REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Ronaldu Korotaju, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ALLIANZ ZAGREB d.d., OIB 23759810849, iz Zagreba, Heinzelova 70, zastupanog p.p. Deanu Ilijevskom, odvjetniku u Puli-Pola, radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Allianz Zagreb d.d., OIB 23759810849, da isplati tužitelju ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.956,77 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu, kojim se zahtijeva da zatezne kamate teku od 26. kolovoza 2017., tužbeni zahtjev se odbija.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.625,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IV Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 29. srpnja 2019. tvrdi da je 26. kolovoza 2017. došlo do prometne nesreće koju da je skrivio osiguranik tuženika na način da je svojim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] prešao na lijevu, paralelnu traku kojom da se kretao tužitelj vozilom reg. oznake [registarska oznaka], te da je tom prilikom došlo do udarca i odbijanja vozila oštećenika u zaštitnu ogradu. Nastala da je imovinska šteta na vozilu tužitelja, koju da tuženik odbija naknaditi uz obrazloženje da je do nesreće došlo zbog radnje nepoznatog vozača. Izravni uzrok nastanka prometne nesreće da je prelazak vozila osiguranika tuženika u traku kojom da se kretao tužitelj, te da je došlo do sraza. Tvrdnja da se treće vozilo kretalo paralelnom trakom i skrenulo u traku osiguranika tuženika temelji da se isključivo na izjavi vozača koji da je prouzročio prometnu nesreću, pa da ne može biti vjerodostojna. Imovinska šteta na vozilu da iznosi 44.881,34 kn. S obzirom da na tužiteljevoj strani ne postoji nikakva suodgovornost, potražuje da se od osiguratelja štetnika naknada imovinske štete u punom opsegu, sukladno čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj da je izjavio i prigovor na policijski zapisnik o očevidu, budući da prilikom samog očevida nije bilo nikakvog govora o trećem vozilu, nego da je tužitelj tek kada mu je na njegov zahtjev dostavljena potvrda o prometnoj nesreći, vidio da se spominje i nepoznato (nepostojeće) vozilo. Osim toga, bili da su pogrešni i neki drugi podaci u navedenoj potvrdi (ime i prezime tužitelja i registarska oznaka njegovog vozila). Tužitelj da je pokušao svoje pravo na popravljanje štete ostvariti izvansudskim putem, međutim, tuženik da je neosnovano odbio njegov zahtjev, isključivo u cilju izbjegavanja svojih obveza koje da proizlaze iz ugovora o osiguranju, vjerojatno pretpostavljajući da će oštećenik takvu odluku prihvatiti i odustati od potraživanja iznosa koji mu pripada. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra da mu pripada puna naknada pretrpljene imovinske štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nastanka štete, pa do isplate, sukladno čl. 1086. ZOO-a. S obzirom na sve navedeno, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku Allianz Zagreb d.d., OIB 23759810849, da isplati tužitelju ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 44.881,34 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26.08.2017. pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom traženju u cijelosti, osporava osnovanost i visinu utužene tražbine, te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Suprotno navodima iz tužbe, uvidom u zapisnik o očevidu, kojeg da je kao ovlašteno tijelo u propisanom obliku izdao MUP PPrP Pula, da proizlazi nespornim da je u navedenoj nezgodi sudjelovalo i treće nepoznato vozilo, a čiji da je vozač isključivi krivac za nastanak predmetnog štetnog događaja. Obzirom da zapisnik o očevidu, sukladno odredbi čl. 230. ZPP-a, predstavlja javnu ispravu kojom da se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, teret dokazivanja suprotnog da je na strani tužitelja. Iz potvrde MUP-a od 27. ožujka 2018. i obavijesti MUP-a od 26. kolovoza 2017. utvrđeno da je da je do prometne nesreće došlo zbog greške NN vozača, koji da je upravljao NN vozilom, te da je započeo radnju skretanja u lijevo na srednju prometnu traku, a da se prije toga nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, čime da je oduzeo prednost prolaska osiguraniku tuženika, te da je u nastavku došlo do naleta vozila tužitelja na stražnji dio vozila osiguranika tuženika. Tuženik predlaže da sud službenim putem pribavi cjelokupni spis MUP PPrP Pula izrađen povodom ove nezgode, a kojem spisu da prileži zapisnik o očevidu, ispravak zapisnika o očevidu, gore navedena potvrda i obavijest, te fotografije i skica lica mjesta, kao i izjave samih učesnika neposredno nakon nezgode. Tuženik se ne protivi prijedlogu tužitelja da se na okolnost načina nastanka nezgode i visine štete na vozilu provede dokaz prometnim vještačenjem, ali prije toga predlaže provesti dokaz saslušanjem svjedoka LF, kao jednog od učesnika štetnog događaja. Tuženik osporava vjerodostojnost fotografija priloženih tužbi, jer da nije poznat način i vrijeme njihovog nastanka i protivi se njihovom korištenju za potrebe ovog spisa. Tuženik osporava zatraženi tok zateznih kamata, jer da tužitelj do danas nije dokazao niti osnov, niti visinu tužbenog zahtjeva, niti postojanje bilo kakve obveze na strani tuženika da bi zatezne kamate mogle početi teći. Tužitelj da prije svega nije dostavio niti jedan dokaz na okolnost krivnje osiguranika tuženika (riječ da je o sudaru vozača više vozila koji da međusobno jedan drugome odgovaraju temeljem krivnje) i radi čega da tuženik ne može biti kažnjen plaćanjem zateznih kamata kako da je to tužbom zatraženo. U cijelosti da je neosnovano traženje troška sastava vansudskog odštetnog zahtjeva u visini od 1.000,00 kn, jer da se ne radi o parničnoj radnji u smislu čl. 151. ZPP-a, pa se predlaže odbiti tužitelja s ovim traženjem. Temeljem svega navedenog, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te predlaže da ga sud nakon provedenog postupka odbije kao neosnovanog.

3. U svojoj replici tužitelj ističe da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije u potpunosti neosnovan. Naime, štetu da je na vozilu tužitelja svojom radnjom prouzrokovao isključivo osiguranik Allianz osiguranja (dalje u tekstu: “Osiguranik”) time što da je svojim vozilom neoprezno prešao u traku kojom da se kretao tužitelj, slijedom čega da je došlo do udarca i odbijanja tužitelja u zaštitnu ogradu, a koje činjenice da tuženik niti ne osporava. Tužitelj smatra da je na ovom mjestu potrebno ponovno ukazati na dinamiku događaja i s tim povezanog nastanka prometne nezgode. Naime, a kako da to proizlazi iz izvješća o prometnoj nesreći, osiguranik da se kretao sporijom trakom usporedno s tužiteljem i to sa njegove desne strane, potom da je osiguranik odlučio pretjecati vozilo ispred sebe bez da se je uvjerio da u pretjecajnoj traci nema vozila i da je slobodan pretjecati. Zbog takve osiguranikove radnje došlo da je do sraza njega i tužitelja. Dakle, nesporno da je da je osiguranik tuženika svojim vozilom prešao u drugu traku i udario u vozilo tužitelja koje da se istom normalno kretalo. S obzirom na navedeno osiguranik tuženika da je isključivi krivac za nastalu prometnu nezgodu. Temeljem članaka 43. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN br. 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020): “Vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu.” Sukladno stavku 2. prije započinjanja radnji iz stavka 1. ovoga članka, vozač je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja. Navedene radnje osiguranik tuženika da nije izvršio te da je svojim neopreznim i nepromišljenim prelaskom u traku kojom da se kretao tužitelj, odnosno svojom radnjom izravno prouzrokovao nastalu štetu u iznosu od 44.881,34. Da je tome tako da potvrđuju dokazi dostavljeni uz tužbu, a iz kojih da je vidljivo kako je vozilo [registarska oznaka], odnosno vozilo osiguranika tužitelja oštećeno jedino sa lijeve stražnje strane, odnosno na mjestu na kojem se sudarilo s vozilom [registarska oznaka], odnosno vozilom tužitelja, a iz čega da proizlazi zaključak da su u prometnoj nesreći sudjelovala samo navedena dva vozila. Za istaknuti da je da se u konkretnoj situaciji u odnosu na odgovornost štetnika (osiguranika tuženika) primjenjuje načelo pretpostavljene krivnje. Pa tako, prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u nastavku teksta: “ZOO”) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Predmnijeva da se obična nepažnja. Kod kriterija predmnijevane (pretpostavljene) krivnje, štetnik da odgovara za štetu ako je kriv, ali da se njegova krivnja pretpostavlja. U takvoj situaciji oštećenik da treba dokazati štetnu radnju, štetu i uzročnu vezu, dok krivnju štetnika da ne dokazuje jer da se ona pretpostavlja, pa da je teret dokaza da nije kriv za štetu na štetniku. Također, članak 1072. Zakona o obveznim odnosima da propisuje sljedeće: “Kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj.” Stoga, s obzirom na to da je nesporno kako tužitelj ne snosi nikakvu odgovornost u navedenom slučaju, već da je šteta prouzročena isključivo radnjom osiguranika tuženika, tuženik da je dužan snositi istu. Tuženik da u odgovoru na tužbu otklanja svoju odgovornost navodeći kako je štetni događaj prouzročen greškom nepoznatog vozača nepoznatog automobila. Međutim, tuženik da ne potkrepljuje takve navode valjanim dokazima, obzirom da samo izjava osiguranika tuženika o postojanju takve osobe nije nikako dostatna da bi se sa sigurnošću moglo zaključiti samo sudjelovanje takvog vozača. Obzirom da i samo postojanje nepoznatog vozača nije niti učinjeno vjerojatnim a kamoli dokazano, još da je manje dokazana štetna radnja takvog vozača, odnosno uzročna veza između radnje nepoznatog vozača i osiguranika tuženika. Teret dokazivanja svih navedenih okolnosti da je na tuženiku. U odnosu na prigovor tuženika vezano za datum od kojeg tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na nastalu imovinsku štetu tužitelj ističe kako se sukladno članku 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Vezano za navod tuženika kako je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.000,00 kn na ime troškova odštetnog zahtjeva u mirnom postupku, tužitelj navodi da se radi o troškovima postupka te da su isti dio nastalih parničnih troškova na koje da tužitelj ima pravo sukladno Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022) ukoliko je zastupan po punomoćniku iz redova odvjetnika. Isti da je stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2339/11 od 2. rujna 2015. godine i to kako slijedi: “Za zastupanje u postupku koji se prije pokretanja sudskog postupka vodi po zahtjevu protiv osiguravajućeg društva, odvjetniku pripada pravo samo na nagradu za podnesak kojim je podnesen odštetni zahtjev i to u visini koja se odmjerava prema tarifnom broju 7.1 odvjetničke Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika.” Slijedom svega navedenog, tužitelj zaključno ističe kako u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te svih navoda i dokaznih prijedloga iz tužbe.

4. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se pozivaju stranke, jer u protivnom prekoračuje njihove zahtjeve (tako i VS, Rev 2790/1991. od 11. ožujka 1992.).

5. Među strankama je nesporno da je 26. kolovoza 2017. došlo do prometne nezgode u kojoj su sudjelovali osiguranik tuženika LF s vozilom reg. oznake [registarska oznaka] i tužitelj s vozilom reg. oznake [registarska oznaka].

Nesporno da je u prometnoj nezgodi tužitelj prednjim dijelom svog vozila udario u stražnji dio vozila osiguranika tuženika i da je na vozilu pritom nastala šteta.

6. Prema čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

7. Međupresudom posl. br. Pn-262/2019-27 od 18. srpnja 2024. utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu nastalu tužitelju iz štetnog događaja od dana 26. kolovoza 2017. (t. I). Nadalje, odlučeno je da će se do pravomoćnosti ove međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (t. II), te da se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu (t. III).

Citirana međupresuda je stekla svojstvo pravomoćnosti, te je valjalo odlučiti o iznosu tužbenog zahtjeva.

Kako je tuženik odgovoran tužitelju za štetu nastalu iz štetnog događaja od dana 26. kolovoza 2017., to mu je dužan tu štetu naknaditi.

Nakon pravomoćnosti navedene međupresude, tuženik je učinio nespornim da visina štete na tužiteljevom vozilu iznosi 44.881,34 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 5.956,77 eur.

Kako je među strankama nesporno da je zbog predmetnog štetnog događaja na vozilu tužitelja nastala šteta u iznosu od 5.956,77 eur, to je tuženik dužan tužitelju isplatiti taj novčani iznos.

Prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

Prema čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Pritom, ako se radi o naknadi nenovčane imovinske štete, zatezne kamate teku od dana prvostupanjske presude kojom je iznos naknade štete određen, a ako se radi o naknadi novčane imovinske štete, zatezne kamate teku od dana kada je šteta otklonjena, odnosno, kada su učinjeni troškovi radi otklanjanja štete.

Prema iskazu samog tužitelja danom u ovom predmetu, isti vozilo nije nikada popravio, što znači da se u ovom predmetu radi o naknadi nenovčane imovinske štete. Posljedično, zatezne kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude, a po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

8. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici sa glavnim zahtjevom, to je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.

Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 183/23), za sastav podneska podnesenog 11. srpnja 2022. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 29. srpnja 2022. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 10. studenog 2022. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 10. veljače 2023. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 14. travnja 2025. 100,00 eur (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanje na ročištu 27. svibnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 325,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.625,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 16. listopada 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, svrha ovog podneska je bila samo da se kao njegov prilog dostavi potvrda o plaćenoj sudskoj pristojbi, a ta potvrda je mogla biti dostavljena i bez ovog podneska. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištima 03. siječnja 2022. i 09. lipnja 2022., jer tužitelj na tim ročištima nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na ta ročišta), pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 10. ožujka 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu sastavljenog 02. listopada 2024. i podnesenog istog dana (u zahtjevu za naknadu troškova se ovaj podnesak pogrešno datira sa 03. listopada 2024.), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da ovaj podnesak nije bio podnesen. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu 14. travnja 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog.

Tužitelju, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 28. svibnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.