Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž -488/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], protiv tuženika FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladi Vladiki, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P- 1595/2020-15 od 3. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P- 1595/2020-15 od 3. veljače 2022. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i III. izreke presude.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 1.153,13 kuna (sada 153,05 eura)[1]

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.500,00 eura u protuvrijednosti kuna (prema prodajnom tečaju), sa pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj tražio od tuženika isplatu eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Konačno, prvostupanjski sud je odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 4.918,25 kuna (sada 652,76 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki IV. izreke za više zatraženi parnični trošak od dosuđenog, odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude, i to u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i III. izreke, tuženik je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem odgovoru u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Također je zatražio da mu tuženik naknadi parnični trošak sastava žabe i sudske pristojbe koja se plaća na žalbu, u ukupnom iznosu od 1.153,13 kuna (153,05 eura).

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.500,00 eura u protuvrijednosti kuna (sada 3.500,00 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos je tuženiku predan s osnova ugovora o djelu, a koji je ugovor kasnije raskinut.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvođača, usmeno zaključen ugovor o djelu (krajem lipnja 2018.),

- da su stranke ugovorile da će tuženik (izvođač) za tužitelja izvesti radove izrade i ugradnje novih drvenih „škura“ od jele (drvenih kapaka) za 3 balkonska vrata na stanu tužitelja, za što mu se tužitelj obvezao isplatiti naknadu u iznosu od

50.000,00 kuna (sada 6.636,14 eura),

- da je između stranaka bilo ugovoreno kako će tuženik predmetne radove izvršiti do 20. srpnja 2018.,

- da je tužitelj 9. srpnja 2018. s osnova dijela ugovorene naknade, isplatio tuženiku („na ruke“) iznos od 3.500,00 eura,

- da je samu predaju iznosa od 3.500,00 eura u ime tužitelja, tuženiku predala EL o kojoj isplati da je sačinjena i potvrda,

- da je između stranaka bio ugovoreno kako će prije same izrade i ugradnje predmetnih „škura“ tuženik pokazati tužitelju model – skicu, iz kojeg bi bilo razvidno kako će „škure“ izgledati,

- da tuženik nije postupao u suglasju sa ugovorenim obvezama, a da ga je tužitelj pozivao da ugovorene obveze izvrši sve do 20. srpnja 2018., do kada je tuženik morao u cijelosti izvršiti ugovorne obveze izrade i ugradnje škura,

- da je tužitelj konačno 25. srpnja 2018. raskinuo predmetni ugovor sa tuženikom.

8. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud, a pozivajući se na odredbe članaka 368. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 34/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO), kojim se reguliraju učinci raskida ugovora, naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama od kada je tuženik primio novčani iznos od tužitelja (9. srpnja 2018.). Odredbom članka 368. stavak 2. ZOO-a određeno je da kada je jedna ugovorna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo na povrat onoga što je dala. Odredbom stavka 5 navedenog članka propisano je da stranka koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud na temelju potvrde – isprave od 9. srpnja 2018. (str. 6. spisa) utvrdio kako je tuženik primio od tužitelja sada sporni iznos od 3.500,00 eura.

10. Tuženik u žalbi u bitnome ističe kako je prvostupanjski sud nekritički prihvatio kao istinit iskaz svjedokinje EL, partnerice tužitelja, da je između stranaka bilo ugovoreno kako će tuženik prije same ugradnje „škura“ pokazati tužitelju model „škura“ koji će se ugraditi. Naime tuženik drži da je svjedokinja EL neistinito svjedočila jer da je kao partnerica tužitelja pristrana. Nadalje tuženik u žalbi tvrdi kako je on platio materijal za izradu drvenih „škura“, bez obzira što o tome nije dostavio dokaz. Konačno, tuženik ističe i to da je iznos koji je primio od tužitelja i to baš 3.500,00 eura bila kapara, a kako je tužitelj odustao od izrade „škura“ to da njemu , tuženiku, pripada pravo da zadrži primljeni iznos od 3.500,00 eura , a ovo na temelju odredbe članka 304. stavak 1. ZOO-a.

11.1. U svezi sa žalbenim navodima tuženika za reći je slijedeće. To što je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedokinje, koja bi bila partnerica tuženika, nipošto ne znači da je na taj način povrijedio bilo koju odredbu ZPP-a, niti da je ta okolnost (prisnost sa jednom od stranaka u postupku) dostatna da bi takvog svjedoka činila nevjerodostojnim. Uostalom prvostupanjski sud odlučne činjenice nije utvrdio samo na temelju iskaza svjedokinje EL, već su rezultat logične i uvjerljive ocjene svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Osim toga za navesti je da to što tuženik u žalbi drugačije ocjenjuje dio izvedenih dokaza, ne dovodi u konkretnom slučaju u pitanje pravilnost ocjene dokaza (pa tako i svjedokinje EL), odnosno zaključaka prvostupanjskog suda. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja eventualno bila moguća i drugačija utvrđenja od onih koje utvrđuje prvostupanjski sud ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji bi govorili u prilog tuženiku, nije dovoljna da bi ukazala na nepravilnu i dvojbenu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda. Naprotiv, bit je slobodne ocjene dokaza, načela koje vrijedi u hrvatskom procesnom pravu, da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih izvedenih dokaza i da im se u svakom pojedinom slučaju ocjeni pripadajuća dokazna snaga (vrijednost). Prvostupanjski je sud to učinio na pravilan način uz dostatno i logično obrazloženje.

11.2. Žalbeni navod tuženika da je on platio izradu drvenih “škura“ prvostupanjski sud pravilno nije smatrao vjerodostojnim također u suglasju sa odredbom članka 8. ZPP-a. Usput je za napomenuti kako je ovo i logično jer stranka s obzirom na svoj položaj zainteresirane osobe za ishod spora, nije najpouzdaniji izvor saznanja.

11.3. Konačno ni tvrdnju tuženika iz žalbe kako mu je tužitelj predao sada sporni iznos od 3.500,00 eura s osnova kapare, koju da je on imao pravo zadržati, nije bilo za prihvatiti. S tim u svezi je za reći kako za postojanje kapare (koja je regulirana člancima od 303. do 305. ZOO-a) nije dovoljna samo činjenica da je jedna ugovorna strana drugoj nešto dala (konkretno tužitelj tuženiku iznos od 3.500,00 eura) već se ugovorne strane moraju sporazumjeti da je riječ o kapari. Tuženik ničim ne dokazuje da je sa tužiteljem zaključio sporazum o kapari. No, neovisno o tome, sve i da jest, u konkretnoj situaciji svakako ne bi imao pravo zadržati od tužitelja primljeni iznos od 3.500,00 eura. Ovo stoga jer za neispunjene predmetnog ugovora o djelu nije kriv tužitelj (koji je po tuženiku dao kaparu), već upravo tuženik, pa u konkretnom slučaju svakako nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 304. stavak 1. ZOO-a, po kojima bi osoba koja je primila kaparu istu mogla i zadržati.

12. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude također je pravilno i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

13. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženik, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je trebalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

14. Kako odgovor tužitelja na žalbu tuženika nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, to je njegov zahtjev za naknadom parničnog troška sastava odgovora na žalbu trebalo odbiti kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a.

15. Usput je na kraju reći i slijedeće. Čini se kako je u uvodu pobijane presude, prvostupanjski sud pogrešno naveo adresu tuženika. Također u točkama pod I. i III. izreke pogrešno je naveo prezime tuženika (G) umjesto pravilno FL. Ovakve pogreške u pisanju prvostupanjski sudac može ispraviti u svako doba u suglasju sa odredbama članka 342. ZPP-a.

U Splitu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić