REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1374/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BP, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB 23759810849, kojega zastupa punomoćnik Goran Krištović, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-164/2024-2 od 30. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2200/2021-28 od 27. rujna 2023., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-164/2024-2 od 30. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2200/2021-28 od 27. rujna 2023.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj postavlja pet pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase: „1. Ako je tuženik do zaključenja prethodnog postupka istakao prigovor namirenja cjelokupne štete isplaćene do zaključenja prethodnog postupka je li time osporio visinu i osnovu tužbenog zahtjeva?

2. Je li izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem u slučaju kada tuženik ospori visinu potraživanja preko nesporno isplaćenog iznosa, tužitelj dokazuje i visinu i osnovu potraživanja?

3. Jesu li sudovi prilikom primjene odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odmjere parničnog troška kod djelomičnog uspjeha stranaka dužni postupati na način da ne dođe do povrede prava na pristup sudu iz članka 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, članka 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i da ne dođe do nerazmjernog miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda?

4. Jesu li sudovi prilikom primjene odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odmjere parničnog troška kod djelomičnog uspjeha stranaka dužni poštivati pravna shvaćanja zauzeta u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava?

5. Jesu li kod određivanja naknade neimovinske štete odlučni jedino Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske?“.

2.1. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelj je naveo da o spornim pitanjima nema prakse revizijskog suda, a da praksa viših sudova nije jedinstvena (za 3. i 4. pitanje), pri čemu se pozvao na odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž-31/2023 od 17. listopada 2024., kao i na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Čolić protiv Hrvatske i Štefek protiv Hrvatske, kao i da riječ o pravnim pitanjima glede kojih pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda, pri čemu se pozvao na revizijske odluke broj Rev-736/2023 od 21. veljače 2024. i Rev-181/2024 od 5. ožujka 2024. (za 1. i 2. pitanje), te na revizijske odluke broj Rev-637/2009 od 24. ožujka 2010., Rev-2381/2011 od 6. lipnja 2015. i Rev-218/2019 od 4. siječnja 2022. (za 5. pitanje).

2.2. Nadalje, tužitelj je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, navodeći da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena njegova ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva tužitelja.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Navedeno stoga što prvo i drugo postavljena pitanja naznačena u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije ne sadržavaju element univerzalnosti zbog kojih bi bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, s obzirom da na ta pitanja nije moguće dati jednoznačan odgovor primjenjiv i u drugim slučajevima, jer odgovor na postavljena pitanja ovisi o posebnim okolnostima i činjenicama svakog konkretnog spora.

4.2. Nadalje, niti peto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom da to pitanje nije postavljeno kao pitanje koje ima opći karakter da bi odgovor na to pitanje bio primjenjiv na neograničen broj slučajeva. To iz razloga što odgovor na pitanje određivanje naknade neimovinske štete ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja te o činjeničnom stanju u svakom pojedinom predmetu, pri čemu je i u preambuli Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržan odgovor na postavljeno pitanje, kao i u samoj odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

4.3. U odnosu na treće i četvrto postavljena pitanja valja reći da niti ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti, s obzirom da na ta pitanja (koja se u bitnom svode na pitanje određivanja troškova parničnog postupka kod djelomičnog uspjeha stranka u postupku) odgovor daje odredba čl. 154. st. 2. ZPP, koja odredba je jasna i nedvosmislena i ne ostavlja prostor za različite interpretacije, pri čemu odgovor na pitanje troškova postupka kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku ovisi i o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

4.4. Osim toga, s obzirom da je drugostupanjski sud odluku o troškovima parničnog postupka u ovom predmetu donio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, to od odgovora na treće i četvrto postavljena pitanja ne ovisi ni ishod ovog spora.

5. Također, treba reći da se tužitelj, u pogledu postavljenih pitanja, kao na razloge važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP pozvao na odluke sudova koje nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa isti nije dokazao ni razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu navedene odredbe.

6. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

7. Nadalje, tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pristup sudu kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.- pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10. i 85/10.- pročišćeni tekst i 5/14.

- u daljnjem tekstu: Ustav), kao i pravo na mirno uživanje vlasništva.

8. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona.

8.1. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

8.2. Što se tiče tvrdnje tužitelja da je u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka došlo do neprihvatljivog ograničavanja njegovog prava na pristup sudu, valja reći da je drugostupanjskom presudom djelomično potvrđena i djelomično preinačena i odluka o trošku parničnog postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi (zbog toga što je djelomično potvrđena i djelomično preinačena prvostupanjska presuda u pogledu utvrđene i dosuđene visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu), na način da je sud sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP ocijenio da se uspjeh stranaka u parnici može smatrati približno jednakim, za što je dao razloge za takav zaključak (točka 10.4. i 10.5. drugostupanjske odluke), te je odredio da u odnosu na ostale troškove, osim troškova vještačenja, svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Stoga, ništa ne upućuje na to da bi u danim okolnostima tužitelju bio nametnut prekomjerni teret.

8.3. Uzimajući u obzir sve izneseno, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje (čl. 29. Ustava) te ne postoje ni okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi pobijanom odlukom bilo ograničeno pravo vlasništva tužitelja (čl. 48. Ustava). Stoga, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku (zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili) pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

9. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 28. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić