REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-438/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Ozlja, Ozalj, Kurilovac 1, OIB:45123683624, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog Telekoma d.d. Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 21, OIB:81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4061/2020-2 od 14. listopada 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2510/2019 od 27. srpnja 2020., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 316.249,16 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom na:

- 46.098,62 kn od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- 46.098,62 kn od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- 46.098,62 kn od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- 46.098,62 kn od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- 46.098,62 kn od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- 46.098,62 kn od 1. siječnja 2017. pa do isplate,

- 39.657,44 kn od 1. siječnja 2018. pa do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po navedenoj stopi tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 19.375,00 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 12.500,00 kn.".

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2510/2019 od 27. srpnja 2020. u dijelu pod točkama I. i II. izreke, te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu. Rješenjem suda drugog stupnja odbačena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjske presude u točki III. izreke kao nedopuštena.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 168/2022-2 od 19. siječnja 2022., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4061/2020-2 od 14. listopada 2021. zbog pravnih pitanja:

"1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – "Narodne novine" broj 31/09 i 89/10), prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?".

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, a tuženiku naložiti da mu naknadi trošak revizijskog postupka.

5. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u reviziji i predložio je reviziju odbiti.

6. Revizija je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 316.249,16 kuna s osnova razlike naknade za pravo puta po osnovi korištenja nekretnina u vlasništvu tužitelja ili pod upravom tužitelja, za razdoblje od 2011. do 2017. odnosno do otkaza Ugovora. Tužitelj zahtjeva isplatu naknade u visini naknade koja je utvrđenja rješenjem HAKOM, umanjene za iznose koje je tuženik platio na temelju Ugovora o osnivanju prava služnosti koji su stranke sklopile 11. prosinca 2013. Podredno, postavlja zahtjev za naknadu štete koji je tuženik prouzrokovao protupravnim nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta čime je spriječio da se tužiteljeva imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi tuženik inače bio dužan plaćati.

9. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je na nekretninama u vlasništvu tužitelja odnosno nekretninama kojima tužitelj upravlja sagradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu,

- da su stranke 11. prosinca 2013. sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti broj T 4.1-525/2013 (dalje: Ugovor), kojim su ugovorile da korisnik plaća naknadu jednom godišnje u roku od 30 dana od dana ispostave računa, počevši od 1. listopada 2013., te da je tuženik platio tužitelju na ime prava služnosti iznose od po 60.861,00 kuna godišnje, sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Ugovora,

- da je tužitelj 30. prosinca 2016. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji (dalje: HAKOM) zahtjev za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i naknade za pravo puta,

- da je tužitelj ugovor otkazao 2. studenog 2017., da je tuženik otkaz osporio ali nije pokrenuo sudski postupak radi osporavanja otkaza, te otkaz ugovora nastupio 11. studeni 2017.

- da je Rješenjem HAKOM, KLASA:UP/I-344-03/16-11/393, UR. BROJ:376-10-19-20 od 15. ožujka 2019. utvrđeno: da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Grada Ozlja i na nerazvrstanim cestama (točke I. i II. izreke rješenja), da je utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina (točka V. izreke rješenja), da je utvrđeno da Grad Ozalj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 11. studenog 2017. (točka VII. rješenja) te da se Hrvatski Telekom d.d. obvezuje u roku od 8 dana od primitka rješenja napraviti godišnji obračun naknade te u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti Gradu Ozlju naknadu za pravo puta iz tog rješenja za prvu i drugu godinu, a svaka sljedeća godišnja naknada plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena

(točka VIII. i IX. izreke rješenja),

- da je odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08 - dalje: ZEK/08) bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija,

- da je navedena odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 90/11 - dalje: ZID ZEK/11) te je propisano: "Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ovoga Zakona plaća se naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.",

- da je odredba čl. 29. st. 1. ZEK ponovno izmijenjena čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 72/17 - dalje: ZID ZEK/17) na način da se riječi "naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta" zamjenjuje riječima "naknada za pravo puta", time da izračun i visina naknade kao i način plaćanja naknade nije izmijenjen,

- da se tuženik i prije stupanja na snagu ZEK/08 1. srpnja 2008. (prema čl. 135. tog Zakona) koristio elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

10. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tuženik ima valjanu pravnu osnovu za korištenje prava puta jer je takvo pravo stekao na temelju čl. 28. st. 1. alineja druga Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11, 133/12, 89/13, 71/14 – dalje: ZEK/14). Prema ocjeni nižestupanjskih sudova obveza plaćanja naknade za pravo puta, u utuženom razdoblju odnosno od stupanja na snagu ZEK/08 do stupanja na snagu ZID ZEK/17 za infrastrukturnog operatora, nastajala je tek izdavanjem potvrde o pravu puta, dok ta obveza za period nakon 22. srpnja 2017. nastaje, sukladno Pravilniku/17, od dana podnošenja zahtjeva HAKOM, u ovom slučaju 11. studenoga 2017. odnosno od dana kada je nastupio otkaz ugovora. U odnosu na potraživanje s osnova naknade štete, sudovi su ocijenili da u ovom predmetu nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) jer se s obzirom na mogućnost, a ne i obvezu tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, propuštanje podnošenja zahtjeva ne može smatrati protupravnim. Stoga su tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu ocijenili neosnovanim.

11. Pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja druga ZEK/08.

11.1. Pravilno je i zaključivanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

12. Međutim, nije prihvatljivo zaključivanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu ZID ZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, te da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.

12.1. Naime, u obrazloženju Prijedloga ZID ZEK/17, predlagatelj te zakonske izmjene, nije prihvatio primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK, uz obrazloženje da je cit. "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta." Dakle, predlagatelj zakona je i time potvrdio da je već i ranijim odredbama ZEK/08 bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

13. Odredbom čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11), određeno je da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008.

13.1. Odredbom čl. 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 151/14) dodan je novi čl. 5. koji glasi:

"Utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta

1) Upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred HAKOM-om pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na nekretninama iz članka 2. stavka 1. ovog Pravilnika pri čemu upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine ima pravo odabrati hoće li se visina naknade za pravo puta odrediti na način kako je to određeno stavcima 1. ili 5. članka 7. ovog Pravilnika.

2) Po utvrđivanju infrastrukturnog operatora temeljem članka 2. ovog Pravilnika i visine naknade za pravo puta, HAKOM će izdati potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru.

3) Potvrdu iz stavka 2. ovog članka HAKOM ne izdaje ako upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine ugovore korištenje općeg dobra ili vlastitih nekretnina s infrastrukturnim operatorom putem drugih važećih propisa.".

13.2. Odredbom čl. 5. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 95/2017 – dalje: Pravilnik/17) izmijenjen je čl. 5. Pravilnika/14 na način da je propisano da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može HAKOM podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatora te utvrđivanja količine i vrste infrastrukture i visine naknade za pravo puta za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba u skladu sa Zakonom o elektroničkim komunikacijama i posebnim propisima. (st. 1.). Prema st. 5. u postupku iz ovog članka ne izdaje se potvrda o pravu puta. Odredbom čl. 4. Pravilnika/17 mijenja se čl. 4. st. 1. Pravilnika/14 na način da je određeno da HAKOM izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru u roku trideset (30) dana od zaprimanja potpunog zahtjeva. Istom odredbom mijenja se st. 3. i određuje da je infrastrukturni operator obvezan je bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta.

13.3. Odredbom čl. 15. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 72/17 - dalje: ZID ZEK/17) propisano je da se u čl. 29. st. 1. ZEK/14 riječi: "naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta« zamjenjuju se riječima: »naknada za pravo puta".

14. Pravo puta je pravo infrastrukturnog operatora (čl. 2. st. 1. točka 17. ZEK/11 kao i čl. 2. st. 1. točka 21. ZEK/17 te čl. čl. 28. st. 1. ZEK/17) i zakonski je teret nekretnine (čl. 2. st. 1. točka 52. ZEK/17 i čl. 28. st. 1. ZEK/11 i ZEK/17). Ispunjenjem pretpostavki iz čl. 28. st. 1. ZEK/17 pravo puta tereti nekretninu (opće dobro) u odnosu na koju su te pretpostavke ispunjene i od tada je vlasnik takve nekretnine (upravitelj općeg dobra) obvezan omogućiti infrastrukturnom operatoru ostvarivanje tog prava (čl. 28. st. 4. ZEK/17). Stoga, trenutkom ispunjenja tih zakonskih pretpostavki, vlasnikova prava na takvoj nekretnini zakonski su ograničena (osnivanjem prava puta u korist infrastrukturnog operatora). Tim istim trenutkom je i upravitelju općeg dobra umanjena mjera korištenja općeg dobra. Zbog tog zakonskog ograničenja prava vlasništva (umanjenja mjere korištenje općeg dobra), trenutkom ograničenja (umanjenja), vlasnik (upravitelj općeg dobra) stječe (ima) pravo na naknadu (naknadu za pravo puta), a infrastrukturni operator obvezu njemu tu naknadu platiti u ispunjenju citirane zakonske obveze. Stoga se u ovom slučaju ne radi o naknadi štete, niti stjecanju bez osnove, a niti naknadi za korištenje tuđe stvari.

15. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da se infrastrukturni operator (tuženik) "upoznaje" sa svojom obvezom (visinom novčane obveze) izdavanjem potvrde o pravu puta pa da bi bio u obvezi plaćati naknadu za pravo puta samo za razdoblje nakon izdavanja potvrde o pravu puta, kada je s tom obvezom upoznat. Prema ocjeni ovog suda, obveza naknade za pravo puta, koja je tuženiku poznata u svakom trenutku, se potvrdom o pravu puta tek formalizira (potvrđuje). To stoga što prema odredbama ZEK/11 o pravu puta (čl. 31. st. 1. i st. 2. alineje1. i 2. ZEK/11 u vezi s čl. 28. st. 1. alineje 1. i 2. ZEK/11) infrastrukturni operator na temelju općeg ovlaštenja ima pravo puta, odnosno ima pravo koristiti (upotrebljavati) elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koju je izgradio na tuđim nekretninama od trenutka ispunjenja zakonskih pretpostavki (uvjeta) stjecanja tog prava, bez pribavljanja posebnog ovlaštenja. Ovo pravo iz općeg ovlaštenja (pravo puta) infrastrukturnog operatora ne ovisi o upravnom aktu upravnog državnog regulatornog tijela (Agencije), odnosno on ga ima i bez takvog akta, zbog toga što se od njega (kao pružatelja elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga) ne može zahtijevati da ishodi izričitu dozvolu ni bilo koji drugi upravni akt od državnog regulatornog tijela prije početka korištenja prava koja proizlaze iz tog ovlaštenja (točka 8. i čl. 3. točka 2. Direktive o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga "Službeni list Europske unije" L 108/21 od 24. travnja 2002. - dalje: Direktiva o ovlaštenju), već mu se za to pravo tek daje potvrda (potvrda o pravu puta) koja sama po sebi ne predstavlja dodjelu prava (točka 25. Direktive o ovlaštenju i čl. 28. st. 2. ZEK/11).

15.1. Slijedom toga, ako pravo puta (kao pravo iz općeg ovlaštenja) ne ovisi o upravnom aktu Agencije, odnosno ne nastaje takvim aktom, već nastaje po samom zakonu ispunjenjem pretpostavki stjecanja tog prava, za koje se izdaje potvrda kojom se ono potvrđuje, onda i obveza infrastrukturnog operatora, plaćanja naknade za pravo puta ne ovisi o upravnom aktu Agencije, odnosno ne nastaje takvim aktom, već nastaje po samom zakonu u trenutku nastanka prava puta i potvrdom kojom se pravo puta potvrđuje, potvrđuje se i ta obveza. Dakle u toj situaciji se radi o ispunjenu zakonske obveze plaćanja naknade za stečeno pravo puta. Prava i obveze iz pravnog odnosa prava puta (pravo puta i obveza plaćanja naknade za to pravo) nastaju istovremeno po samom zakonu (ex lege) te se potvrdom o pravu puta (obrascem kojemu je postupak izdavanja, oblik i sadržaj propisan) ta prava i obveze tek utvrđuju (deklariraju).

16. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 95/17 - dalje: Pravilnik/17), stupio je na snagu 30. rujna 2017., kada je upravni postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta pokrenut na temelju zahtjeva stranke odnosno upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnina, pa je HAKOM rješenjem utvrdio infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture te visinu godišnje naknade za pravo puta za razdoblje od zaprimanja zahtjeva, a u tom slučaju se prema odredbi čl. 5. tog Pravilnika ne izdaje potvrda o pravu puta, već se donosi rješenje (deklaratornog učinka).

17. Slijedom navedenog proizlazi da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. ZEK/08 i čl. 28. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta, a visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

17.1. Dakle, činjenica da pravni odnos prava puta nije potvrđen (formaliziran) i što nije izdana potvrda o pravu puta i utvrđena visina obveze tuženika za stečeno pravo puta, ne znači da obveza tuženika nije nastala, odnosno da nastaje tek izdavanjem potvrde o pravu puta. Stoga odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11 nema normativnog utjecaja na obvezu plaćanja naknade za pravo puta, već je to odredba čl. 28. st. 4. ZEK/08, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati vlasniku nekretnine (upravitelju općeg dobra) naknadu za pravo puta za to što mu je vlasnik (upravitelj općeg dobra) u obvezi omogućiti ostvarivanje prava puta.

18. U ovom slučaju tuženik je stekao pravo puta stupanjem na snagu ZEK/08 (1. srpnja 2008.) pa neovisno od toga što nije bio u obvezi podnijeti zahtjev HAKOM za izdavanje potvrde o pravu puta do trenutka kada je ta njegova obveza (podzakonskim) propisom uređena (stupanjem na snagu Pravilnika/09, 19. ožujka 2009.), budući da tuženik taj zahtjev nije podnio, zbog čega se nije utvrdila njegova obveza da vlasniku (tužitelju) plaća naknadu za pravo puta ne znači da tuženik istovremeno od stjecanja navedenog prava puta nije u obvezi plaćati naknadu tužitelju, jer je i tužitelj istog dana kada je tuženik stekao pravo puta stekao pravo na naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva, koje pravo tužitelj ima na temelju samog zakona. Stoga se u ovom slučaju u danim okolnostima radi o ispunjenju zakonom propisane obveze, a ne o pravu na naknadu štete, niti o stjecaju bez osnove ili naknadi za korištenje tuđe stvari.

19. Iz navedenih razloga za odgovornost tuženika za zatraženu naknadu po ocjeni ovog suda nije odlučno pravo tužitelja da kod HAKOM pokrene postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u kojemu bi se utvrdila obveza tuženika. Ovo zbog toga što zbog pasivnosti vjerovnika dužnik ne može steći pravo činiti ono što je u suprotnosti s pravom. Stoga propuštanje, pasivnost i tužitelja i tuženika da se koriste svojim pravom da kod HAKOM pokrenu postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, ne znači da na strani tuženika nije nastala obveza plaćanja naknade od trenutka stjecanja navedenog prava.

20. Slijedom iznesenog, nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i ta obveza nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta (tako i ovaj sud u odlukama broj Rev 615/2024-2 od 30. travnja 2024., Rev 105/2022-2 od 10. prosinca 2024., Rev 458/2023-2 od 10. prosinca 2024. i Rev 733/2023-3 od 18. veljače 2025.). Navedeno je ujedno odgovor na prvo pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije.

21. Odredbama ZEK/08 propisana je obveza infrastrukturnog operatora da vlasniku nekretnine (upravitelju općeg dobra) plaća naknadu za pravo puta, dok odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, pa stoga odgovor na drugo pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11, 151/14 i 95/17), nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan HAKOM podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

22. Slijedom navedenog, tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina na način da je na njima imao elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu ima osnovu u odredbi čl. 28. st. 1. ZEK/08, a infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta (koji ima tu mogućnost ali ne i obvezu).

23. Međutim, neovisno o tome zahtjev tužitelja za plaćanje naknade za pravo puta nije osnovan iz razloga što su stranke u čl. 5. predmetnog Ugovora ugovorile da će tuženik plaćati godišnju naknadu za služnost u iznosu od 60.861,00 kuna jednom godišnje, u roku od 30 dana od dana ispostave računa, počev od 1. listopada 2013. i ta naknada je nesporno plaćena. Osim toga, odredbom čl. 5. st. 2. ugovora tužitelj se je odrekao svih potraživanja prema tuženiku s osnove korištenja javnih površina za prethodno razdoblje.

23.1. Dakle, za razdoblje do sklapanja ugovora 11. prosinca 2013. tužitelj se izrijekom odrekao prava na predmetnu naknadu, pa istu ne može sada osnovano potraživati. Za razdoblje od sklapanja ugovora do donošenja odluke HAKOM naknada je nesporno plaćena, sukladno ugovornim odredbama, a od dana donošenja rješenja HAKOM tuženik je u obvezi plaćati naknadu u iznosima koji su određene rješenjem HAKOM od 15. ožujka 2019., i to za razdoblje od 11. studenoga 2017. pa nadalje. Stoga nije osnovan zahtjev tužitelja za plaćanje razlike naknade.

24. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina