REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-669/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lika ceste d.o.o., OIB 92953194406, Gospić, Smiljanska cesta 41, kojeg zastupa punomoćnik Željko Jutriša, odvjetnik u Zagrebu, Medvedgradska 34, protiv tuženika INA-Industrija nafte d.d., OIB 27759560625, Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetnik u Zagrebu, Smičiklasova 18, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5399/2018-2 od 1. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1516/2016-8 od 4. lipnja 2018., na sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1516/2016-8 od 4. lipnja 2018. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 269.700,39 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na taj iznos od 1. srpnja 2008. pa do isplate.
2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5399/2018-2 od 1. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1516/2016-8 od 4. lipnja 2018.
3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju dopuštenu ovosudnim rješenjem poslovni broj Revd-3547/2020-2 od 1. prosinca 2020., podnosi tužitelj zbog pravnog pitanja koje glasi:
„Je li plaćena porezna obveza utvrđena rješenjem Porezne uprave, a koja je razrezana na neistinito izdate račune na štetu tužitelja, a koji računi su ispostavljeni u počinjenju kaznenog djela od strane štetnika – osobe za koje odgovara tuženik, ima značaj štete u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 73/15, 78/15) te može li kao takva biti predmetom restitucijskog zahtjeva?“.
4. Na reviziju tužitelja nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. U skladu sa odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski je sud u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatom naknade štete u iznosu od 269.700,39 kn. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je platio iznos od 269.700,39 kn i to iznos od 214.300,39 kn na temelju rješenja porezne uprave od 12. prosinca 2007., kojim rješenjem je porezno tijelo utvrdilo i naložilo tužitelju da uplati po osnovi porezne obveze za manje obračunati PDV iznos od 142.415,82 kn, zatim po osnovi kamata zbog nepravodobno uplaćenog poreza iznos od 23.599,18 kn, te po osnovi porezne obveze poreza na dobit iznos od 39.488,02 kn i po osnovi kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dobit iznos od 2.677,61 kn, te iznos od 55.400,00 kn na temelju prekršajnog naloga.
8. U tijeku postupka pred nižestupanjski sudovima u bitnome je utvrđeno:
- da su radnici tuženika protupravno izdavali račune za gorivo bez stvarnog izvršenog točenja goriva, što je utvrđeno i od strane interne revizije tuženika kao i u kaznenim postupcima vođenih protiv djelatnika tuženika i tužitelja;
- da je tužitelj uredno proknjižio te protupravno izdane račune u svojim poslovnim knjigama i za njih odbio pretporez;
- da je poreznim rješenjem od 12. prosinca 2007. (na listu 38-48 spisa) utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje kontrole od 01.01.2006. do 31.12.2006. u iznosu od 142.415,82 kn, te je utvrđen manje obračunati porez na dobit u iznosu od 39.488,02 kn za razdoblje od 01.01.2006. do 31.12.2006., te je tužitelju i naloženo da navedene iznose uplati u roku od 8 dana računajući od konačnosti predmetnog rješenja;
- da je predmetno porezno rješenje izdano nakon provedenog nadzora kojim je utvrđeno da se u zbirnim mjesečnim računima za isporuku goriva nalaze i pojedinačni nevjerodostojni računi, po kojima nije bilo stvarne isporuke goriva, te da je, ovdje, tužitelj odbio pretporez po predmetnim računima navedenim u rješenju, a koji nije imao pravo odbiti;
- da je tužitelj navedene iznose platio sukladno navedenom poreznom rješenju od 12. prosinca 2007.
9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao osnovnu pretpostavku za naknadu štete - postojanje štete i njenu visinu, te uz primjenu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U bitnom obrazlaže da je u predmetnim poreznim rješenjem utvrđeno, odnosno usklađeno, stanje sa stvarnim stanjem budući da i sam tužitelj navodi da po predmetnim računima iz rješenja nije bilo usluge točenja goriva, odnosno, nije bilo isporuke goriva, samim time tužitelj nije niti mogao koristiti odbitak pretporeza koji je nesporno koristio, pa je stoga bio dužan uskladiti navedeno stanje sa stvarnim stanjem, i slijedom toga nema štete za tužitelja, budući je upravo tužitelj koristio pretporez u dijelu u kojem to nije mogao činiti.
10. Drugostupanjski je sud prihvatio stajalište prvostupanjskog suda, uz obrazloženje da iznosi koje je tužitelj naknadno platio Poreznoj upravi na temelju naknadno pravilno utvrđene porezne osnovice, ne mogu predstavljati štetu koju je tužitelj pretrpio radnjama tuženikovih radnika, nego se radi o zakonskoj obvezi tužitelja. Stoga tužitelj nije ovlašten potraživati naknadu iznosa plaćenih na ime poreza od tuženika. Radi se o obvezi koju bi tužitelj imao i da nije bilo počinjenja kaznenog djela izdavanja fiktivnih računa, na temelju kojih je tužitelj neovlašteno odbio pretporez. Prihvaćeno je i shvaćanje da tužitelj nije pretrpio štetu u odnosu na kaznu izrečenu u prekršajnom postupku, odgovornoj osobi tužitelja MR.
11. S obzirom na činjenično stanje i primjenu relevantnih zakonskih odredbi, potrebno je istaknuti sljedeće:
Tužitelj je tijekom nadziranog razdoblja, odbijao pretporez na temelju računa koje su radnici tuženika zajedno s radnicima tužitelja nezakonito izdavali, za usluge koje nisu stvarno izvršene (točenje goriva). Na temelju nadzora Porezne uprave i provedenog poreznog postupka, utvrđeno je da tužitelj nije imao pravo odbiti pretporez na temelju tih računa, jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odbitak pretporeza. Rješenjem Porezne uprave od 12. prosinca 2007. utvrđena je i naložena uplata manjkajućeg poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit te pripadajućih kamata. Takvo porezno rješenje predstavlja zakonitu korekciju poreznih obveza tužitelja, a ne štetu nastalu radnjama tuženika. Naime, odbitak pretporeza omogućuje poduzetnicima da smanje svoju obvezu plaćanja PDV-a na način da od PDV-a koji su dužni platiti državi (izlazni PDV) oduzmu PDV koji su platili na nabavu dobara i usluga (ulazni PDV ili pretporez). Dakle, plaćanjem predmetne porezne obveze tužitelj je platio onoliko koliko je trebao platiti, bez tih nezakonito izdanih računa (koja su bila predmetom kaznenih postupaka) i ona je razrezana upravo uz izuzimanje nezakonito izdanih računa. Osim toga, kazna izrečena u prekršajnom postupku odgovornoj osobi tužitelja MR ne može se smatrati štetom za tužitelja niti predmetom naknade štete prema tuženiku.
12. Slijedom navedenoga proizlazi da, je li plaćena porezna obveza šteta, u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, te može li kao takva biti predmet restitucijskog zahtjeva, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Time je odgovoreno na postavljeno pitanje.
13. Plaćena porezna obveza ne može se smatrati štetom, ako je tužitelj bio zakonski obvezan uskladiti porezne osnovice nakon izuzimanja protupravno izdanih računa za koje nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odbitak pretporeza.
Kao posljedica toga, plaćena porezna obveza ne može biti predmet restitucijskog zahtjeva prema tuženiku jer nije riječ o šteti nastaloj djelovanjem tuženika u pravnom smislu, već o zakonskoj poreznoj obvezi tužitelja, koji nema pravo na odbitak pretporeza na temelju ulaznih računa za koje nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odbitak pretporeza.
14. Kako je, dakle, pobijana drugostupanjska presuda zasnovana na pravnome shvaćanju o naznačenome pitanju podudarnome s pravnim shvaćanjem revizijskog suda odnosno odgovorom na revizijsko pitanje, revizija tužitelja je na temelju čl. 393. ZPP-a odbijena.
Zagreb, 28. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
