Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1849/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja EGP [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Anita Vrkić, odvjetnica u Rijeci protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1174/2024-12 od 10. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1174/2024-12 od 10.ožujka 2025.u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 954,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. pa do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 05. srpnja 2006.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. te EG kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i NG kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 448,15 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počevši od 13. srpnja 2006.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g.do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 eura zajedno sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok je preostali do zahtjeva za nadoknadu troškova postupka odbijen, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. II. i III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 954,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. pa do isplate, pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, uključujući, i troškove žalbenog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno uvažiti žalbu, i pobijanu presudu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe sadržane u članku 3. Ugovora koja se odnosi na jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 448,15 eura sa zateznim kamatama koje teku na od 13. srpnja 2006. pa do isplate.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da su tužitelj i tuženik 5.7.2006 sklopili ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 22.097,05 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora, dok je u članku 3. ugovoreno da se od naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita;

- da je prilikom isplate kredita, dana 12. srpnja.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 448,15 eura (3.376,57 HRK ).

6. Sporno je – je li odredba čl. 3 ugovora o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ništava te je li tražbina zastarjela.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, da je tužitelj podigao predmetni kredit radi kupnje vozila kojeg koristi u privatne svrhe;

- da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 3. o jednokratnoj naknadi za korištenje, da je ta ugovorna odredba (tj. dio iste) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP, a to stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem (što je tužitelj konačno i potvrdio u svom iskazu);

- da tuženik nije dokazao da se o odredbi članka 3. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,30 % te koje je točno troškove banka imala, a da bi se radilo upravo o iznosu od 3,30 % od odobrenog kredita, da je tuženik po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita te da je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao, a da su vezani za obračun naknade troška kredita, da je tuženik prije sklapanja ugovora morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova, i da je I Sud Europske unije u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni;

- da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja- potrošača.

8. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja je, imajući u vidu da je tužitelj, kao potrošač, pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, zaključio da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

8.1. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

9.1. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

10. Sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredaba članka 81. stavka 1. i članka 87. ZZP, kada je zaključio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu (jednokratna tzv. ulazna naknada), nepoštena i time – ništetna.

10.1. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svoj je zaključak opravdao logičnim, uvjerljivim i valjanim razlozima koji žalbenim navodima nisu dovedenim u pitanje

10.2. Naime, u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

10.3. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 81 stavak 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

11. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/202.1,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. - dalje: ZOO) te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP- ništetna.

12. Nadalje, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te jednokratne naknade, dakle, koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti je o plaćanju naknade mogao pregovarati.

13. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), kako je to također, pravilno zaključio sud prvog stupnja.

15. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015 odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

16.1. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti sporne naknade iz odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja - potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada - ništetna ugovorna odredba te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos od 448,15 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2006. do isplate (članci 1111. i 1115 ZOO), budući da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu, neosnovani.

19. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom je to slučaju (ova) presuda od 28. svibnja2025. od kada počinje teći zastara, to je prigovor zastare pravilno ocijenjen, kao neosnovan.

20. Slijedom navedenog, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan, na temelju odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO.

21. Naposljetku, tuženik neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka koji su odmjereni u skladu s odredbom članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Stoga je žalba tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

22. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe odbijen, kao neosnovan (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Zagrebu 28. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor