REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5408/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], osobno i kao nasljednice pokojne UČ, OIB [osobni identifikacijski broj], koju tužiteljicu zastupa punomoćnik Mario Gerstner, odvjetnik u Kutini, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-471/2024-3 od 1. srpnja 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pn-44/2023-9 od 11. ožujka 2024., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-471/2024-3 od 11. srpnja 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pn-44/2023-9 od 11. ožujka 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelja cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Pritom tužiteljica nalazi da je potrebno preispitati dosadašnju sudsku praksu u odnosu na definiranje datuma dospijeća nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliske osobe u odnosu na štetne događaje nastale u vrijeme dok je na snazi bio „stari ZOO/91. Prema toj praksi, kamata na obvezu naknade nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena (tako i u presudama revizijskog suda broj Rev-2714/88 od 18. svibnja 1989., Rev-864/87 od 24. rujna 1987., Rev-1512/90 od 30. listopada 1990., Rev-2726/2016 od 27. ožujka 2019. i dr.), dok naknada neimovinske štete prema novom ZOO/05 (Rev-550/14, Rev-934/14, Rev-2767/18) dospijeva od trenutka podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno od dana podnošenja tužbe. Podnositeljica smatra da se takvom praksom pogoduje dužniku i obvezniku naknade nematerijalne štete, a na štetu tužiteljice kao vjerovnice. Osim toga, u odnosu na odbijanje zahtjeva tužiteljice kao sestre za naknadu nematerijalne štete zbog smrti brata, istaknuta je povreda temeljnih ljudskih prava iz članka 21. stavka 1. Ustava RH i članka 2. stavka 1. EKLJP (pravo na život i zabranu mučenja), kao i iz članka 29. stavka 1. Ustava RH, pravo na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu i prava na obrazloženu odluku, i to iz razloga jer je „tužiteljici pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava“.

2.1. Pitanja naznačena u prijedlogu glase:

1) Teče li zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu za duševne boli zbog smrti bliskog srodnika od trenutka nastanka štete (članak 186. ZOO/91) ili od dana podnošenja zahtjeva za ispunjenjem obveze, odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva ili tužbe (članak 324. stavak 2. ZOO/91) ili od dana donošenja prvostupanjske presude u uvjetima kada se na konkretni slučaj primjenjuju odredbe ZOO/91;

2) Može li se pravična novčana naknada zbog smrti brata ili sestre dosuditi uz uvjet iz članka 201. stavak 2. ZOO/91 ako umrli brat i tužiteljica kao živuća sestra nisu zajednički stanovali, ali su bili emotivno povezani, usmjereni jedno na drugo i osobito privrženi jedno drugome, obzirom da je pokojni brat materijalno i na svaki drugi način pomagao tužiteljici kao sestri, pa se za njih može reći da je između njih postojala trajnija zajednica života, sve to uzimajući u obzir činjenicu da pokojni brat nije bio oženjen nije imao druge obitelji osim sestre i roditelja;

3) Kada dospijeva pravična novčana naknada nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog smrti bliske osobe (oca i brata) ako je šteta nastala u vrijeme kada je na snazi bio „stari“ ZOO - ZOO/91 koji je u članku 186. propisivao da se obveza štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, u primjeni kojeg je u sudskoj praksi bilo izraženo pravno shvaćanje prema kojem obveza pravične novčane naknade nematerijalne štete dospijeva danom donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena;

4) Može li se reći da tužiteljici zbog dugotrajnosti postupka pripadaju zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete zbog smrti oca i brata, a koje kamate teku ili od štetnog događaja do isplate ili od podnošenja tužbe do isplate i to kao oblik novčane satisfakcije zbog dugotrajnosti postupka (dvadeset godina), činjenice promjene zakonskih propisa i činjenice višestrukog ukidanja od strane drugostupanjskog suda i u konačnici od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske?

3. Tuženica je odgovorila na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije te ga predložila odbaciti, podredno odbiti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Naime, predmetni je postupak vođen radi naknade štete zbog smrti bliskih osoba tužiteljice, oca HČ i brata PČ, čija je smrt vezana uz izvršenje kaznenog djela ratnog zločina od strane pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga nakon što su 1. studenoga 1991. odvedeni od nepoznatih muških osoba iz kuće u [adresa] i nakon što su njihova tijela pronađena u kući u selu [adresa] te identificirani 28. studenoga 1991. u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, o čemu je tužiteljica službeno obaviještena 10. siječnja 1992. Tužiteljici je u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog smrti oca kao bliske osobe dosuđen iznos od 29.862,63 eura (225.000,00 kuna ) „naročito uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je isti stradao“, a na dosuđeni joj je iznos priznata i zakonska zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u preostalom dijelu njezin zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata odbijen kao neosnovan. Zahtjev tužiteljice za naknadom nematerijalne štete zbog smrti brata tužiteljice kao njoj bliske osobe, primjenom odredbe članka 201. ZOO/91, je odbijen. Razlog za takvu odluku utemeljen je na nespornim činjenicama da je sada pokojni brat tužiteljice živio s roditeljima u [adresa], a da je tužiteljica od 1981. do smrti prednika živjela i radila u [adresa], kao i na ocjeni da tužiteljica nije ni na koji način dokazala svoju tvrdnju o trajnijoj zajednici života s bratom, a nije dokazala ni tvrdnju da bi svaki vikend dolazila iz [adresa] u [adresa], pa time niti potrebnu emocionalnu ili ekonomsku zajednicu s bratom koja bi opravdavala dosudu i te štete.

7. O zahtjevima je tužiteljice odlučeno primjenom Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) čija je primjena utemeljena na odredbi članka 1163. stavaka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22). Odluka o zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos pravične novčane naknade nematerijalne štete u primjeni ZOO/91 utemeljena je na dosljednoj i stabilnoj sudskoj praksi u primjeni tog zakona prema kojoj zakonska zatezna kamata na novčani iznos naknade nematerijalne štete teče od donošenja prvostupanjske presude, a što ni tužiteljica ne osporava ističući primjerice praksu najvišeg suda o tom pitanju. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta preispitivanju sudske prakse po pitanju dospijeća obveze naknade nematerijalne štete zato što bi to, a nakon što je u tom smislu došlo do zakonske promjene, i to bez retroaktivne primjene, dovelo do nejednakosti pred zakonom u smislu da bi tužiteljica bila privilegirana u odnosu na druge vjerovnike koji su svoje pravo na naknadu nematerijalne štete ostvarili u primjeni ZOO/91. Osim toga, suprotno navodima prijedloga, dugotrajnost postupka nije osnova za preispitivanje prakse po ovom pitanju jer tužiteljica može u zasebnom postupku tražiti pravnu zaštitu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Utoliko prvo, treće i četvrto pitanje nemaju potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

7.1. Istu pravnu sudbinu dijeli i drugo naznačeno pitanje kojim se u osnovi osporava činjenično utvrđenje da između tužiteljice i njenog sada pokojnog brata nije postojala trajnija zajednica života, a u revizijskom stadiju postupka činjenična utvrđenja se u pravilu ne mogu osporavati. Usprkos tome, valja ukazati i da to utvrđenje i inače ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, pri čemu razlog važnosti na koji s tim u vezi ukazuje predlagateljica, odluka revizijskog suda broj Rev-2818/1995 od 29. rujna 1998., nije donesena u istim činjeničnim okolnostima zato što se u tom slučaju (u kojem je inače dosuđena ta nakanda) radilo o sestrama koje su u poznijoj životnoj dobi svakodnevno bile upućene jedna na drugu i pretežiti dio vremena provodile zajedno, dok u konkretnom slučaju, čak i uz pretpostavku visokog stupnja emocionalne bliskosti koji često prati odnos braće i sestara, trajnija zajednica života između tužiteljice i njezina sada pokojnog brata nije utvrđena jer je brat tužiteljice živio u [adresa], a ona još od 1981. godine u [adresa], pri čemu tužiteljica nije dokazala tvrdnju da bi svaki vikend dolazila u [adresa].

8. Jednako tako, prema ocjeni ovog suda, tužiteljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) te člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).

8.1. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih odluka je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tužiteljice i posebno izložili razloge zbog kojih smatraju zašto nije bilo moguće prihvatiti njezin zahtjev. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene, ozbiljnim, relevantnim, razboritim i dostatnim razlozima i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima. U vezi s navodima tužiteljice da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, ističe se da odredba članaka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva, pa do povrede tog prava u pravilu i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

8.2. Isto se odnosi i na povredu temeljnih ljudskih prava na život i zabranu mučenja jer tužiteljici nije neposredno povrijeđeno pravo na život ni pravo na zabranu mučenja.

9. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b. stavaka 1. i 2. ZPP, a odbaciti u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP te riješiti kao u točkama I. i II. izreke.

10. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, radi čega je zahtjev za naknadom tog troška valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u točki III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 28. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil