REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2132/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika: 1. JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Krešimir Medved, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-800/15-5 od 2. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P-268/15 od 1. travnja 2015., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja i potvrđuje presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-800/15-5 od 2. ožujka 2017. u točki I. izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P-268/15 od 1. travnja 2016. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu (dio koji se odnosi na tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice i ugovorene kamate za razdoblje prije 19. prosinca 2014.).

II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-800/15-5 od 2. ožujka 2017. u točki I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P-268/15 od 1. travnja 2015. u dijelu u kojem je tuženicima naloženo u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 200.000,00 eura/1.506.900,00 kuna u kunskoj protuvrijednosti te iznos od 32.000,00 eura/241.104,00 kuna u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama od 19. prosinca 2014. do isplate.

III. Djelomično se prihvaća revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-800/15-5 od 2. ožujka 2017. i presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P-268/15 od 1. travnja 2016. u dijelu u kojem je tuženicima naloženo iznose određene izrekom prvostupanjske presude isplatiti solidarno te se u odnosu na zahtjev za solidarnu isplatu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava revizije.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„Nalaže se tuženicima JR iz [adresa], i OR iz [adresa], da solidarno isplate tužitelju NR iz [adresa], J. [adresa], iznos od 200.000,00 E (slovima: dvijestotinetisućaeura) na ime glavnice zajma, u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečajnu Croatia banke d.d. Zagreb na dan plaćanja, te iznos od 32.000,00 E (slovima: tridesetdvijetisućeeura) na ime ugovorene kamate, u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečajnu Croatia banke d.d. Zagreb na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. prosinca 2014. godine pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, kao i da mu naknade parnični trošak u iznosu od 65.262,50 kn (slovima: šezdesetpettisućadvijestotine-šezdesetdvijekuneipedesetlipa), sve u roku 15 dana.

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.“

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, te se potvrđuju presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, broj:P-268/15 od 1. travnja 2016. i rješenje istog suda broj:P-268/15 od 5. svibnja 2015.

II. Odbijaju se tuženici sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja od 26.016,00 kuna kao neosnovanim.“

3.1. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj i tuženici su izjavili reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP).

3.2. Tužitelj je u reviziji naveo da pobijanu odluku pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP i pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovome sudu da ukine drugostupanjsku presudu „te predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjenim sastavom vijeća suda“.

3.3. Tuženici su u reviziji naveli da pobijanu presudu pobijaju zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 11. i 14. ZPP i pogrešne primjene materijalnoga prava te su predložili ovome sudu da preinači pobijanu odluku i odbaci tužbu, odnosno podredno da ukine pobijanu odluku u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. ukine drugostupanjsku presudu „te predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjenim sastavom vijeća suda“.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika, a tuženici nisu podnijeli odgovor na reviziju tužitelja.

5. Revizija tužitelja je neosnovana, a revizija tuženika je djelomično osnovana, djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizija tužitelja i tuženika pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženicima za solidarnu isplatu utuženog iznosa s osnove ugovora o zajmu i to: glavnice u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 200.000,00 eura prema prodajnom tečaju Croatia banke d.d. Zagreb na dan plaćanja te obračunatih ugovornih kamata u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.000,00 eura prema prodajnom tečaju Croatia banke d.d. Zagreb na dan plaćanja, sve s pripadajućim zateznim kamatama od 23. prosinca 2011. do isplate.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke 21. prosinca 2009. sklopile ugovor o zajmu prema kojem tužitelj kao zajmodavac daje tuženicima kao zajmoprimcima zajam u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 200.000,00 eura prema prodajnom tečaju Croatia banke d.d. Zagreb na dan isplate zajma, na rok od dvije godine uz ugovorenu kamatu od 8% godišnje te da je zajam isplaćen u kunama, s tim da je u skladu s čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05. i 41/08., dalje: ZOO), ugovorena valutna klauzula,

- da su se po navedenom ugovoru tuženici obvezali po dospijeću zajma vratiti tužitelju iznos glavnice i ugovorene kamate,

- da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, ali tuženici po dospijeću tražbine iz gore navedenog ugovora nisu ispunili svoju obvezu u određenom roku,

- da se nakon dospijeća tražbine tužitelj obratio tuženicima koji su pokušali vratiti dug realiziranjem kredita kod banke u čemu nisu uspjeli,

- da je tužitelj u više navrata tuženicima produžavao rok vraćanja duga po navedenom ugovoru (30 dana, zatim 45 dana, 60 dana, 3 mjeseca...),

- da tuženici nisu vratili dug pa je tužitelj podnio tužbu u ovome predmetu 19. prosinca 2014.

9. U odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi ocijenili su osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate iznos od 200.000,00 eura/1.506.900,00 kuna u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Croatia banke d.d. Zagreb na dan plaćanja te iznos od 32.000,00 eura/241.104,00 kuna na ime ugovorene kamate u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Croatia banke d.d. Zagreb na dan plaćanja, sve s pripadajućim zateznim kamatama od 19. prosinca 2014. do isplate, dok su odbili tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu zateznih kamata na dosuđene iznose od 23. prosinca 2011. do 18. prosinca 2014. S obzirom na to da je tužitelj u više navrata tuženicima produžavao rok ispunjenja obveze, nižestupanjski sudovi nisu mogli odrediti do kada je točno određen posljednji rok za ispunjenje tražbine, pa su primjenom odredbe čl. 183. ZOO zatezne kamate na dosuđeni iznos dosudili od dana podnošenja tužbe. Također, nižestupanjski sudovi naveli su i to da tuženici za dug odgovaraju solidarno bez obzira na to što se radi o djeljivoj obvezi jer su stranke ugovorile solidarnost tuženika kao dužnika za povrat cjelokupnog iznosa zajma, a što prema shvaćanju nižestupanjskih sudova proizlazi iz samog teksta ugovora o zajmu „gdje su oboje tuženika označeni kao zajmoprimac".

10.1. Neosnovano je tužiteljevo pozivanje na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP s obzirom na to da pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, u navedenoj odluci dani su jasni i neproturječni razlozi vezano za prigovor tužitelja da mu na dosuđene iznose pripadaju zatezne kamate od 23. prosinca 2011. pa do isplate te je drugostupanjski sud odbio tužitelja u navedenom dijelu pozivom na odredbu čl. 183. ZOO navodeći pri tome „Stranke su nakon dospijeća tražbine sukladno članku 2. Ugovora o zajmu od 21.12.2009. postigle sporazum o daljnjem prolongiranju duga, a iz tužiteljeva iskaza kako to navodi prvostupanjski sud ne proizlazi do kada je točno određen zadnji rok za ispunjenje tražbine pa opravdano sud dosuđuje tužitelju kamatu od podnošenja tužbe.“ Neosnovan je i navod tužitelja da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP s obzirom na to da je drugostupanjski sud ocijenio sve odlučne žalbene navode tužitelja i za to dao jasne razloge na kojima je utemeljio svoju odluku.

10.2. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tužitelj u predmetnoj reviziji neosnovano navodi kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima materijalno pravo nije pravilno primijenjeno, tj. da su pogrešno primijenjene odredbe ZOO. Međutim, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje iz pobijane odluke s obzirom na to da je odredbom čl. 183. st. 2. ZOO propisano ako rok za ispunjenje obveze nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. U ovome predmetu utvrđeno je da je tužitelj u više navrata tuženicima produžavao rok ispunjenja obveze te da niti sam tužitelj u svom iskazu pred prvostupanjskim sudom nije znao reći koji je to bio krajnji rok za povrat zajma, pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je na dosuđene iznose naložio isplatu zateznih kamata od dana podnošenja tužbe. Neosnovani su i revizijski navodi tužitelja koji se odnose na visinu dosuđenog iznosa ugovorene kamate s obzirom na to da je navedeni iznos dosuđen u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

10.3. Zato je u pobijanoj odluci pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata za razdoblje prije podnošenja tužbe, pa s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tužitelja izjavljena, valjalo ju je na temelju čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu (toč. I. izreke presude).

11.1 Neosnovano tuženici u reviziji ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja je počinjena pred drugostupanjskim sudom, ukazujući između ostalog na to da se pobijana odluka „ne može ispitati te je izreka presude proturječna razlozima presude“. Suprotno ovoj tvrdnji, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud iznio je jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te je odgovorio na sve prigovore tuženika koji su se prije svega odnosili na nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje ove tužbe, kao i za odluku o dosuđenoj zateznoj kamati na uglavničeni iznos ugovornih kamata. Također, tuženici osim navoda da reviziju podnose i zbog povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. i 14. ZPP, ne obrazlažu u čemu bi se navedene povrede sastojale, pa su neosnovani revizijski navodi tuženika i u navedenom dijelu.

11.2. Tuženici u reviziji osporavaju pravni interes tužitelja za pokretanjem ovoga postupka navodeći pri tome da su u ovome slučaju bili ispunjeni uvjeti za podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave putem javnog bilježnika. Takvo pravno shvaćanje je pogrešno s obzirom na to da odredbama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje: OZ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, kao niti kasnijim novelama istog Zakona, nije bilo određeno da ugovor o zajmu može predstavljati vjerodostojnu ispravu. Neosnovani su i navodi tuženika da tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate na uglavničeni iznos ugovorenih kamata s obzirom na to je obrazložene pobijane presude u navedenom dijelu u skladu s odredbama čl. 27. i 31. ZOO.

11.3. Zato je reviziju tuženika u navedenom dijelu valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

11.4. Međutim, osnovano tuženici u reviziji navode da je prilikom donošenja pobijane odluke drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prava kada je tuženicima naložio da utužene iznose isplate tužitelju solidarno s obzirom na to da se u ovome predmetu nije radilo o trgovačkom ugovoru, a niti je predmetnim ugovorom o zajmu ugovorena solidarnost tuženika, dok je obveza tuženika bila djeljiva te se mogla ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom odredbe čl. 41. i 42. ZOO trebalo je odbiti zahtjev tužitelja za solidarnom isplatom utuženih iznosa pa je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

12. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. S obzirom na to da je pobijana odluka preinačena samo u dijelu kojim je tuženicima naloženo solidarno isplatiti utužene iznose tužitelju, ovaj sud smatra da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa su mu u smislu odredbe čl. 154. st. 3. ZPP tuženici dužni nadoknaditi sve troškove parničnog postupka. Zato nije bilo potrebno mijenjati odluku o troškovima parničnog postupka do revizije, dok je iz istog razloga odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška revizije te je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

13. Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tuženici također pobijaju, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev- 1353/11 od 17. studenoga 2015.).

14. Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek