REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                          Poslovni broj: Us I-779/2023-7 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja P. Š., iz S., protiv tuženika Višega službeničkog suda, Zagreb, Maksimirska 63, radi teške povrede radne dužnosti, 22. studenoga 2023., 

p r e s u d i o  j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Višega službeničkog suda, KLASA: UP/II-114-04/20-01/58, URBROJ: 514-U-31/1-21-2 od 18. siječnja 2021., radi poništenja rješenja Službeničkog suda, KLASA: UP/I-114-04/19-01/10, URBROJ: 514U-30/1-20-37 od 8. listopada 2020., te radi obustave postupka zbog teške povrede radne dužnosti.  

Obrazloženje

1.                 Prvostupanjskim rješenjem Službeničkog suda, KLASA: UP/I-114-04/1901/10, URBROJ: 514-U-30/1-20-37 od 8. listopada 2020., utvrđeno je da je tužitelj, u svojstvu namještenika Ministarstva obrane, raspoređenog na radno mjesto ……, odgovoran za počinjenje teške povrede službene dužnosti iz članka 99. stavka 1. točke 12. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 – proč. tekst, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19, u nastavku teksta: ZDS), uporabom krivotvorene isprave u cilju zapošljavanja i ostvarivanja prava u radnom odnosu, zbog čega mu je izrečena kazna prestanka radnog odnosa.

2.                 Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-114-04/20-01/58, URBROJ: 514-U-31/121-2 od 18. siječnja 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. 

3.                 Tužitelj tvrdi, u bitnome, da je za kazneno djelo krivotvorenja isprave već osuđen odlukom Općinskog suda u Karlovcu, pa je disciplinskim kažnjavanjem tužitelja za isto djelo došlo do povrede načela ne bis in idem. Opreza radi, poziva se i na zastaru, u svjetlu članka 109. ZDS-a. Ukazuje i da je za 2022. ocijenjen ocjenom „uspješan“. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar obustavljanjem predmetnog upravnog (disciplinskog) postupka. 

4.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5.                 Izvanraspravnim rješenjem od 18. kolovoza 2023. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

6.                 Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. 

7.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon što se uredno pozvane stranke nisu odazvale na raspravu  provedenu 22. studenoga 2023., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.                 Uporaba krivotvorene isprave u cilju ostvarivanja prava u službi teška je povreda službene dužnosti (čl. 99. st. 1. t. 12. ZDS-a). 9. Raspon kazni za tešku povredu službene dužnosti propisan je u članku 110. stavku 2. ZDS-a. Među tim kaznama je i prestanak državne službe (točka c/), što u odnosu na namještenike razumijeva prestanak radnog odnosa. 

10.             Između stranka ovog spora nije sporno da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret. Sporna su pitanja (ne)primjene načela ne bis in idem, te nastupa zastare pokretanja odnosno vođenja disciplinskog postupka.

11.             Kaznena odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti, ako djelo koje je predmet kaznenoga postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti (čl. 96. st. 2. ZDS-).

12. Podredno, ovdje ne može biti riječi o povredi načela ne bis in idem (čl. 29. st. 1. i čl. 31. st. 2. Ustava Republike Hrvatske; čl. 4. Protokola 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 6. Konvencije) ni zbog sljedećih razloga. Odredbom članka 4. stavka 1. Protokola 7. uz Konvenciju propisano je da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države. Pri tome se pojam istog djela ustaljeno interpretira kao djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili iz činjenica koje su u biti iste (Europski sud za ljudska prava, predmet Zolotukhin protiv Rusije, zahtjev br. 14939/03, presuda od 10. veljače 2009., §. 82., te predmet Maresti protiv Hrvatske, zahtjev br. 55759/07, presuda od 25. lipnja 2009., §. 62. i 63.). Međutim, za razliku od kaznenoga i prekršajnog postupka, disciplinski postupak u svjetlu Konvencije nema obilježja pravoga kaznenog progona, niti je u kontekstu disciplinskog postupka za zaključak o povredi načela ne bis in idem dovoljno utvrditi da se istu osobu u disciplinskom postupku tereti za djelo činjenični opis kojega je jednak radnji za koju je kažnjen u kaznenome ili prekršajnom postupku, neovisno o drugim ne manje važnim pravnim kriterijima relevantnima u kontekstu disciplinskog postupka. Naime, u domaćoj ustavnosudskoj praksi, razvijenoj u duhu prakse Europskog suda za ljudska prava (npr. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1018/2011 od 28. veljače 2013., kao i ranije odluke navedenog Suda na koje se spomenuta odluka referira), zauzeto je stajalište da provodeći disciplinski postupak nadležno tijelo ne preuzima nadležnost kaznenog suda u svezi ocjene postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti. Postupci i radnje zbog kojih se provodi određeni disciplinski postupak mogu imati i elemente prekršajnih, odnosno kaznenih djela, što ne znači da nadležna disciplinska tijela ne bi mogla provoditi disciplinski postupak. U disciplinskom postupku utvrđuje se postojanje disciplinske, a ne kaznene odgovornosti, a eventualno postojanje i prekršajne, odnosno kaznene odgovornosti ne utječe na odlučivanje o postojanju disciplinskog prijestupa.

13. Ako se različitim inkriminacijama – ovdje prekršajnom i disciplinskom – želi zaštiti različiti objekt (tj. spriječiti različite štetne posljedice), druga vrsta progona nije zabranjena. Kazneni odnosno prekršajni postupak, s jedne strane, te disciplinski postupak, s druge strane, imaju različite svrhe (što pokazuje jasnu zakonodavnu intenciju da se, pod propisanim pretpostavkama, kazne različite povrede počinjene jednom radnjom), a standardi odgovornosti koji se postavljaju pred pojedine kategorije osoba (ovdje: pred vojne namještenika) vezano uz službu / javnosektorski radni odnos koju obavljaju nužno su viši u odnosu na opće (po naravi stvari – minimalne) standarde ponašanja potrebne da se ne uđe u zonu kaznene/prekršajne odgovornosti, koji standardi se primjenjuju na sve građane. U prilog zaključku da određena radnja ili propuštanje ne čini nužno isto djelo (kumulativni kriterij idem) u kontekstu prekršajne/kaznene, odnosno disciplinske odgovornosti, zbog čega vođenje disciplinskog postupka, uz saznanje o odluci u prekršajnome/kaznenom postupku, sâmo po sebi ne čini povredu načela ne bis in idem, ide i koncepcija Europskog suda za ljudska prava o dopuštenosti usporednog odgovora države putem više vrsta postupaka komplementarnih svrha na različite aspekte društveno neprihvatljivog ponašanja, razvijena u presudi A. i B. protiv Norveške (zahtjevi br. 24130/11 i 29758/11, presuda od 15. studenog 2016.).

14. Što se tiče prigovora zastare, Sud naglašava da je bitno obilježje konkretne stegovne povrede, koje se odnosi na ostvarivanje prava u radnom odnosu, postojala i u vrijeme pokretanja postupka. Stoga ovdje, u svjetlu članka 109. ZDS-a, nije nastupila zastara pokretanja, niti zastara vođenja disciplinskog postupka.

15. Naposljetku, izbor kazne podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (stegovnih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti. Pored toga, imajući na umu karakter predmetne povrede službene dužnosti, Sud ne nalazi da bi kazna izrečena tužitelju bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana.  16.

16. Sukladno prethodnom, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

17. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 22. studenoga 2023.

                                                                                              Sudac                                                                                                                         

                                                                                             dr. sc. Alen Rajko

              Uputa o pravnom lijeku: 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.