Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2563/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ES iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Grubešić, odvjetnica u Rijeci, Strossmayerova 2, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravne sljednice Hypo AlpeAdria-Bank d.d. Zagreb), koju zastupaju punomoćnici JS, ŠS, AS, KS, ĐS, Marija Radelja i Iva Atlija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, Slavonska avenija 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-647/2019-44 od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni poslovni broj P-647/2019-44 od 23. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te u odluci o troškovima postupka pod točkom III. Izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 15.668,96 eura (protuvrijednost 108.369,36 kuna) zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom II izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 934,97 eura (protuvrijednost 7.044,55 kuna) zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i osiguranje kredita, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2004. do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.815,12 eura (protuvrijednost 28.745,00 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (23. veljače 2023.) do isplate, dok se pod točkom IV. izreke odbija preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 976,98 eura (za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 621,88 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 155,47 eura) te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 199,63 eura).

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, pa se kao takva može ispitati. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i prednice tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te odredbi kojom se ugovara tzv. ulazna naknada za obradu kredita u konkretnom slučaju, kao i razlozi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva i dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate te odluka vezano za istaknuti prigovor zastare.

5. Tuženica u predmetnoj žalbi protiv presude neosnovano prigovara počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 186.b u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer da o manifestacijskom zahtjevu nije bilo odlučeno odlukom protiv koje je dopuštena žalba. Naime, prema odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

6. Tužitelj je u tužbi naveo da ne raspolaže financijskom dokumentacijom za postavljanje određenog zahtjeva, dok iz dokumentacije na listu 29-30 spisa proizlazi da se tužitelj u veljači 2019., odnosno 2 mjeseca prije utuženja, obratio tuženici sa zahtjevom za dostavu dokumentacije vezano za predmetni ugovorni odnos, čemu tuženica nije udovoljila, pri čemu iz podataka predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud faktično prihvatio kao osnovan predmetni zahtjev, jer je rješenjem s pripremnog ročišta naložio tuženici dostaviti zatraženu dokumentaciju potrebnu za izračun visine tužbenog zahtjeva, nakon čega je tužitelj postavio određeni zahtjev sukladno izvedenom vještačenju. Stoji da sud prvog stupnja doista nije odlučio o manifestacijskom zahtjevu na način kako je propisano ZPP-om, međutim, budući da je prvostupanjski sud postupao po tužiteljevom manifestacijskom zahtjevu, nakon udovoljena kojemu je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev o kome je u konačnici odlučeno pobijanom presudom, propust prvostupanjskog suda da o manifestacijskom zahtjevu odluči rješenjem, suprotno žalbenim navodima tuženice, nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa nije ostvarena navedena bitna povreda ZPP-a, a budući da je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu nakon dostave traženih podataka i izvedenog financijskog vještačenja, o čemu se tuženica imala prilike izjasniti tijekom postupka, to nije počinjena niti bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju se tuženica sadržajno poziva u žalbi.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

8. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužitelj je dokazao sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja te promjenom valute kuna u euro), podneskom od 3. listopada 2022, odnosno 29. rujna 2022. (list 285-289 spisa), za isplatom iznosa od 15.668,96 eura / 108.369,36 kuna (s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u te s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora), za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i prednica tuženice, kao kreditor, s time da je predmet spora i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 934,97 eura / 7.044,55 kuna s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu tog istog kredita sukladno odlukama kreditora.

10. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, o valutnoj klauzuli, ulaznoj naknadi), posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora.

11. U žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporan i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

12. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom cjelokupne pisane dokumentacije, izvednim vještačenjem za računovodstvo i financije te saslušanjem tužitelja kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednica tuženice, kao kreditor, 27. kolovoza 2004. sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je u čl. 2. banka odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama u protuvrijednosti 117.460,00 CHF prema srednjem tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita,

- da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) u svrhu dovršenja kuće te da je čl. 3. ugovoreno da će se na iznos kredita obračunavati kamate od 5,25% dekurzivno godišnje,

- da se tužitelj (čl. 4.) predmetni kredit obvezao vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.260,25 CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize banke na dana dospijeća, odnosno plaćanja, dok je čl. 6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akata banke, a korisnik kredita da svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visina anuiteta,

- da je čl. 5. utvrđeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno,

- da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit te da je istog u cijelosti otplatio,

- da je banka tijekom trajanja ugovornog odnosa vršila promjenu prvotno ugovorene kamatne stope (5,25 % godišnje) te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita,

- da je Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač, protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa), utvrdio u točki 2. da su kamatne stope mijenjane bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., odbio revizije tuženih banaka od 1-7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena navedena odluka glede promjenjive kamatne stope,

- da je Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je pravomoćno utvrđeno da su sve banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbio revizije banaka i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora) i o valutnoj klauzuli, nerazumljive odredbe prosječnom potrošaču, na unaprijed formuliranom obrascu ugovora sastavljenog po tuženici, o kojim odredbama se nije pregovaralo,

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je započeo graditi stambenu kuću u [adresa] koju da je uspio dovršiti izvana, međutim da mu je bio potreban predmetni kredit za dovršenje kuće iznutra, da se radi o kući u kojoj i danas živi s obitelji i koja da je korištena isključivo za potrebe stanovanja, da je bio klijent tadašnje Hypo banke, pa da se toj banci obratio za kredit, da mu je djelatnica banke ponudila predmetni hipotekarni stambeni kredit kao najpovoljniji i pri tom da mu je rekla da je valuta CHF stabilna dugi niz godina, da je Ugovor pročitao prije potpisivanja, međutim da na njegov sadržaj nije mogao utjecati jer je isti unaprijed bio pripremljen od banke, da nije bio svjestan da je zaključena promjenjiva kamatna stopa, već da je mislio da će mu kamata biti 5,25% godišnje kroz cijeli period otplate, da ne zna što točno znači valutna klauzula, da mu je obračunata i naknada za obradu kredita, ali da ne zna koliko, niti temeljem čega, jer da mu nitko ništa nije objašnjavao, predmetni kredit da mu je hitno trebao, jer je već imao naručene majstore i 70% kredita da je isplaćeno izvođačima, a 30% da je dobio u gotovini, u početku da mu je mjesečna rata iznosila oko 730,00 eura, da bi ista u jednom momentu dosegla 1.300,00 eura, a što da mu je postalo otežano plaćati jer je tada školovao 2 djece i pomagao roditeljima, da ne bi zaključio predmetni ugovor da je znao da će anuitet toliko porasti, da kada mu je povećana rata da je odlazio kod osobne bankarice i razgovarao što se može učiniti, na što da mu je ona rekla da se ne može ništa,

- da cilj i namjera sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bila obavljanje profesionalne djelatnost, već dovršenje stambene kuće u cilju zadovoljavanja stambenih potreba tužitelja i njegove obitelji, odnosno tužiteljevih privatnih potrošačkih potreba,

- da Odluke banke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive,

- da je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinila banka u konkretnom slučaju, tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, od samog početka tog ugovornog odnosa, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca,

- da predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope,

- da tijekom postupka nije utvrđeno da je banka u konkretnom slučaju tužitelja prilikom

pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnila postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi,

- da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, imao utjecaj na sadržaj ugovora,

- da tijekom postupka nije utvrđeno da se o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru,

- da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro,

- da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na ugovornu naknadu za troškove obrade kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada iznosi 1,25%,

- da stranke međusobno o navedenoj odredbi čl. 5. (kao niti o ostalim odredbama) nisu posebno pregovarale, niti su tužitelju objašnjeni parametri i kriteriji na temelju kojih je u konkretnom slučaju određena naknada za troškove obrade kredita i to baš u visini od 1,25%,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Dijane Tomljanović Butković iz Rijeke (koji je sud prihvatio, cijeneći ga objektivnim i u skladu s pravilima struke te sukladno datoj zadaći, na koji niti stranke nisu imale primjedbe u matematičkom obračunu), proizlazi da razlika koju je tužitelj stvarno platio u utuženom razdoblju u odnosu na visinu kamatne stope u trenutku realizacije kredita iznosi 3.667,19 CHF, odnosno 17.594,93 kuna / 2.335,24 eura, od čega da manje plaćena kamata iznosi 72,33 CHF ili 347,02 kuna / 46,06 eura, dok da razlika koju je tužitelj stvarno platio po osnovi anuiteta s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na visinu prvog anuiteta, odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora, iznosi 90.427,41 kuna / 12.001,77 eura od čega da negativna tečajna razlika (kada je tečaj bio manji od početnog), iznosi 11.584,91 kuna / 1.537,58 eura, a da iznos plaćene jednokratne naknade za troškove obrade kredita iznosi 7.044,55 kuna / 934,97 eura.

13. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) te potom i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova (kojima je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF), prvostupanjski sud prije svega cijeni da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru te da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato), pri čemu zaključuje i o tome da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita, sukladno odlukama tuženice, također prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (jer da stranke međusobno o navedenoj odredbi nisu posebno pregovarale, niti su tužitelju objašnjeni parametri i kriteriji na temelju kojih je u konkretnom slučaju određena naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25%).

14. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev, utvrdivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostarnom odlukom banke, s time da je temeljem istih zakonskih odredbi zaključio i o ništetnosti i odredbe članka 5. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita, sukladno odlukama tuženice), posljedično čemu je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, cijeneći da je tužitelj od dana isplate kredita do dana otplate, zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio navedene iznose, ocijenio osnovanim zahtjev za isplatu utuženih iznosa, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (kao razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razlike zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, kao i isplatom utvrđenog iznosa plaćene jednokratne naknade za obradu kredita), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a.

15. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa (plaćanja) pa do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a).

16. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tako da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pozivajući se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., po kojem je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava, prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. pa kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine (u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a te kako od 13. lipnja 2014. ( u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu ), odnosno od 14. lipnja 2018. ( u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ) do utuženja 24. travnja 2019., nije protekao rok od 5 godina, prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim.

17. Pri tome, u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu tzv. ulazne naknade, cijeni da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor, tako da zastarni rok još nije ni počeo teći.

18. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

19. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice - da su odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostarnom odlukom banke te tzv. ulazna naknada, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da su kao takva nepoštene, pri čemu se u odnosu na odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, pravilno pozvao i na učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok to što se u toj situaciji pogrešno pozvao na odredbe sada važećeg ZOO/05, umjesto ispravno na odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), kao Zakona važećeg u vrijeme sklapanja premetnog Ugovora, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer su i odredbe ZOO/91 navedenu pravnu materiju istovjetno propisivale kao i sada važeći ZOO/05, trako da je pravilnom primjenom ZOO/91 o tužbenom zahtjevu valjalo jednako odlučiti.

20. S navedenim u vezi valja ukazati kako je sud prvog stupnja pobijanom presudom, suprotno žalbenim navodima tuženice, proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženice utemeljio u bitnom na činjenicama da tužitelju, kao potrošaču, tuženica nije dala dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja spornog Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da tužitelja nije upoznala s rizicima koji za njega proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ga je informirala o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci tuženice, kao trgovca), niti o svim rizicima koji prate ugovorenu valutru CHF, niti su tužitelju objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, ali isto tako da tužitelju nisu bili objašnjeni niti parametri i kriteriji na temelju kojih je u konkretnom slučaju određena naknada za troškove obrade kredita, a da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženice koja je u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima tužitelja i odrediti neku referentnu vrijednost, koju nije odredila, s time da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tuženica bila ovlaštena jednostrano promijeniti obvezu tužitelja koji je u odnosu na nju bio u ovisnom položaju.

21. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu (odnosno njezinu prednicu), da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 27. kolovoza 2004.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednica tuženice), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

23. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

24. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

25. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

26. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

27. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara tome da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo predviđeno zakonom, kao i ocjeni suda prvog stupnja da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

28. U konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja, kojemu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala.

29. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi E143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

30. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka (u kojim odlukama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača su sudovi proveli test neravnoteže i test nesavjesnosti), neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli, s tvrdnjom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive, da je tužitelj mogao razumno očekivati povećanje kamatne stope i da tuženica nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF.

31. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo predviđeno izričitom zakonskom odredbom, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

32. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem istih zakonskih odredbi ZZP/03, utvrdio ništetnom i odredbu članka 5. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno tzv. ulazna naknada - jednokratna naknada za obradu kredita), pravilno cijeneći da se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, koja odredba je unesena u ugovor (tipski) bez posebnog objašnjenja, na koju odredbu tužitelj nije imao utjecaja, a koja je bila neodređena, pri čemu je isključivo tuženici bila prepuštena odluka o visini i uvjetima naplate naknade.

33. Naime, iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženici platiti naknadu za obradu kredita), budući da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice (s time da u ovom postupku, kako je to već prethodno i obrazloženo, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazivala), iz čega jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

34. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

35. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženice da sporni dio predmetnog Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, uz tvrdnju da je sporna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju te da nije bila zabranjena niti jednim propisom.

36. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice (kojima upire na to da u konkretnom slučaju nije proveden test poštenosti), kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

37. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

38. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

39. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu u svrhu dovršenja kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i ništetne), za zaključiti je da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

40. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i izvedednih dokaza.

41. Nadalje, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te naplati jednokratne naknade), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

42. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatilo tuženici.

43. Također su neosnovani i istaknuti žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu tijeka zateznih kamata, jer je, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno odlučeno o tijeku zateznih kamata, imajući u vidu da je tuženica nesavjestan stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama ZOO/91 te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništava, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utužene iznose plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa.

44. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje (pozivom na praksu nacionalnih sudova), da Zakonom o obveznim odnosima nije propisana primjena instituta stjecanja bez osnove kao posljedice ništetnosti te da se ne može obvezati tuženicu na isplatu zateznih kamata, prije nego je tužitelj postavio zahtjev za isplatu na temelju ništetnosti, kao i žalbene tvrdnje tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., i pravno shvaćanje koje govori o ugovornim stranama kao savjesnim stjecateljima iz ništavog ugovora o zajmu te pravu na zatezne kamate od podnošenja zahtjeva.

45. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

46. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., na koje se pravilno poziva i sud prvog stupnja, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. travnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, neosnovani.

47. U vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, rukovodeći se time da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pobijanom presudom (kao prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatu), slijedi da niti u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na odstupanje od ustaljene sudske prakse.

48. Tu je za naglasiti da je u presudi ESI i ESIĐ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

49. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužitelj tek podneskom od 9. lipnja 2022., postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu, pa da je svakako do tada nastupila zastara zahtjeva u dijelu koji se tiče isplate kao posljedice ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, po ocjeni ovoga suda izneseni žalbeni navodi su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je podneskom od 9. lipnja 2022. specificirao tužbeni zahtjev nakon izvedenog financijskog vještačenja, jer ga nije mogao bez svoje krivnje specificirati ranije, imajući u vidu, kako to obrazlaže sud prvog stupnja (koje obrazloženje tuženica žalbenim navodima određeno niti ne spori), da iz dokumentacije na listu 29-30 spisa proizlazi da se tužitelj u veljači 2019., odnosno 2 mjeseca prije utuženja, obratio tuženici sa zahtjevom za dostavu dokumentacije vezano za predmetni ugovorni odnos, a čemu tuženica nije udovoljila, već da je tek tijekom ovog postupka, po nalogu suda, dostavila dokumentaciju potrebnu za izračun visine tužbenog zahtjeva, nakon čega je tužitelj postavio određeni zahtjev sukladno izvedenom vještačenju.

50. U situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata u iznosu koji je naknadno izračunao financijski vještak, u skladu s čim je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev, imajući u vidu da se tako postavljeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju kako ga je tužitelj postavio u pravodobno podnesenoj tužbi, u takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem u skladu s kojim je tužitelj tek mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega, po mišljenju ovog suda, navedeno ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio preplaćenu razliku kamata. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio SS - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022).

51. Naime, da je tuženica zatraženu dokumentaciju dostavila prije utuženja (po pozivu tužitelja koji je otklonila), u takvoj situaciji bi tužitelj bio u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, pa kako tome u konkretnom slučaju nije bilo tako, tužbeni zahtjev je tužitelj mogao postaviti tek nakon financijskog vještačenja izvedenog u ovom postupku, u čemu je ujedno odgovor i na žalbeni navod tuženice da joj je time (izvedenim vještačenjem tek u sudskom postupku) oduzeto pravo na korištenje „svojih procesnih ovlaštenja“ (pravo priznati tužbeni zahtjev te provjeriti visinu tužbenog zahtjeva), imajući u vidu da je nakon izvedenog vještačenja (u skladu s kojim je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev), tuženica imala mogućnosti očitovati se na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa tako i priznati ga, koju visinu postavljenog zahtjeva nije priznala, kao što nije priznala niti postavljeni tužbeni zahtjev, pa se žalbeni navodi izneseni u tom pravcu ukazuju potpuno promašenima.

52. Zaključno, podnošenjem tužbe je u ovom slučaju došlo do prekida zastare, neovisno o tome što je tek naknadno postavljen određeni kondemnatorni zahtjev, tako da zastara za tako postavljeni tužbeni zahtjev nije nastupila.

53. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos utvrđen vještačenjem (koji tuženica u računskom smislu žalbenim navodima određeno niti ne spori), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju tako utvrđeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 210. ZOO/91) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

54. Na daljnje žalbene navode tuženice je za odgovoriti da je visina potraživanja tužitelja utvrđena sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, pri čemu je osnovano kod izračuna uzeta u obzir početno ugovorena kamatna stopa, imajući u vidu da je utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju je upravo u tome što se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sudski vještak je utvrdio visinu potraživanja u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženice kojima upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) i na njegove dopune, uz tvrdnju da je njime sam zakonodavac potvrdio valjanost ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u eurima.

55. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

56. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao uz primjenu tada važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka

57. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

58. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

59. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš