Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3594/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice GU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Kostić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-584/2022-40 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-584/2022-40 od 25. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici GU iznos od 13.403,92 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 5.382,24 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2024. do isplate.

Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 13.403,92 eura sa zateznim kamatama na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama.

5.1. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

5.2. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o (djelomičnoj) osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenja i zaključke:

-da su dana 10. studenoga 2006., tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o [broj kredita] (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić-Grada pod brojem ovjere OU-378/06 dana 21. studenoga 2006., s ugovorenim iznosom kredita od 41.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 3,95% godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, a namjena kredita je bila stambeni kredit,

-da citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta uz valutu švicarski franak, a za koje odredbe tužiteljica u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak,

-da činjenica da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog Ugovora u kreditu imao i kunske kredite, te kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR-o (a kako to proizlazi iz ove dokumentacije), nije ujedno i dokaz (kako to tvrdi tuženik) da bi tuženik tužiteljici zaista odobrio kunski kredit ili kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR-o da je ona takav kredit zatražila, a jer je notorno da se u bankama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente,

-da nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj,

-da je sud saslušao svjedokinju ŠU, djelatnicu tuženika (list 158 spisa) i tužiteljicu osobno (list 159 spisa),

-da je iz njihovih iskaza utvrđeno da djelatnici tuženika nisu tužiteljicu adekvatno informirali o posljedicama i rizicima ugovaranja ovdje spornih odredbi o vezivanju glavnice i plaćanju anuiteta vezanih uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržanih u čl. 2 . i čl. 7. Ugovora o kreditu,

-da djelatnica tuženika ŠU navodi da nema nikakvih saznanja o okolnostima pregovaranja oko i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, jer u tom procesu nije osobno sudjelovala, dok tužiteljica u svom iskazu osporava da bi ju djelatnici tuženika adekvatno informirali o posljedicama i rizicima ugovaranja kredita u CHF,

-da je odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

-da je uvidom u sadržaj Ugovora sud utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac,

-da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i da je Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti,

-da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koji je pripremio i sastavio tuženik,

-da je provedeno financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji CU iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 14.10.2022. (list 88 do 98 spisa),

-da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 13.403,92 eura (100.991,83 kn),

-da je nakon očitovanja vještakinje CU tuženik u bitnome naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF, ali obzirom da su prigovori tuženika pravne prirode da nije potrebno saslušavati vještaka,

- da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora,

-da se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.,

-da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009. , dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće,

-da iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima,

-da je tuženik kune plasirao tužiteljici i istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje),

-da tuženik tužiteljicu nije izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu,

-da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj, te joj u konačnici nanosi štetu,

-da su odredbe iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje:

ZOO i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetne,

-da je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a prvostupanjski sud odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 13.403,92 eura, s tim da je odluku o kamatama prvostupanjski sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima,

-da neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike),

-da s obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu tužiteljica isplatila tuženiku ukupno 13.403,92 EUR / 100.991,83 kn (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 euro), tj. iznos koji prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita (od 4,633135 kn za 1 CHF) iznosi 21.797,73 CHF, tj. oko 52 % od odobrenog iznosa kredita (od 41.700,00 CHF), to je prvostupanjski sud utvrdio da se unošenje odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno utvrdio je da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika,

-da je neosnovan prigovor zastare.

9. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

10. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12. Tuženik je u tom predmetu bio jedan od tuženika, u kojem je utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

13. Dakle, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

14. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

16. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima u bitnome obrazlaže svoje tvrdnje da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, kraj činjenice da je na sporne okolnosti prvostupanjski sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

18. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke, a u svojem usmenom očitovanju argumentirano otklonio sve prigovore tuženika, pa žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje nezadovoljstvo rezultatima provedenog vještačenja nisu doveli u sumnju pravilnost izloženog mišljenja navedenog vještaka. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (1. veljače 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

21. Nadalje, pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

22. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos 13.403,92 eura sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužiteljica ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, a imajući u vidu da je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatu na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope nisu od značaja za odlučivanje.

23. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak. Žalbeni navodi tuženika da bi tužiteljica, zbog mogućnosti da u roku od tri dana plati samo pola pristojbe, imala pravo samo na pola pristojbe na presudu nisu od značaja za odlučivanje jer je prvostupanjski sud tužiteljici pozivom na odredbu čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) utvrdio da tužiteljica nije obveznik plaćanja ove sudske pristojbe.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

25. Kako tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka(čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagreb 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj