Poslovni broj: Usž-927/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MRKVICA d.o.o., Zagreb, Dunda Maroja 17, OIB: 20334219762, kojeg zastupa opunomoćenik Kristijan Pehar, odvjetnik u Zagrebu, II. Loparska ulica 2, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, OIB: 28454963989, radi poništenja rješenja o izricanju novčane kazne, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1469/2023-18 od 17. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1469/2023-18 od 17. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-034-01/23-01/03, URBROJ: 567-14/02-23-01 od 25. siječnja 2023. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika utvrđeno je da je tužitelj, kao voditelj obrade, protivno članku 27. stavku 2. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, 42/18. – dalje: Zakon) propustio prilikom postavljanja obavijesti o video nadzoru u/na objektu trgovine Mrkvica na adresi [adresa] u [adresa] naznačiti sve relevantne informacije i to podatke o voditelju obrade i podatke za kontakt putem kojih ispitanik može ostvariti svoja prava (točka 1. izreke) izrečena mu je za opisanu povredu, u skladu s člankom 51. stavkom 1. alinejom 1. Zakona, upravna novčana kazna u iznosu od 1.500,00 eura (točka 2. izreke) te su pobliže navedeni podaci za plaćanje izrečene kazne i postupanja ako tužitelj ne postupi po rješenju (točke 3. i 4. izreke).

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda izražen u presudi jer je člankom 288. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Službeni list EU, C 202, 7. lipnja 2016.) propisano da svaka uredba Europskog parlamenta i Vijeća ima opću primjenu, da je obvezujuća u cijelosti i da se izravno primjenjuje u svim državama članicama. Stoga smatra da je tuženik dužan Uredbu (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) izravno primjenjivati u svom postupanju. Navodeći korektivne ovlasti tuženika iz članka 58. stavka 2. Opće uredbe o zaštiti podataka, smatra da je izricanje upravnih novčanih kazni samo jedna od ovlasti koje tuženiku stoje na raspolaganju, a što je suprotno navodima prvostupanjskog suda iz pobijane presude. Ističe da je člankom 83. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano da nadzorno tijelo osigurava da je izricanje upravnih novčanih kazni u pogledu kršenja Uredbe u svakom pojedinačnom slučaju učinkovito, proporcionalno i odvraćajuće. Uzimajući u obzir kriterije iz članka 83. stavka 2. Opće uredbe o zaštiti podataka navodi da je video nadzor postavljen isključivo iz sigurnosnih razloga i s time u vezi nikakva šteta nikome nije počinjena, da na njegovoj strani nije postojala namjera kršenja odredaba Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona jer se obavijest o postojanju video nadzora nalazila u gornjem lijevom kutu staklene stijene ulaznih vrata u prostor trgovine, da je odmah po upozorenju ispravio utvrđene nepravilnosti na način da je postavio obavijest sa svim relevantnim informacijama, da nikada nije bio kažnjen zbog kršenja Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona, da je bio apsolutno kooperativan s tuženikom, da se predmetna obrada osobnih podataka odnosila isključivo na snimanje kamerama i nije uključivala drugu vrstu obrade osobnih podataka, da mu u vezi s istim predmetom nisu prethodno izrečene mjere iz članka 58. stavka 2. Opće uredbe o zaštiti podataka i da obradom podataka putem video nadzora nije ostvario nikakvu financijsku dobit niti je izbjegao gubitak, a što je sve tuženik utvrdio tijekom upravnog postupka. Kada se u obzir uzmu sve navedene olakotne okolnosti, smatra da se prilikom izricanja novčane kazne nije vodilo računa da nisu ispunjeni kriteriji predviđeni Općom uredbom o zaštiti podataka. Smatra da visina izrečene novčane kazne nije proporcionalna okolnostima u kojima je propust počinjen niti je kažnjavanje bilo svrsishodno jer je prije trebalo izreći opomenu i uputiti ga na uklanjanje nedostatka. Slijedom navedenog, predlaže poništiti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je prvostupanjska presuda donesena pravilnom primjenom odredaba upravnog spora, pri čemu je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ističe da nije imao na raspolaganju druge korektivne mjere jer je u konkretnom slučaju člankom 51. stavkom 1. alinejom 1. Zakona izričito propisano izricanje upravne novčane kazne voditelju obrade za postupanje protivno članku 27. stavku 2. Zakona. Ako bi se uvažili navodi tužitelja vezano za primjenu Opće uredbe o zaštiti podataka, ističe da bi mu onda trebao izreći znatno veću upravnu novčanu kaznu od izrečene kazne, a s obzirom na to da je Zakonom za predmetnu povredu izričito propisano izricanje upravne novčane kazne, nije postojala mogućnost izricanja blaže korektivne mjere. Smatra i da je novčana kazna izrečena unutar zakonom predviđenog okvira, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (olakotne i otegotne) i vodeći računa o tome da izrečena kazna bude učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća. Ističe da je sve okolnosti, koje tužitelj navodi kao olakotne u žalbi, uzeo u obzir prilikom određivanja visine novčane kazne, a što je potvrdio i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude. S obzirom na navedeno, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 119. stavak 5. ZUS-a).

8. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u sudskom postupku.

9. Osporeno rješenje tuženika doneseno je po službenoj dužnosti nakon što je 10. listopada 2022. bez prethodne najave proveden izravni nadzor nad obradom i provođenjem zaštite osobnih podataka u pogledu njihova prikupljanja i obrade učinjenih video nadzornim sustavom koji je postavljen u/na objektu tužitelja na adresi [adresa] u [adresa]. Nakon provedenog upravnog postupka, a imajući na umu sve okolnosti predmetnog snimanja, utvrđeno je da je tužitelj, kao voditelj obrade, propustio obavijestiti ispitanike o svim relevantnim informacijama i to o podacima o voditelju obrade, podacima za kontakt putem kojih ispitanik može ostvariti svoja prava, a prilikom postavljenja video nadzora i obavijesti na objekt trgovine, odnosno pojedinih prostorija u trgovini i vanjskoj površini objekta koji su pod video nadzorom. Učinjenim propustom tužitelj je postupio protivno članku 27. stavku 2. Zakona, pa mu je izrečena upravna novčana kazna u iznosu od 1.500,00 eura u skladu s člankom 51. točkom 1. alinejom 1. Zakona.

10. Prvostupanjski sud je prihvatio zaključak tuženika navodeći da je u provedenom nadzoru dokazano da je tužitelj počinio povredu članka 27. stavka 2. Zakona zbog čega je postojala osnova za izricanje upravne novčane kazne iz članka 51. stavka 1. alineje 1. Zakona, a koju odluku je tuženik detaljno i valjano obrazložio. Uzimajući u obzir trajanje snimanja (od dana postavljanja sustava video nadzora do 22. listopada 2022. – najmanje dvije godine), opseg snimanja (četiri kamere – tri unutar i jedna izvan prostora trgovine, i snimač) te veliki broj ispitanika, prvostupanjski sud je potvrdio zaključak tuženika da obavijest koja se u trenutku nadzora nalazila na ulaznim vratima trgovine nije sadržavala sve relevantne informacije iz članka 27. stavka 2. Zakona u vezi s člankom 13. Opće uredbe o zaštiti podataka. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je utvrdio da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

11. Imajući na umu članak 1. stavak 1. Zakona, neosnovano tužitelj ističe da izricanje predmetne upravne novčane kazne nije bilo opravdano jer se Zakonom osigurava provedba Opće uredbe o zaštiti podataka i istim se ujedno detaljnije propisuje obrada osobnih podataka putem video nadzora. Naime, suprotno navodima tužitelja, u konkretnom slučaju se nisu mogle izreći druge korektivne mjere koje je tuženik imao na raspolaganju na temelju Opće uredbe o zaštiti podataka jer ovlasti propisane člankom 58. Opće uredbe o zaštiti podataka predstavljaju generalne ovlasti koje nadzorna tijela u državama članicama Europske unije imaju u području zaštite osobnih podataka, a hrvatski je zakonodavac kod obrade osobnih podataka putem video nadzora propisao, kao jedinu ovlast tuženiku, izricanje upravne novčane kazne.

12. Prema stavu ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 27. stavka 2. Zakona jer je utvrđeno da obavijest o video nadzoru nije sadržavala sve relevantne informacije u/na objektu trgovine tužitelja na adresi [adresa] u [adresa] (da je prostor pod videonadzorom, podatke o voditelju obrade i podatke za kontakt putem kojih ispitanik može ostvariti svoja prava), za koje utvrđenje je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja iznio valjane i potpune razloge, a koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i materijalne propise upućuju na osnovanost njegove odluke.

13. Iz članka 51. stavka 1. alineje 1. Zakona proizlazi da određivanje visine upravne novčane kazne za povredu članka 27. stavka 2. Zakona podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni tuženika, a upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a). Tuženik je dužan u obrazloženju takve odluke iznijeti valjane, dostatne i obrazložene razloge rješavanje konkretne upravne stvari radi obrazlaganja zakonitosti postupanja, granica ovlasti i svrhovitosti primjene danih ovlasti u konkretnom predmetu te radi mogućnosti ocjene je li izdano mišljenje bilo u skladu s ciljevima zbog kojih je to ovlaštenje dano.

14. Prema ocjeni ovog Suda, tuženik je izrekao upravnu novčanu kaznu u okviru zakonom dane ovlasti pri čemu ne nalazi da bi isto bilo protivno svrsi radi koje je ta ovlast dana. U obrazloženju osporenog rješenja izneseni su valjani, dostatni i obrazloženi razlozi zašto izrečena upravna novčana kazna predstavlja učinkovitu, proporcionalnu i odvraćajuću mjeru te da je njezina visina u potpunosti primjerena okolnostima konkretnog slučaja, a prema općim uvjetima za izricanje upravnih novčanih kazni iz članka 83. Opće uredbe o zaštiti podataka.

15. S obzirom na navedeno, tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Prigovori koje iznosi u žalbi u bitnome su istovjetni prigovorima koje je iznosio i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i razložno očitovao, a s kojim zaključcima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud.

16. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila produkt arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

17. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

18. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

19. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan