Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-86/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju članovi uprave, a njih punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-112/2023-42 od 30. listopada 2023., u sjednici održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika ABC, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-112/2023- 42 od 30. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

»I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-80/2006 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 16.01.2006. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa]. 6, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju SZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.271,36 EUR / 9.579,03 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 01.03.2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-80/2006 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 16.01.2006. godine, sadržana u čl. 8.

Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

IV. Nalaže se tuženiku ABC, 10000 [adresa]. 6, OIB: 14036333877 da tužitelju SZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.636,92 EUR / 12.333,34 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 24.12.2011. godine do isplate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj ABC, 10000 [adresa]. 6, OIB: 14036333877 da tužitelju SZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 30.373,37 eur / 228.848,17 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

- iznos od 27,85 EUR / 209,81 HRK s kamatom tekućom od 01.11.2008. sve do isplate,

- iznos od 38,02 EUR / 286,48 HRK s kamatom tekućom od 01.01.2009. sve do isplate,

- iznos od 0,67 EUR / 5,04 HRK s kamatom tekućom od 03.01.2009. sve do isplate,

- iznos od 46,14 EUR / 347,65 HRK s kamatom tekućom od 03.02.2009. sve do isplate,

- iznos od 49,53 EUR / 373,15 HRK s kamatom tekućom od 03.03.2009. sve do isplate,

- iznos od 40,20 EUR / 302,86 HRK s kamatom tekućom od 01.04.2009. sve do isplate,

- iznos od 41,98 EUR / 316,30 HRK s kamatom tekućom od 01.05.2009. sve do isplate,

- iznos od 27,72 EUR / 208,86 HRK s kamatom tekućom od 02.06.2009. sve do isplate,

- iznos od 17,22 EUR / 129,74 HRK s kamatom tekućom od 01.07.2009. sve do isplate,

- iznos od 20,01 EUR / 150,75 HRK s kamatom tekućom od 01.08.2009. sve do isplate,

- iznos od 25,54 EUR / 192,46 HRK s kamatom tekućom od 01.09.2009. sve do isplate,

- iznos od 25,06 EUR / 188,84 HRK s kamatom tekućom od 01.10.2009. sve do isplate,

- iznos od 19,47 EUR / 146,67 HRK s kamatom tekućom od 03.11.2009. sve do isplate,

- iznos od 29,97 EUR / 225,78 HRK s kamatom tekućom od 01.12.2009. sve do isplate,

- iznos od 38,39 EUR / 289,24 HRK s kamatom tekućom od 01.01.2010. sve do isplate,

- iznos od 50,36 EUR / 379,46 HRK s kamatom tekućom od 02.02.2010. sve do isplate,

- iznos od 47,62 EUR / 358,76 HRK s kamatom tekućom od 02.03.2010. sve do isplate,

- iznos od 63,87 EUR / 481,26 HRK s kamatom tekućom od 01.04.2010. sve do isplate,

- iznos od 60,79 EUR / 458,00 HRK s kamatom tekućom od 01.05.2010. sve do isplate,

- iznos od 69,27 EUR / 521,91 HRK s kamatom tekućom od 02.06.2010. sve do isplate,

- iznos od 118,81 EUR / 895,19 HRK s kamatom tekućom od 01.07.2010. sve do isplate,

- iznos od 108,10 EUR / 814,50 HRK s kamatom tekućom od 03.08.2010. sve do isplate,

- iznos od 140,82 EUR / 1060,99 HRK s kamatom tekućom od 01.09.2010. sve do isplate,

- iznos od 129,51 EUR / 975,83 HRK s kamatom tekućom od 01.10.2010. sve do isplate,

- iznos od 111,33 EUR / 838,84 HRK s kamatom tekućom od 03.11.2010. sve do isplate,

- iznos od 149,69 EUR / 1127,86 HRK s kamatom tekućom od 01.12.2010. sve do isplate,

- iznos od 195,30 EUR / 1471,51 HRK s kamatom tekućom od 01.01.2011. sve do isplate,

- iznos od 161,30 EUR / 1215,35 HRK s kamatom tekućom od 01.02.2011. sve do isplate,

- iznos od 174,39 EUR / 1313,91 HRK s kamatom tekućom od 01.03.2011. sve do isplate,

- iznos od 159,20 EUR / 1199,51 HRK s kamatom tekućom od 01.04.2011. sve do isplate,

- iznos od 161,97 EUR / 1220,34 HRK s kamatom tekućom od 01.05.2011. sve do isplate,

- iznos od 226,22 EUR / 1704,47 HRK s kamatom tekućom od 01.06.2011. sve do isplate,

- iznos od 232,48 EUR / 1751,63 HRK s kamatom tekućom od 01.07.2011. sve do isplate,

- iznos od 286,16 EUR / 2156,11 HRK s kamatom tekućom od 02.08.2011. sve do isplate,

- iznos od 258,59 EUR / 1948,34 HRK s kamatom tekućom od 01.09.2011. sve do isplate,

- iznos od 228,40 EUR / 1720,88 HRK s kamatom tekućom od 01.10.2011. sve do isplate,

- iznos od 218,24 EUR / 1644,32 HRK s kamatom tekućom od 01.11.2011. sve do isplate,

- iznos od 215,99 EUR / 1627,34 HRK s kamatom tekućom od 01.12.2011. sve do isplate,

- iznos od 26.357,19 EUR / 198.588,23 HRK s kamatom tekućom od 24.12.2011. sve do isplate od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, te mu naknaditi prouzročeni parnični trošak u visini 11.172,77 € / 84.181,24 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 30. listopada 2023. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.«.

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti na tužiteljicu. Pogrešno je odlučeno o prigovoru zastare, što se osobito odnosi na naknadu za obradu kredita. Prilikom odluke o visini tražbine sud nije vodio računa o manje plaćenim iznosima. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive pa nije dopušteno ocjenjivati jesu li nepoštene. Tvrdi da mu je onemogućeno raspravljanje jer sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost troška financiranja kao i nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio niti je saslušao AZ i IZ na okolnost visine pretrpljene štete koja tuženiku nastaje prilikom prijevremene konačne otplate. Nije bilo osnove za odluku da se tužiteljici zakonske zatezne kamate dosude kao da je tuženik nesavjestan stjecatelj. Predlaže preinaku presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži joj da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), jer tuženik nije precizirao kakvu je štetu uopće pretrpio tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita, pa time što je sud odbio izvođenje dokaza provođenjem financijskog vještačenja na okolnost troška financiranja kao i nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio i saslušanjem svjedoka AZ i IZ na iste okolnosti nije došlo do povrede procesnih prava tuženika, odnosno tuženiku nije onemogućeno raspravljanje.

5.1. Pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba tuženika iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2006. kojim je ugovorena naknada troškova obrade kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat uplaćenih naknada u iznosima od 1.271,36 eura i 1.636,92 eura i zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi promjene tečaja u iznosu od 30.373,37 eura s pripadajućim kamatama.

7. Tužiteljica je 16. siječnja 2006. s pravnim prednikom tuženika ... sklopila Ugovor o kreditu broj 016-80/2006, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 164.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 20 godina i uz redovnu promjenjivu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99 % godišnje.

7.1. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu prednik tuženika je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,25 % na iznos kredita, koja je naplaćena prilikom isplate kredita 28. veljače 2006. u iznosu od 9.579,03 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 2.050,00 CHF (1,25 % od iznosa kredita), obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 28. veljače 2006. koji je za 1 CHF iznosio 4,67270 kn.

7.2. Člankom 8. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te da je u tom slučaju Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora, na temelju čega je tuženik tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita 23. prosinca 2011. obračunao i naplatio iznos od 24.666,70 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 4.008,33 CHF (3,00 % od glavnice), obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 23. prosinca 2011. koji je za 1 CHF iznosio 6,153860 kn.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

9. Utvrđujući da je primjena valutne klauzule u CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužiteljicu, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je stekla po takvom ugovoru u skladu sa čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO), s tim da je vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 228.848,17 kn, slijedom čega je tužiteljici dosuđena preplata kredita uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 30.373,37 € / 228.848,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) na temelju odredbe čl. 1115. ZOO.

10. Prvostupanjski sud prihvaća i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita i čl. 8. Ugovora o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge, ocjenjujući da je tuženik iskoristio svoju poziciju "jače" ugovorne strane i ugovorio naplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, ne objašnjavajući tužiteljici koji je to valjani i ekonomski opravdan razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje tih naknada i zašto visina naknade za obradu kredita izravno ovisi o iznosu kredita, zaključujući da su te odredbe nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) te posljedično i ništetne (čl. 87. st. 1. ZZP).

11. Stoga je obvezao tuženika da je dužan isplatiti tužiteljici na temelju ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 5. Ugovora o kreditu iznos od 1.271,36 € / 9.579,03 kn, a na temelju ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu iznos od 1.636,92 € / 12.333,34 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana nakon izvršenih uplata (1. ožujka 2006. i 24. prosinca 2011.) do isplate.

12. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredaba ugovora o kreditu mjerodavan je ZZP.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su te odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 118. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15. i 14/19.) odnosno čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22.; dalje ZZP/22.) te čl. 502.c ZPP.

15.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje prednik tuženika povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15.2. Odredbom članka 126. ZZP/22, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP/22 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP/22 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/22 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

15.3. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

16. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama čl. 81. i 87. ZZP, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

17. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, pa su neosnovani žalbeni navodi da je izračun utemeljen na fiksnoj kamatnoj stopi.

18. Na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO.

19. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (6. srpnja 2021.), tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine.

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a to što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

21. Na žalbene pak prigovore tuženika koji se odnose na navodno smanjenje anuiteta koje je plaćala tužiteljica zbog pada tečaja u određenom razdoblju te navodno postojanje potraživanja prema tužitelju i prigovora istaknutih s tim u vezi, tuženiku valja ukazati da je visina tražbine tužiteljice utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno financijske struke u kojem je detaljno navedeno koje je novčane iznose tuženik doista primio na ime razlike tečaja CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio viši u odnosu na početni, pri čemu tuženik nije dokazao postojanje bilo kakve dospjele tražbine prema tužiteljici, unatoč utvrđenom razdoblju u kojem je tečaj CHF bio niži od početnog u odnosu na kune.

21.1. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku, odnosno, za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

21.2 Napominje se da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima, ovaj sud prihvaća kao pravilan stav prvostupanjskog suda da tužiteljica u razdoblju kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekla na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice.

21.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., donesenoj u proširenom vijeću od trinaest sudaca sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP, odgovarajući na pitanje:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s takozvanim potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?",

izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredaba članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu."

22. U odnosu na odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita prvostupanjski sud je prihvaćajući iskaz tužiteljice te standardnu stipulaciju sporne odredbe, pravilno zaključio da se o sadržaju te odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i na koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZPP radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

23. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. Valja dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/17., 128/22. i 156/23.) 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine", broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica kao potrošača.

24.1. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,25 %) znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

25. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to je u konkretnom slučaju tek donošenjem ove odluke, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

26. Pravilno je sud utvrdio da je u smislu odredbe čl. 1115. ZOO tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja te naknade.

27. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zatraženi iznos od 1.271,36 eura (9.579,03 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2006., a među strankama nije sporno da je tuženik prilikom isplate kredita tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u tome iznosu.

28. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na osporavanje utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita svode se na tvrdnje da odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu te da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala nijedna odredba koja bi izričito zabranjivala ugovaranje i naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

29. Prema čl. 1024. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.). Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

29.1. Iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

29.2. Dakle, tuženik je imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete koja je nastala uslijed troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl.

30. Tuženik niti tvrdi niti dokazuje koje je bi to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

31. Kada se uzme u obzir da je temeljna djelatnost banke kao novčarske institucije primanje novčanih sredstva u polog (depozit) i plasiranje istih u kredite i tzv. novčane investicije, nikako se ne može doći do zaključka da radnja prijevremene otplate kredita predstavlja štetnu radnju koja uzrokuje štetu u vidu plaćanja kamate na tuđi novac kojim se isplaćuju krediti i u vidu polaganja primljenog novca u druge novčarske institucije.

32. Imajući u vidu navedeno, pokušaj naplaćivanja odnosno nadoknađivanja dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti) i prebacivanje posljedica poslovnih odluka banke na potrošača kroz naknadu za prijevremenu otplatu kredita, osim što je nepošteno u suprotnosti je s citiranom zakonskom odredbom, a što spornu ugovornu odredbu čini ništetnom (navedeno pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021-2 od 14. rujna 2022. i Rev 1219/2020 od 30. studenoga 2022.).

33. Slijedom navedenog i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

34. Uzimajući u obzir da je tuženik zaračunao iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita od 1.636,92 eura (3 % od glavnice) koji je tužiteljica po toj osnovi i zatražila, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu toga iznosa sa zateznim kamatama od dana nakon plaćanja toga iznosa (24. prosinca 2011.) do isplate.

35. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kada je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 11.172,77 eura s pripadajućim kamatama od donošenja presude do isplate.

36. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

U Zadru 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov