REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1157/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JJM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Kliničke bolnice Dubrava, OIB 65119154523, iz Zagreba, Avenija Gojka Šuška 6, zastupanog po punomoćniku Tončiju Ravliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ravlić & partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja podnesenoj protiv odluke o troškovima sadržane u presudi Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-71/2024-2 od 6. ožujka 2024. kojom je potvrđena odluke o troškovima sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2362/18-136 od 11. prosinca 2023., na sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-71/2024-2 od 6. ožujka 2024. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2362/18-136 od 11. prosinca 2023, pod točkom I. izreke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik Klinička bolnica Dubrava dužna je tužitelju JJM platiti iznos 36.369,23 eura kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do plateža po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi mu parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do plateža po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

Pod točkom II. izreke, naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 29.044,18 eura, u roku 15 dana.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2397/2024-2 od 18. lipnja 2024., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Može li nametanje znatnog opterećenja odnosno visokih troškova postupka nakon završetka postupka predstavljati ograničenje ustavnog prava na pristup sudu?“.

3.1. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenog pravnog pitanja te je predložio preinačiti drugostupanjsku presudu na način da sud odredi da da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3.2. Navodi da je primjena pravila koje podrazumijeva da gubitnik mora platiti troškove zastupanja suprotne strane dovela do prekomjernog pojedinačnog tereta za tužitelja, a s obzirom na posebne okolnosti ovog predmeta a to su: da se tužbeni zahtjev ne može smatrati očigledno neosnovanim; da tužbeni zahtjev nije postavljen u pretjeranom iznosu; da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva; da je tužitelj podnio zahtjev da tuženik snosi dio troškova po načelu krivnje; da se tuženik može smatrati državom u širem smislu; da su tuženiku vlastiti zaposlenici mogli osigurati pravno zastupanje u predmetu; da se jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjuje na privatne sporove i sporove u koje je uključena država. Tužitelj smatra kako odluka da mora platiti iznos od 29.044,18 EUR (a koji iznos predstavlja 79% iznosa zatražene naknade štete) predstavlja prevelik i nerazmjeran teret za tužitelja. Stoga smatra da je došlo do ograničenja tužiteljevog prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije te povrede prava vlasništva zajamčenog čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju.

4. U odgovoru na reviziju tuženik navodi da načelo „gubitnik plaća“ ima legitimni cilj, a to je odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva, a okolnosti slučaja ne opravdavaju odstupanje od tog načela.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog narušenog zdravlja koje je prema tvrdnjama tužitelja posljedica propusta liječnika tuženika tijekom liječenja rupture jednjaka u siječnju 2004. Tužbeni zahtjev (u iznosu od 36.369,23 eura) je odbijen, a tužitelju je naloženo da plati tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 29.044,18 eura.

8. Drugostupanjski sud obrazlaže da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, slijedom čega je o troškovima postupka odlučeno pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Navodi da se neosnovano tužitelj poziva na predmete Europskog suda za ljudska prava Klauz, Cindrić Bešlić i Čolić protiv Hrvatske jer su u predmetima Klauz i Cindrić Bešlić tužitelji vodili spor protiv Republike Hrvatske, dakle, javnopravne osobe, dok je u ovom sporu tuženik osoba privatnog prava. Nadalje, u predmetima Klauz i Čolić protiv Hrvatske, razmatrale su se odluke o troškovima donesene prema uspjehu stranaka u sporu primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, koje su bile veće od dosuđenog iznosa štete. U tim odlukama Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva, jer sudovi nisu u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir kvalitativni uspjeh tužitelja koji su dokazali odgovornost tuženika i nastalu štetu. Stoga, a kako prvostupanjska odluka o troškovima nije donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, a tuženik je osoba privatnog prava, u ovom sporu da nisu primjenjive odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva žalba tužitelja.

9. Sporno je u ovoj fazi postupka može li nametanje visokih troškova postupka u predmetu o kojem se konkretno radi, predstavljati ograničenje ustavnog prava na sud.

10. Uvodno, načelno valja reći da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje (ustavnog i konvencijskog) temeljnog ljudskog prava na sud. Pritom, jamstvo pristupa sudu, kao dio temeljnog ljudskog prava na pravičan postupak, jednako je snažno primjenjivo na privatnopravne sporove, kao i na sporove koji uključuju državu. To je stoga što u obje vrste postupka stranka može biti prisiljena snositi nerazmjerno veliko financijsko opterećenje u obliku troškova postupka, što u konačnici može dovesti do povrede prava te stranke na pristup sudu (pri čemu je činjenica da je druga stranka privatna osoba samo jedan od elemenata u ocjeni razmjernosti ograničenja prava podnositelja na pristup sudu).

11. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u više svojih odluka (Čolić protiv Hrvatske, zahtjev br. 49083/18, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev br. 72152/13, Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10) izrazio pravno shvaćanje da nametanje znatnog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6 st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija). Pravilo „gubitnik plaća“ koje je sadržano u odredbi čl. 154. st. 1. ZPP može se smatrati legitimnim ograničenjem prava na pristup sudu namijenjenim odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva. Međutim, ESLJP smatra da takvo ograničenje prava na pristup sudu se ne može, samo po sebi, smatrati nespojivim s čl. 6. st. 1. Konvencije ako se njime ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti upotrjebljenih sredstva i cilja koji se nastoji postići, te da je iznos troškova ocijenjenih u svjetlu konkretnih okolnosti danog predmeta bitan čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo na pristup sudu. Pritom je sud u navedenom predmetu Čolić protiv Hrvatske između ostaloga naveo da se jamstva pristupa sudu primjenjuju s jednakom snagom na privatne sporove kao i na one koji uključuju državu.

12. Za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo nerazmjerno legitimnom cilju kojem se teži, u praksi ESLJP razvijeni su slijedeći kriteriji: je li tužba bila lišena ikakvog sadržaja i je li bila očigledno nerazumna; je li država bila zastupana po državnom odvjetništvu i jesu li troškovi postupka izračunati u iznosu jednakom nagradi odvjetniku; individualno financijsko stanje stranke na čiji se teret odmjeravaju troškovi postupka.

13. S obzirom na navedeno, prvenstveno je potrebno istaknuti da je tuženik javna ustanova koja obavlja zdravstvenu, nastavnu, znanstvenu i istraživačku djelatnost. Osnivač tuženika je u skladu s člankom 70. stavkom 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 100/18 - dalje: ZoZZ) Republika Hrvatska. U skladu s člankom 28. ZoZZ-a zdravstvena djelatnost je od interesa za Republiku Hrvatsku i obavlja se kao javna služba. Sa Republikom Hrvatskom je tuženik u obavljanju svoje djelatnosti povezan organizacijski i funkcionalno, te financijski jer osnivač osigurava sredstva za rad i poslovanje u skladu s aktom o osnivanju. Obzirom na navedeno, prema ocjeni ovog suda tuženik se kao javnopravna osoba (ustanova) koja je višestruko povezana sa svojim osnivačem - Republikom Hrvatskom, može izjednačiti s pravnim položajem države, a osim toga istaknuti prigovor također valja razmotriti i kada se radi o privatnopravnom sporu (kako to smatra drugostupanjski sud).

14. Prilikom razmatranja odluke o troškovima u svjetlu konvencijskih načela o pravu na pristup sudu, prema shvaćanju ovog suda, tuženik u ovom postupku, a s obzirom na troškove koje je imao, ima drugačiju poziciju različitu od pozicije same Republike Hrvatske kada je ona stranka u sporu, s obzirom da nju po samom zakonu u sudskim postupcima zastupa Državno odvjetništvo, odluka o troškovima donosi se u korist Republike Hrvatske, a troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku (iako je odvjetnik ne zastupa). Tuženika kao pravnu osobu, državno odvjetništvo ne zastupa pred sudom, te za obranu svojih prava i interesa u parnici može odabrati hoće li ga zastupati njegovi zaposlenici ili profesionalni punomoćnici - odvjetnici (kao u konkretnom slučaju). Za razliku od troškova državnog odvjetništva nastalih u sporu, stranka (ovdje tuženik) mora platiti nagradu i troškove nastale tijekom zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

15. Sudovi su nakon provedenog kontradiktornog postupka utvrdili da tuženik nije odgovoran za štetu koju trpi tužitelj, te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti za što su iznijeli argumentirane i razumne razloge. Stoga je tužitelj dužan tuženiku naknaditi prouzročene troškove postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Takva je odluka bila zakonita, a i opravdana legitimnim ciljem pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica. U konkretnom slučaju tužitelj nije istakao relevantne posebne okolnosti koje bi opravdavale iznimku od primjene jasne zakonske odredbe prema kojoj je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Stoga nije utvrđeno da ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. To ujedno predstavlja odgovor na postavljeno revizijsko pitanje u okolnostima ovog konkretnog spora.

16. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1., odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

Zagreb, 28. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić