REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4616/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednice vijeća, Lenke Ćorić, sutkinje izvjestiteljice i Ane Cvitković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja URBA-JUG d.o.o. u stečaju, Zagreb, Koledinečka 38, OIB 16169555835, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dvojković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Batarelo Dvojković Vuchetich d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Dino Miljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1816/2022 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1816/2022 od

10. listopada 2024. i odbacuje tužba.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 131.913,61 eura (slovima: stotridesetjednatisućadevetstotrinaest eura i šezdesetjedan cent), u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 100.000,00 eura (slovima: stotisuća eura).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1816/2022 od 10. listopada 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.511.747,40 eura sa zateznim kamatama za ostale odnose koje teku od 10. listopada 2017. do isplate (točka I. izreke) i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 150.000,00 eura sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose od 10. listopada 2024. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos preko dosuđene stope koja je propisana za ostale odnose (točka III. izreke) te je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da se radi o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) jer je tužitelj platio utuženi iznos na temelju rješenja o komunalnom doprinosu, a koje je kasnije na temelju rješenja upravnog tijela oglašeno ništetnim.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude koju pobija u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim njegov prigovor apsolutne nenadležnosti. Smatra da se o povratu komunalnog doprinosa odlučuje isključivo u upravnom postupku, iako se imovina koja je stečena bez osnove vraća prema propisima građanskog prava. Poziva se na stajališta izražena u sljedećim odlukama: rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-895/2020 od 9. lipnja 2020., rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5996/16 od 14. studenog 2017., odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-IV/7939/14 od 20. listopada 2015. i poslovni broj U-IV/4021/19 od 5. studenog 2019., ali i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-148/18 od 21. studenog 2018. Ističe da i sam tužitelj u tužbi navodi da se drugi postupci vode pred nadležnim tijelima. Osim toga, ističe da je riječ o poreznopravnom odnosu zbog primjene odredaba Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15 i 68/18; dalje: ZKG/95) koji u odredbi čl. 31. definira komunalne doprinose kao novčana javna davanja koja se plaćaju za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te predstavljaju prihod jedinice lokalne samouprave, a plaća ih vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina. Zbog toga smatra da treba primijeniti pravila Općeg poreznog zakona, a koja sadrže odredbe o povratu poreza koji su plaćeni bez osnove. Poziva se na stajalište izraženo u presudi Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1082/15 od 17. siječnja 2017. Ističe da odredba čl. 32. st. 7. ZKG/95 propisuje da izvršno rješenje o komunalnom doprinosu izvršava upravno tijelo u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit. Ističe da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da se ne primjenjuju odredbe čl. 87. do čl. 90. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 68/18; dalje: ZKG/18) jer drugačije proizlazi iz prijelaznih i završnih odredaba toga Zakona.

3.1. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor dvostruke litispendencije jer postoji isti subjektivni i objektivni identitet između ovog postupka i spora koji se vodi pred Upravnim sudom u Osijeku poslovni broj UsI-1723/23. U tom postupku odlučuje se također o povratu komunalnog doprinosa i to zbog odluke tuženika o odbijanju povrata komunalnog doprinosa koje je potvrdilo drugostupanjsko tijelo, a potom je pokrenut upravni spor. Smatra da okolnost da je u upravnom sporu stranka Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja (drugostupanjsko tijelo) ne utječe na subjektivni identitet spora jer je rješenje donijelo upravno tijelo, odnosno tuženik. U odnosu na predmet spora ističe da nije riječ o stjecanju bez osnove, nego o stvarnom teretu. Smatra da je plaćanjem komunalnog doprinosa tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu određenu rješenjem od 29. lipnja 2007. i da je imao mogućnost s novim vlasnikom nekretnine urediti odnose oko plaćenog komunalnog doprinosa, a s obzirom na to da je zgrada dovršena nema pravo na povrat uplaćenog. Navodi da iz njegovog rješenja od 19. siječnja 2018. kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa novom vlasniku Sensa nekretnine d.o.o. proizlazi da je već plaćen komunalni doprinos. Za njega nije relevantno tko je platio taj komunalni doprinos jer je riječ o stvarnom teretu nekretnine što proizlazi iz odredbi čl. 76. i čl. 78. ZKG/18, a na taj način se i spominje u pravnoj teoriji. Zbog toga primjenom odredbi čl. 251. i čl. 266. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14 i 81/15) smatra da tužitelj svoj zahtjev može uperiti samo protiv svagdašnjeg vlasnika nekretnine iz čega proizlazi da tuženik u ovom postupku nije pasivno legitimiran, a o čemu prvostupanjski sud nije dao razloge (bitna povreda odredaba parničnog postupka, čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku). Prigovara i aktivnoj legitimaciji jer je rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-6842/12 od 20. lipnja 2012. zabranjeno tužitelju naplatiti ili raspolagati utuženom tražbinom koja je tim rješenjem radi naplate prenesena na društvo Hypo-leasing kroatien d.o.o. Na to društvo preneseno je i vlasništvo nekretnine za koju je plaćen komunalni doprinos rješenjem istog suda u predmetu poslovni broj Ovr-3648/10 od 17. listopada 2016. Tuženik ističe da je nesporno upravo to društvo izvršilo uplatu komunalnog doprinosa i to na temelju ugovora o cesiji od 27. lipnja 2007. sklopljenog s tužiteljem. Osporava i odluku o troškovima postupka. Zbog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 2. i 9. Zakona o parničnom postupku predlaže ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, odnosno podredno preinačiti ili ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj je naveo da je prvostupanjska odluka pravilna, ponavlja navode iznesene tijekom postupka i u obrazloženju pobijane presude te u odnosu na dostavljenu sudsku praksu ističe da se radi o bitno drugačijem činjeničnom supstratu u ovom predmetu. Poziva se na sudsku praksu već iznesenu u pobijanoj presudi (rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 131/2017 od 21. srpnja 2020. i poslovni broj Revt 450/18 od 10. siječnja 2018.). S obzirom na ništetnost upravnog rješenja smatra da obveza plaćanja komunalnog doprinosa nikada nije ni postojala pa su zbog toga nadležni trgovački sudovi.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava.

7. Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a, bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (odredba čl. 16. ZPP-a).

8. Prvostupanjski sud zauzima stajalište kako kod pitanja nadležnosti treba poći od činjenice radi čega se postupak vodi. Smatra da se radi o stjecanju bez osnove i povratu plaćenog iznosa komunalnog doprinosa koji je uplaćen po rješenju od 29. lipnja 2007. koje je kasnije oglašeno ništavim rješenjem Gradskog ureda Grada Zagreba od 9. listopada 2017. Kako tužitelj u ovom postupku traži povrat tih sredstava prvostupanjski sud zaključuje da se radi o imovinskopravnom zahtjevu između dvije pravne osobe u skladu s odredbom čl. 34.b t. 1. ZPP-a i da postoji nadležnost trgovačkog suda za suđenje u prvom stupnju uz primjenu materijalnih odredbi Zakona o obveznim odnosima (institut stjecanja bez osnove). Ističe da nije propisana primjena odredbi čl. 87. do čl. 90. ZKG/18 jer se na predmetnu situaciju primjenjuju odredbe ranijeg Zakona o komunalnom gospodarstvu/95, a odredbe čl. 87. i čl. 89. st. 1. ZKG/18 nisu primjenjive na ovaj slučaj jer se ne radi o ništetnosti građevinske dozvole, odnosno rješenje o komunalnom doprinosu oglašeno je ništavim iz drugih razloga od onih koji se navode u tim člancima. Potvrdu svoga stajališta nalazi u rješenju Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 26. travnja 2018. u kojem se, među ostalim, navodi da tužitelj ima pravo na povrat imovine stečene bez pravne osnove u skladu s propisima građanskog prava.

9. Ovaj sud ne prihvaća takvo stajalište prvostupanjskog suda. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u slučaju povrata navedenih sredstava primjenjuju pravila građanskog prava. Tako proizlazi iz odredbe čl. 132. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09) koja propisuje da se u slučaju oglašivanja rješenja ništavim ili poništaja rješenja imovina stečena bez osnove vraća sukladno pravilima građanskog prava. Međutim, riječ je o zakonu koji uređuje pravila na temelju kojih javnopravna tijela u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona postupaju i rješavaju u upravnim stvarima (odredba čl. 1. Zakona o općem upravnom postupku). Zato se o tome treba rješavati u okviru upravnog postupka, a ne sudskog kako to tumači prvostupanjski sud. Citiranom odredbom čl. 132. Zakona o općem upravnom postupku nije propisana nadležnost sudova za rješavanje imovine stečene bez osnove, nego samo primjena pravila građanskog prava, odnosno tek način rješavanja takvih predmeta, ali u upravnom postupku.

10. U tom smislu ne mogu se prihvatiti navodi odgovora na žalbu tužitelja da s obzirom na to da je rješenje o određivanju komunalnog doprinosa oglašeno ništavim i da on više nije investitor i da nije više ni u kakvom upravnopravnom odnosu s tuženikom što smatra da predstavlja razlog za odlučivanje u upravnom postupku. Suprotno tome, s obzirom na citirane odredbe Zakona o općem upravnom postupku i na polje njegove primjene stajalište je ovoga suda da je tužitelj svoje pravo na povrat uplaćenih iznosa trebao zatražiti u upravnom postupku. S tim u svezi valja istaknuti da je tužitelj tako i postupio podnošenjem zahtjeva za povrat plaćenih komunalnih doprinosa od 7. veljače 2022. i da je njegov zahtjev odbijen rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odsjeka za komunalni doprinos i zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru klasa UP/I-363-02/22-008/1982, urudžbeni broj 251-10-32-I/004-22-3 od 29. kolovoza 2022. Dok je žalba na to rješenje odbijena rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine klasa UP/II-363-03/22-04/297, urudžbeni broj 531-07-1-1/3-23-3 od 7. lipnja 2023. Zbog toga je tužitelj pokrenuo upravni spor tužbom od 9. kolovoza 2023. kojim traži poništaj navedenih rješenja, ali i isplatu povrata uplaćenog komunalnog doprinosa u iznosu jednakom visini vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu. Odnosno, razvidno je da je o povratu plaćenih iznosa komunalnih doprinosa rješavano kao o upravnoj stvari.

11. Zbog toga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 34.b t. 1. ZPP-a koja propisuje nadležnost trgovačkih sudova jer se ne radi o građanskopravnom sporu kako je izloženo, nego o upravnoj stvari.

12. Takvo stajalište jednako je pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 21. studenog 2018. poslovni broj Su IV-148/18 koje glasi da se o zahtjevu za povrat naknade plaćene na ime komunalnih doprinosa odlučuje u upravnom postupku. Tako je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-653/22 od 14. veljače 2024. odgovoreno na revizijsko pitanje („Da li odlučivanje o obveznopravnom zahtjevu - povrat stečenog bez osnove koji proizlazi iz rješenja upravnog tijela koje je kasnije otpalo - proglašeno ništavim, ulazi u sudsku nadležnost?“) tako da odlučivanje o takvom zahtjevu ne ulazi u sudsku nadležnost. Ova odluka donesena je nakon odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzeto stajalište da se radi o imovinskopravnom zahtjevu (presuda i rješenje poslovni broj Revt-450/15-2 od 10. siječnja 2018., rješenje poslovni broj Revt-131/17 od 21. srpnja 2020., rješenje poslovni broj Rev-463/21 od 14. ožujka 2023., rješenje poslovni broj Rev-52/19 od 6. veljače 2024.). Međutim, ovaj sud je cijenio i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj U-IV-7939/14 od 20. listopada 2015. da se o povratu komunalnih doprinosa odlučuje u upravnom postupku. Navedeno imajući u vidu da je odredbom čl. 81. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02) propisana nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske rješavati sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti.

13. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

14. Prema odredbi čl.166. st. 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Ukidanjem odluke i odbacivanjem tužbe, tužitelj je izgubio ovu parnicu u cijelosti, pa je dužan nadoknaditi tuženiku parnične troškove na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. U skladu s njegovim određenim zahtjevom stavljenim do zaključenja glavne rasprave i u žalbi, tuženik ima pravo na naknadu troškova primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 20.000,00 eura (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 30. kolovoza 2023., 16. siječnja 2024. i 27. kolovoza 2024. u iznosu od 20.000,00 eura za svako (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife) i za sastavljanje žalbe u iznosu od 25.000,00 eura (Tbr. 10.1. Tarife). Navedeni troškovi iznose 105.000,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) iznosi 131.250,00 eura. Tuženiku pripada i naknada troškova na ime izdataka za sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 eura prema Tar. br. 3. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23) u vezi s odredbom čl. 24. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23). Iz navedenog slijedi da tuženiku ukupno pripada naknada troškova postupka u iznosu od 131.913,61 eura.

16. Tuženiku nisu priznati troškovi sastavljanje četiri podneska (22. veljače 2023., 3. srpnja 2023., 8. kolovoza 2023. i 2. kolovoza 2024.). Ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu kriterija iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Podnescima od 22. veljače 2023., 3. srpnja 2023. i 8. kolovoza 2023. tuženik detaljnije obrazlaže navode već iznesene u odgovoru na tužbu, a koje navode je mogao iznijeti i u samom odgovoru na tužbu, ali i na pripremnom ročištu od 30. kolovoza 2023. Valja istaknuti da navedenim podnescima tuženik nije dostavio nove dokaze, a i u podnesku od 8. kolovoza 2023. navodi da nastavlja navode iz prethodnog podneska. Izbor je tuženika da navode iznese u čak četiri podneska (odgovor na tužbu i navedena tri podneska), ali to ne čini troškove sastavljanja navedena tri podneska potrebnima za vođenje parnice. Nadalje, podneskom od 2. kolovoza 2024. tuženik tek dostavlja punomoć za zastupanje. Zaključuje se da niti jedan od tih podnesaka nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

17. Stoga je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 131.913,61 eura, dok je tuženikov zahtjev preko tog iznosa odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Mlinarić