REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-634/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-454/2023-2 od 13. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4735/21-12 od 24. siječnja 2023., u sjednici održanoj 28. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 166-219/2006, sklopljenog 29. studenog 2006. između tužitelja i prednika tuženika, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.“ (toč. I. izreke), tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 936,68 EUR/ 7.057,38 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II. izreke), te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.844,95 EUR/ 13.900,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2023. do isplate (toč. III. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3956/2023-2 od 5. prosinca 2023. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda zbog pravnog pitanja:
„Može li sud utvrditi kako je odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita neodređena i/ili neodrediva ako je visina te naknade određena ugovorom u točno određenom postotku iznosa kredita?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) podnio reviziju protiv presude suda drugog stupnja zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, predlažući preinačiti pobijanu presudu drugostupanjskog suda, podredno ukinuti istu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Tuženik je ujedno zatražio i naknadu troškova revizijskog postupka.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. S obzirom na sadržaj pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom predmetu, u ovom je stupnju postupka sporno može li sud utvrditi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita neodređena i/ili neodrediva ako je visina te naknade određena ugovorom u točno određenom postotku iznosa kredita.
9. Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 166-219/2006, sklopljenog 29. studenog 2006. između tužitelja i prednika tuženika, kojom je određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, te zahtjev radi isplate iznosa od 936,68 EUR/ 7.057,38 kn koji je tužitelj podmirio predniku tuženika na temelju navedene odredbe.
10. Presudom suda prvog stupnja u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza naknade jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, utvrđena ništetnom, a tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 936,68 EUR/ 7.057,38 kn, koji je iznos tužitelj predniku tuženika podmirio po osnovi navedene ugovorne odredbe. Sud prvog stupnja pritom je ocijenio kako o spornoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, te da je predmetna ugovorna odredba neodrediva budući da Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade.
11. Drugostupanjski sud je ocijenio kako o spornoj ugovornoj odredbi tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, te da je navedenu odredbu tužitelju bilo potrebno objasniti na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, slijedom čega je u konkretnom slučaju prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.
12. Tuženik u reviziji ističe kako je spornom odredbom tužitelju bila dana mogućnost da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, slijedom čega određenost, odnosno odredivost iste naknade ne bi smjela biti dovedena u pitanje.
13. U pogledu razloga na kojima tuženik temelji reviziju, treba reći kako shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na postavljeno pitanje ne odstupa od pravnog shvaćanja koje je izraženo u odluci ovog suda broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024., a prema kojem: „U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.“.
14. Iz navedenog proizlazi kako sporna odredba o jednokratnim troškovima obrade kredita, iako naizgled jasno i razumljivo sastavljena, sadržajno nije dovoljno određena niti odrediva, s obzirom da nisu navedeni nikakvi konkretni troškovi niti usluge koje su obuhvaćene navedenom naknadom. Također valja istaknuti kako je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da iz navedene odredbe nije jasno niti po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, a uslijed čega se radi o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
15. Slijedom navedenog, s obzirom da shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na postavljeno pitanje ne odstupa od shvaćanja ovog suda, to se revizija tuženika ukazuje neosnovanom, te ju je valjalo odbiti na temelju čl. 391. st. 6. ZPP i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 28. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
