REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4969/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin, Božica Petak Vujec i Andreja Fosin, iz Varaždina, Graberje 4/I, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1040/2023-3 od 14. svibnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-602/2022-17 od 9. lipnja 2023., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1040/2023-3 od 14. svibnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-602/2022-17 od 9. lipnja 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a na koju se povredu tuženik već pozivao u drugostupanjskom postupku.
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje šest pravnih pitanja koja glase:
"1) Je li ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju ako je ugovorna odredba o načinu promjene takve kamatne stope ništetna;
2) Treba li odredbu članka 81. stavka 1. ZZP/03 tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan, primjenom kriterija koji su utvrđeni praksom Suda Europske unije, utvrđivati da li takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja;
3) Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju;
4) U individualnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv trgovca radi povrata stečenog bez osnove na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o tzv. jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je trgovac stekao od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u švicarskim francima, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili kamatnu stopu koju su trgovci redovno naplaćivali za kredite u hrvatskim kunama;
5) Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu;
6) Određuju li se troškovi zastupanja stranke u postupku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke, odnosno može li podzakonski propis imati retroaktivno djelovanje?".
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti navodi nepodudarnost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., praksom Županijskog suda u Puli izraženoj u odluci Gž-352/2019-3 od 31. siječnja 2019., shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 5. ožujka 2004., praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odluci Rev x-183/2011-2 od 16. listopada 2013., praksom Županijskog suda u Puli izraženoj u odluci Gž-1073/2023 od 9. listopada 2023., te praksom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Pž-2450/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Pž-4281/2023-2 od 29. prosinca 2023. i Pž-1770/2023-2 od 10. listopada 2023 (u odnosu na pitanje vezano za odluku o parničnom trošku i vrijednost boda).
4. Na prijedlog nije odgovoreno.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja (osim za šesto naznačeno pitanje) u skladu su s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i dr.
6.1. U odnosu na šesto naznačeno pitanje pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.
6.2. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse te time osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
6.3. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što mu je, prema ocjeni ovog suda, u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene. Nadalje, obzirom da je sam tuženik odustao od svog dokaznog prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, jer je pravo tuženika na raspravljanje pred sudom ostvareno upravo omogućavanjem iznošenja činjenica i predlaganja dokaza. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. U takvim okolnostima tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno navedeno temeljno ljudsko pravo.
8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 28. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
