Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2957/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu,kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Jadranke Travaš i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VGR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mijo Ban, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 290/2019-31 od 15. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&steiermärkische bank d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 290/2019-31 od 15. lipnja 2021. u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljice VGR kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog.

III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. i IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 23057039320 da tužiteljici ŠGR OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 16.303,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 12. lipnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3%-tna poena koju kamatu utvrđuje

HNB i to kako slijedi:

na iznos od 315,50 kn od 12. lipnja 2012.g. do isplate, na iznos od 441,68 kn od 12. srpnja 2012.g do isplate, na iznos od 444,83 kn od 10. kolovoza 2012.g do isplate na iznos od 402,91 kn od 18. rujna 2012.g do isplate, na iznos od 438,28 kn od 12. listopada 2012.g do isplate, na iznos od 447,38 kn od 12. studeni 2012.g do isplate, na iznos od 408,56 kn od 13. prosinac 2012.g do isplate, na iznos od 403,91 kn od 21. siječnja 2013.g do isplate, na iznos od 417,52 kn od 14. veljače 2013.g do isplate, na iznos od 420,53 kn od 13. ožujka 2013.g do isplate, na iznos od 368,74 kn od 11. travnja 2013.g do isplate, na iznos od 405,98 kn od 17. svibnja 2013.g do isplate na iznos od 396,67 kn od 17. lipnja 2013.g do isplate na iznos od 399,79 kn od 12. srpnja 2013.g do isplate, na iznos od 407,45 kn od 09. kolovoza 2013.g do isplate, na iznos od 414,48 kn od 16. rujna 2013.g do isplate, na iznos od 428,94 kn od 18. listopada 2013.g do isplate, na iznos od 433,43 kn od 11. studeni 2013.g do isplate, na iznos od 446,08 kn od 18. prosinac 2013.g do isplate, na iznos od 429,05 kn od 14. siječnja 2014.g do isplate, na iznos od 396,56 kn od 13. veljače 2014.g do isplate, na iznos od 332,20 kn od 18. ožujka 2014.g do isplate, na iznos od 395,87 kn od 18. travnja 2014.g do isplate, na iznos od 383,08 kn od 14. svibnja 2014.g do isplate na iznos od 383,50 kn od 11. lipnja 2014.g do isplate, na iznos od 394,75 kn od 11. srpnja 2014.g do isplate, na iznos od 406,63 kn od 13. kolovoza 2014.g do isplate, na iznos od 405,61 kn od 12. rujna 20¸14.g do isplate, na iznos od 407,38 kn od 10. listopada 2014.g. do isplate, na iznos od 423,67 kn od 11. studeni 2014.g do isplate, na iznos od 429,20 kn od 11. prosinac 2014.g do isplate, na iznos od 423,22 kn od 31. siječnja 2015.g do isplate na iznos od 245,11 kn od 01. veljače 2015.g do isplate, na iznos od 429,20 kn od 01. ožujka 2015.g do isplate, na iznos od 429,19 kn od 01. travnja 2015.g do isplate, na iznos od 429,19 kn od 01. svibnja 2015.g do isplate, na iznos od 429,19 kn od 01. lipnja 2015.g do isplate, na iznos od 429,25 kn od 01. srpnja 2015.g do isplate, na iznos od 429,25 kn od 01. kolovoza 2015.g do isplate, na iznos od 429,25 kn od 01. rujna 2015.g do isplate, sve to u roku od 15 dana.“

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu br. 5102966478 od 25. travnja 2006. sklopljenog između tužiteljice VGR i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a 20 u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi "IZNOS KREDITA, kunska protuvrijednost od 23.650,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 5102966478 od 25. travnja 2006.g. sklopljenog između tužiteljice VGR i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 5,39 % godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici ŠGR isplati iznos od 16.303,01 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 7.405,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućim od dana presuđenja 15. lipnja 2021. pa do isplate.

Pod točkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da je ništetan dodatak ugovora o kreditu ( konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 23. prosinca 2015. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu br. 5102966478. Pod točkom VI. izreke utvrđen je kao neosnovanim prigovor tuženika radi prebijanja tražbine u iznosu od 1.913,33 kn i iznosa od 176,80 CHF s pripadajućom kamatom. Sud prvog stupnja je donio i rješenje kojim je utvrdio da je povučen tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 230 570 393 20 da preda sudu i tužiteljici ŠGR OIB [osobni identifikacijski broj] 134 33 iz [adresa] preslik ugovora o kreditu br. 5102966478 od 25. travnja 2006.g., početni otplatni plan otplate kredita zatim karticu prometa po računu o otplati kredita u kunama počevši od prve uplate pa do konačne otplate kredita."

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom 1., 2., 3. i 4. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Protiv ove presude u dijelu pod točkom IV. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.1. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Prije iznošenja žalbenih navoda tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu čl. 71. st. 1. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika se ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu čl. 73. ZPP-a, s tim da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno čl. 72. st. 2. ZPP- a.

5.1. Ovaj sud drugog stupnja navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupi u smislu čl. 72. st. 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

6. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio ništetnost i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u točkama 2. i 8. Ugovora o kreditu broj 5102966478 od 25. travnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika te naložio isplatu iznosa navedenih u točki III. izreke pobijane presude kojeg tužiteljica temelji na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i tvrdnji da joj tuženik navedeni iznos duguje s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49 % po Ugovoru o kreditu do izvršene konverzije Ugovora o kreditu.

7. Između stranaka je nesporno da su tužiteljica, odnosno korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 25. travnja 2006. br. 5102966478 a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 23.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te da je čl. 8. istog ugovora određena kamatna stopa u visini od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

8. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula te čl. 8. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno čl. 322. ZOO-a te čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03). Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanu u čl. 8. Ugovora o kreditu, tužiteljici predočio i dao na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pa tužiteljica nije mogla niti imala mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Isto tako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 2. nepoštena jer se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati budući da je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru pa time položaj tužiteljice pri sklapanju ugovora o kreditu bio nepovoljniji pri čemu pravilno ističe da je tužiteljica pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

9. Tako je prvostupanjski sud na temelju, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, dalje: ZZP-a/14), te čl. 322. ZOO-a pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. S tim u vezi, valja reći da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Anexa nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Anexa kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki 1. i 2. izreke potvrditi.

11. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik 23. prosinca 2015. 4 sklopili Anex broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102966478 kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i tuženik, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu i to na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/12 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne.

13. Odbijen je i prigovor zastare, obzirom da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako tužiteljica traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu rok počinje teći od 13. lipnja 2014., a kod utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe zbog valutne klauzule rok teče od 16. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Sanji Pernjak kojim je utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule više preplatila do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu iznos od 16.303,01 kuna / 2.163,78 eura[1] .

15. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. i 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti nalažući tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.303,01 kuna / 2.163,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 23. prosinca 2015. sklopila Anex Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužiteljice izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulo, u EUR.

17. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Anexom ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 da sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

19. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.

22. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Anexom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

24. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

25. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Anexa, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

26. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužiteljice, korisnice kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

27. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Anexa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnica kredita slobodno pristala.

28. Kada su, dakle, iznosi koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

29. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 , 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 144/22, 155/23 - dalje: ZPP), preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan u dijelu pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 16.303,01 kn / 2.163, 78 eura tužiteljici.

30. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila spor u ovoj parnici, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužiteljice u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog.

31. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice V i Š, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

32. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić