a p r i p a d a s a m o 2 5 % i z n o s a p u n e T a r i f e a l i n e v i š e o d 2 5 b o d o v a . N ije m u p r i z n a t n i t i z a t r a ž e n i t r o š a k z a s a s t a v e p o d n e s a k a o d 3 0 . 0 1 . 2 0 2 3 . z a t r a ž e n u i z n o s u o d 5 . 5 4 9 , 6 4 E U R i o d 1 1 . 1 0 . 2 0 2 3 . t e 1 6 . 1 0 . 2 0 2 4 . z a t r a ž e n u i z n o s u o d p o 1 . 9 8 3 , 4 0 E U R , je r n i s u b i l i p o t r e b n i z a v o đ e nje p a r n i c e u s m i s l u č l . 1 5 5 Z P P .
43. S l ije d o m n a v e d e n o g , odlučeno kao pod točkom III izreke.
U Zagrebu, 28. svibnja 2025.
SUDAC:
Romina Markovinović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.
DNA:
1.Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu
2.Tuženiku po ŽDO
3.kal. 30 dana
