Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1125/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Petrova 182, protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, OIB 29524210204, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda Zagrebu, poslovni broj P- 15627/2010-86 od 2. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-15627/2010-86 od 2. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog i revizijskog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu i odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-367/23-4 od 11. prosinca 2024. prihvaćena je kao osnovana revizija tuženika, prethodno dopuštena rješenjem toga suda br. Revd-3993/22-2 od 20. prosinca 2022. u odnosu na pravno pitanje: "Je li ostvarena povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost i povredu ustavnih i konvencijskih prava stranke na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. st. 1. ZPP), u okolnostima u kojima prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, a drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tuženika u pogledu odlučnih žalbenih razloga tuženika protiv prvostupanjske presude, ne odgovaraju na tvrdnje i shvaćanja tuženika (ne daju razloge o odlučnim navodima), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka?" te je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-367/23-4 od 11. prosinca 2024. ukinuta presuda ovoga drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-166/22-2 od 14. lipnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-15627/10-86 od 2. prosinca 2021. te je odlučeno da će se o troškovima revizijskog postupka odlučiti konačnom odlukom.

2. Vrhovni sud RH u svom rješenju Rev-367/23-4 od 11. prosinca 2024. navodi da tuženik osnovano ističe da drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tuženika nije iznio dostatno i valjano obrazloženje niti je ocijenio odlučne navode tuženika. Navodi se da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode tuženika koji se odnose na sadržaj i svrhu naloga danog tužitelju (čl. 1. Ugovora o zastupanju iz 1999., u vezi s odredbama čl. 3. do čl. 13. i čl. 24. Ugovora o zastupanju iz 2009. kojima je to precizirano) te na žalbene navode kojima osporava pravo tužitelja na isplatu nagrade jer to pravo tuženik smatra ovisnim o ostvarenju naplate od tuženikovih dužnika što proizlazi iz odredbi čl. 17., čl. 19. te čl. 20. Ugovora iz 2009. Također se navodi da u drugostupanjskoj presudi nisu dostatno obrazloženi niti je u potpunosti odgovoreno na tuženikove navode o ugovorenom ograničenju iznosa mjesečnih računa, što tuženik smatra odlučnim za obračun visine nagrade koju tužitelj potražuje u ovom postupku, kao ni navode tuženika o primjeni odredbe čl. 19. 3. Ugovora o zastupanju iz 2009. odnosno odredbi Tbr. 11., 12. i 13. Tarife pri obračunu nagrade za podnošenje opomena prije pokretanja ovršnih postupaka, pribave klauzula pravomoćnosti i ovršnosti te pribave podataka HZMO o zaposlenju ovršenika. Slijedom navedenog da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP (jer je navedeni propust drugostupanjskog suda bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude).

3. Presudom suda prvog stupnja posl.br. P-15627/10-86 od 2. prosinca 2021. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 40.925.205,75 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 3. studenog 2010. do isplate, te je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 1.460.625,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2021. do isplate.

3.1. Protiv ove presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) žali se tuženik te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca. Traži trošak žalbenog postupka.

3.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu smatra da je žalba tuženika neosnovana te predlaže žalbu kao takvu odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, a nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu koji se žalbom osporava i u granicama razloga navedenih u žalbi utvrđuje se da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer je prvostupanjski sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, donio pravilnu i zakonitu odluku kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. U prvostupanjskom postupku je u bitnome utvrđeno:

- da su stranke 12. studenoga 1999. sklopile pisani Ugovor o zastupanju (dalje: Ugovor iz 1999.) kojim nije određen način plaćanja radnji zastupanja, zbog čega su stranke usmeno tijekom 2002., a onda i tijekom 2004. godine dogovorile način plaćanja,

- da je 23. srpnja 2009. između stranaka sklopljen novi ugovor o zastupanju (dalje: Ugovor iz 2009.) u kojem je definiran način plaćanja,

- da su na temelju tih ugovora, tužitelju od strane tuženika izdavane punomoći za zastupanje u svakom pojedinom predmetu,

- da je tužitelj tuženiku ispostavio račune za obavljenu uslugu zastupanja br. 21/10, br. 23/10, br. 49/10. i br. 50/10

- da navedeni računi tužitelju nisu plaćeni,

-da je tužitelj 19. kolovoza 2010. izjavio tuženiku da raskida ugovor o zastupanju i otkazuje punomoć u svim predmetima koje je primio u rad,

- da je tužitelj obavljajući radnje zastupanja tuženika podnio 43459 prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, u 37194 predmeta je obavio izvide ili pribavio potvrde o pravomoćnosti rješenja o ovrsi, u 35028 predmeta je pribavio potvrde od HZMO o zaposlenju ovršenika, u 8956 predmeta poslao je prvu opomenu ovršenicima dok je u 2677 predmeta poslao drugu opomenu ovršenicima.

8. Temeljem utvrđenih činjenica je prvostupanjski zaključio da ti ugovori sadržajno predstavljaju ugovore o poslovnoj suradnji stranaka u kojima su se one dogovorile da će tuženik dostavljati tužitelju predmete na utuženje, a tužitelj će tuženiku na dogovoreni način ispostavljati račune za obavljene radnje u tim predmetima. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je izdavanjem generalnih punomoći tužitelju od strane tuženika u svakom konkretnom predmetu "danom na utuženje", na temelju navedenih okvirnih ugovora o zastupanju iz 1999. i 2009. zaključeni su posebni ugovori o zastupanju, a ugovori o pravnom zastupanju stranke od strane odvjetnika po svojoj naravi predstavljaju ugovor o nalogu. Zaključno uvažavajući sadržaj odredbi čl. 780 st. 1. i 776. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO), prihvaća kao osnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade nakon obavljenog posla, a to je, u konkretnom slučaju, naknada za pravne radnje koje je tužitelj poduzeo u korist tuženika i to u visini propisanoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 148/09 - dalje: Tarifa) koja je vrijedila u vrijeme naplate odvjetničke nagrade.

9. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjskog suda i navedenih zakonskih odredbi prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu naknade nakon obavljenog posla, a to je, u konkretnom slučaju, naknada za pravne radnje koje je tužitelj poduzeo u korist tuženika i to u visini propisanoj Tbr. 11, 32. i 33. Tarife koja je vrijedila u vrijeme naplate odvjetničke nagrade time da je i čl. 16. Ugovora od 24. srpnja 2009. bilo ugovoreno da se visina nagrade za svaku izvršenu radnju određuje prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10. Naime, prema odredbi čl. 780. st. 1. ZOO, nalogoprimac može otkazati nalog kad hoće, samo ne u nevrijeme, a prema odredbi čl. čl. 776. st. 1. ZOO nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, a ako je nalogoprimac bez svoje krivnje samo djelomično obavio nalog, ima pravo na razmjerni dio naknade.

11. Dodatno, odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema naprijed navedenoj Tarifi, za radnje koje je poduzeo tužitelj kao odvjetnik njemu pripada određena naknada prema sporazumu, u ovom slučaju prema Ugovoru o zastupanju.

12. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je otkazom punomoći tužitelj skrivio neispunjenje naloga i tuženiku osujetio naplatu, zbog čega da tužitelj nema pravo na naknadu. Navedeno iz razloga jer tužitelju kao nalogoprimcu prema odredbi čl. 766. st. 2. ZOO pripada pravo na isplatu naknade za onaj dio poslova koje je za tuženika kao nalogodavca obavio. Naime, prema općim odredbama ZOO stranka samo iznimno može jednostrano raskinuti ugovor i to ako je takva mogućnost izričito predviđena tim ugovorom (raskidnom klauzulom) ili je propisana zakonom. U konkretnom slučaju tužitelj je izjavio da raskida ugovor zbog neispunjenja obveze druge ugovorne strane, odnosno zbog neplaćanja za provedene pravne radnje. Jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja predviđen je odredbom čl. 360. ZOO prema kojoj u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu (izvansudski raskid ugovora).

13. U ovom slučaju radi se o ugovoru o nalogu, a nalogoprimac (tužitelj) je izvansudskom izjavom raskinuo premetni ugovor zbog neispunjenja obveza tuženika koji nije platio pravne radnje koje je za njega poduzimao tužitelj. Dakle, radi se zapravo o otkazu ugovora o nalogu.

14. Odredbama čl. 1. Ugovora o zastupanju iz 1999. i čl. 3. do 13. te 24. Ugovora o zastupanju iz 2009. ugovorene su obaveze tužitelja kao nalogoprimca, a tuženik tijekom cijelog postupka točno ne navodi koje bi to bile obaveze i u kojim predmetima koje tužitelj nije poduzeo, a jest obračunao za naplatu. Stoga općenito pozivanje tuženika na neizvršenje ugovorenih obaveza, a posljedično tome i na nepostojanje njegove obveze plaćanja, nije moguće prihvatiti kao osnovano.

15. Žalitelj neosnovano navodi da tužitelj nije dokazao da je poduzeo sve pravne radnje za koje traži naknadu, odnosno da nije postupio po nalogu tuženika. Navedeno iz razloga jer tužitelj u dokaz svojih tvrdnji prilaže svu dokumentaciju kojim svoje tvrdnje o ispunjenju naloga dokazuje, a tuženik nije dokazao suprotno. Iskazi svjedoka koji se spominju u žalbi kao osoba koje govore u prilog neizvršenju naloga i u protupravnom postupanju tužitelja prilikom izvršenja naloga općeniti su i kao takvi nedostatni za dokazivanje također općenitih tvrdnji tuženika kojima se tvrdi da tužitelj nije ispunio naloge za koje traži naknadu. Izjave odvjetničkih ureda koje je tuženik priložio svom podnesku od 23. studenog 2011., a na koje se poziva u žalbi, prvostupanjski sud nije niti mogao razmatrati jer sud razmatra samo one dokaze koje je neposredno izveo, a za posredno izvedene dokaze potrebna je suglasnost stranaka za koju tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je postojala.

16. Tuženik nadalje u žalbi tvrdi da je tužitelj imao ograničenje u ispostavljanju računa samo do iznosa od 270.000,00 kn mjesečno sukladno uputi tuženika od 22. srpnja 2004. Također da je prema čl. 19. st. 2. i 3. Ugovora o zastupanju od 23. srpnja 2009. tužitelj imao pravo naplatiti 40% ,a preostalih 60 % tek nakon naplate tih 60% od tuženikovih dužnika. S tim u vezi valja reći da ugovorena ograničenja u visini mjesečnih faktura kao i pravo na naplatu preostalih 60% vrijede dok je ugovor između stranaka na snazi.

17. Naime, u konkretnom slučaju je ugovor raskinut, odnosno otkazan je ugovor o nalogu, posljedično čega su takva ugovorena ograničenja bez utjecaja na potraživanje tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 368. st. 2. ZOO, ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ona ima pravo na povrat onoga što je dala. Tako kod raskida ugovora o nalogu tužitelj kao odvjetnik odnosno nalogodavac ima pravo na naknadu za sve pravne radnje koje je poduzeo u korist tuženika do raskida ugovora, neovisno o ugovorenim ograničenjima jer su ista između stranaka vrijedila samo za vrijeme trajanja ugovora. Naime, raskidom ugovora gase se obveze obje strane. Nakon raskida ugovora o zastupanju i otkaza svih punomoći pravo je tužitelja na naplatu troškova zastupanja i više ga ne vežu ograničenja koja je taj ugovor nametao tužitelju. Dakle, raskidom ugovora i otkazom punomoći ugasila se obveza (ograničenje) tužitelja u odnosu na naplatu troškova zastupanja, odnosno prestao je uvjet prema kojem može naplatiti troškove zastupanja samo u visini 270.000,00 kn mjesečno ili ostatak od 60% po naplati tražbine. Nakon raskida ugovora pravo naplate troškova za obavljeno zastupanje nije više moguće vezati niti uz eventualni uspjeh stranke (tuženika) u pojedinom postupku. Dakle, nakon otkazivanja tužitelju pripada pravo bez ugovornih ograničenja naplatiti od tuženika sve troškove obavljenog zastupanja sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to bez ograničenja iz odredbe čl. 17. , čl. 19. i čl. 20. Ugovora o zastupanju iz 2009.

18. Nadalje, u vezi žalbenih navoda valja reći da je visina tražbine pravilno određena u skladu s Tarifom u smislu Tbr. 11. te Tbr. 32. i 33. Tarife. Neosnovano tuženik tvrdi da odvjetnici nemaju pravo na naknadu za pribavljanje potvrda o pravomoćnosti u ovršnom postupku, niti na pribavljanje potvrda od HZMO, niti na naknadu za opomene u ovršnom postupku, smatrajući da na to imaju pravo samo u parničnom postupku. Međutim, sukladno odredbi Tbr. 32. t. 1. Tarife, to se pravo na naknadu za navedene radnje odnosi na sve postupke, pa se suprotne tvrdnje tuženika ne mogu prihvatiti. Odredbe Tbr. 12. i 13. Tarife se uopće ne odnosi na pravne radnje koje je za tuženika poduzimao tužitelj kao njegov punomoćnik. Naime, navedene odredbe odnose se na zastupanje na ročištima, sudjelovanje u postupku ovrhe ili osiguranja i za sastavljanje pravnih lijekova, a to nisu radnje za koje tužitelj traži naknadu.

19. U vezi žalbenog prigovora na visinu tražbine valja reći da prema Tbr. 11. Tarife, tužitelju je utvrđena naknada za sastav prijedloga za ovrhu u visini 15.142.350,00 kn; prema Tbr. 32. Tarife kojom je propisana naknada 25 bodova, tužitelju je utvrđena naknada za izvide ili pribavljanje potvrda o pravomoćnosti u visini 8.789,250,00 kn i za pribavljanje potvrda od HZMO o zaposlenju ovršenika u visini 8.177.625,00 kn te prema Tbr. 33. kojom je propisana naknada 10 bodova je tužitelju utvrđena naknada za prve opomene 895.600,00 kn, a za druge 267.700,00 kn ili ukupno 33.272.525,00 kn, koji s PDV 23 % iznosi 40.925.205,75 kn.

20. Točan je žalbeni navod da je došlo do greške u računanju naknade za pribavljanje potvrda o pravomoćnosti koja ispravno iznosi 9.298.500,0 kn i potvrda HZMO o zaposlenju ovršenika koja ispravno iznosi 8.757.000,00 kn. Slijedom navedenog ispravan zbroj ovih naknada iznosio bi 34.361.150,00 kn (bez PDV), no kako je dosuđeno manje, odnosno iznos od 33.272.525,00 kn (bez PDV), to prvostupanjska odluka u tom dijelu nije donesena na štetu tuženika.

21. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da mu je onemogućeno raspravljanje jer da tužitelj u tužbi ni do prvog ročišta za glavnu raspravu, a niti do zaključenja prethodnog postupka nije iznio sve dokaze. Prvenstveno treba reći da je ovaj postupak pokrenut 6. srpnja 2012. pa se na njega ne odnose ograničenja u vezi iznošenja činjenica i predlaganja dokaza koja su uvedena ZID ZPP (Narodne novine br. 25/13) koji je stupio na snagu 1. travnja 2013., budući da se ta ograničenja odnose samo na postupke pokrenute nakon stupanja na snagu ZID ZPP. Pored navedenog valja reći da je tužitelj već uz tužbu dostavio sve dokaze u vidu popisa o izvršenim radnjama kada ih je dostavio na memory sticku, a samim time što je kasnije te iste dokaze dostavio i u papirnatom obliku, ne opravdava niti žalbeni navod da je tuženiku zbog toga onemogućeno raspravljanje kao niti žalbeni navod da je zbog toga došlo do preinake tužbe. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stoga kada je tužitelj tijekom postupka uz već dostavljene dokaze na memory sticku dostavio te dokaze i u papirnatom obliku, ne radi se o preinaci tužbe.

22. Tuženik tvrdi i da je tijekom postupka došlo do promjene suca pojedinca (ročište 9. prosinca 2019.), a da sud nije proveo glavnu raspravu iznova te da nije uz suglasnost stranaka odlučio o tome da se ponovno ne saslušavaju svjedoci Č i Z, što je točno. Prema odredbi čl. 315. st. 3. ZPP, kod izmjene suca glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac može nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci. Uvidom u sadržaj spisa je razvidno da tuženik i njegov punomoćnik takvom postupanju suda na ročištu dana 9. prosinca 2019. kao niti u daljnjem tijeku postupka nisu prigovarali, niti su predlagali da se neposredno pred novim sucem izvedu raniji dokazi saslušanjem svjedoka, a što im je svakako, suprotno žalbenim tvrdnjama, bilo omogućeno u smislu čl. 315. st. 3. ZPP-a. Ovo stoga što je nakon promjene suca, pred novim sucem održano dva ročišta u prisutnosti punomoćnika tuženika, uključujući i ročište na kojem je glavna rasprava bila zaključena. Dakle, tuženiku nije tako onemogućeno raspravljanje ili pak predlaganje ponovnog saslušanja svjedoka koji su već saslušani, jer je za to imao mogućnosti na svim ročištima koja su održana do zaključenja glavne rasprave. Tako je tuženiku bilo omogućeno raspravljanje o svim činjenicama i dokazima provedenim u postupku, pa ne stoji tvrdnja da bi u postupku bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju sadržajno upire žalbeni navod, a niti povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 315. st. 3. ZPP, na koju upire tuženik.

23. Nadalje, s obzirom na to da u predmetnom postupku najstarije utužene tražbine potječu iz 2006. godine, a tužba je podnesena 2. studenog 2010. godine, to, suprotno žalbenim navodima, nije nastupila zastara jer nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 225. ZOO u vezi s odredbom 215. i čl. 216. ZOO, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

24. Neodlučna je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud pristran tužitelju, a što upućuje na žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1. ZPP. Tuženik je imao mogućnost do završetka rasprave odnosno do donošenja odluke pred nadležnim sudom sukladno odredbi čl. 73. ZPP podnijeti zahtjev za izuzeće suca, pa kako to nije učinio, to je iznesena žalbena tvrdnja bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

25. Neosnovana je i žalba tužitelja u odnosu na parnični trošak tuženika koja je utemeljena na tvrdnji da je tužitelju dosuđeno pravo na osam podnesaka po 100.000,00 kn, a na neke po 500,00 kn. Naime, takva tvrdnja je suprotna obrazloženju suda o visini dosuđenog parničnog troška iz kojeg proizlazi da je tužitelju dosuđen parnični trošak za četiri podneska temeljem Tbr. 8. t. 1 Tarife, a za četiri podneska temeljem Tbr. 8. t. 3 Tarife, te su ti podnesci bili potrebni za vođenje ovog postupka. Također je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju i parnični trošak za ročišta 1. lipnja 2011. i 14. rujna 2011. temeljem odredbe Tbr. 9. t. 1. Tarife jer su se na tim ročištima izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari, a na to je bez utjecaja je li prvostupanjski sud ili nije na tim dokazima utemeljio svoju odluku. I trošak sudske pristojbe na žalbu je prvostupanjski sud pravilno dosudio budući da je uvidom u spis (list 742 spisa) razvidno da je pristojba u visini 10.000,00 kn plaćena, a radi se o pristojbi na žalbu tužitelja podnesenu 12. prosinca 2014.

26. Slijedom navedenog je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

27. Tuženika je u točki II. izreke valjalo odbiti sa zahtjevima za naknadu troška sastava žalbe i troškova revizijskog postupka (sastava prijedloga za dopuštenje revizije te sastava revizije), primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP , a valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja pod točkom III. izreke za sastav odgovora na žalbu i odgovora na reviziju, koje radnje se ne smatraju nužnima za postupak, primjenom čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.