Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1758/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Hrvoju Šutalu i Miri Glavaš, odvjetnicima iz Vinkovaca, Duga ulica 10, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-157/2021-47 od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P- 157/2021-47 od 26. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom II, III, IV, V i VI izreke te odluka o parničnom trošku pod stavkom VII izreke za iznos od 901,53 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2025. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P- 157/2021-47 od 26. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I izreke.

II. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom VII izreke navedene presude za iznos od 33,98 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom i rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 33,98 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, da tužitelju [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova preplaćenog iznosa otplate kredita povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 514,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- 3,96 eur počevši od 21.11.2007. do isplate,

- 3,96 eur počevši od 19.12.2007. do isplate,

- 3,96 eur počevši od 28.01.2008. do isplate,

- 3,96 eur počevši od 06.02.2008. do isplate,

- 3,96 eur počevši od 25.03.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 26.05.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 16.06.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 07.07.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 19.08.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 18.09.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 21.10.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 21.11.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 22.12.2008. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 16.01.2009. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 25.02.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 11.03.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 07.04.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 14.05.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 29.06.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 07.07.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 19.08.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 18.09.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 31.10.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 30.11.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 30.12.2009. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 27.01.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 26.02.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 30.03.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 20.04.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 31.05.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 30.06.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 21.07.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 30.08.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 24.09.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 28.10.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 29.11.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 20.12.2010. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 28.01.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 18.02.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 29.03.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 21.04.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 27.05.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 21.06.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 08.07.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 27.08.2011. do isplate,

- 10,55 eur počevši od 17.09.2011. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 31.10.2011. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 29.11.2011. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 29.12.2011. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 23.01.2012. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 24.02.2012. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 27.03.2012. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 28.04.2012. do isplate,

- 9,77 eur počevši od 16.05.2012. do isplate,

- 10,03 eur počevši od 20.06.2012. do isplate, po kamatnoj stopi do 31.12.2007. godine u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 1. 1. 2023. godine, nadalje do isplate, u visini stope određene čl.29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.", kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o [broj kredita], zaključen 02.06.2005. godine u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja FI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 20.098,14 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o [broj kredita], zaključen 02.06.2005. godine kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu, te isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. (NAKNADA) Ugovora o [broj kredita], zaključen 02.06.2005. godine kojim se regulira naknada (za obradu kredita – ulazna naknada), koja glasi: „ NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

V. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, da tužitelju FI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.214,96 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- 0,21 eur počevši od 11.11.2005. do isplate,

- 4,99 eur počevši od 31.12.2008. do isplate,

- 6,78 eur počevši od 31.01.2009. do isplate,

- 7,59 eur počevši od 28.02.2009. do isplate,

- 5,45 eur počevši od 31.03.2009. do isplate,

- 5,88 eur počevši od 30.04.2009. do isplate,

- 2,42 eur počevši od 31.05.2009. do isplate,

- 0,55 eur počevši od 31.07.2009. do isplate,

- 1,89 eur počevši od 31.08.2009. do isplate,

- 1,78 eur počevši od 30.09.2009. do isplate,

- 0,42 eur počevši od 31.10.2009. do isplate,

- 2,97 eur počevši od 30.11.2009. do isplate,

- 5,01 eur počevši od 31.12.2009. do isplate,

- 7,91 eur počevši od 31.01.2010. do isplate,

- 7,25 eur počevši od 28.02.2010. do isplate,

- 11,19 eur počevši od 31.03.2010. do isplate,

- 10,44 eur počevši od 30.04.2010. do isplate,

- 11,90 eur počevši od 31.05.2010. do isplate,

- 24 52 eur počevši od 30.06.2010. do isplate,

- 21,92 eur počevši od 31.07.2010. do isplate,

- 29,86 eur počevši od 31.08.2010. do isplate,

- 27,12 eur počevši od 30.09.2010. do isplate,

- 22,71 eur počevši od 31.10.2010. do isplate,

- 32,01 eur počevši od 30.11.2010. do isplate,

- 43,85 eur počevši od 31.12.2010. do isplate,

- 35,47 eur počevši od 31.01.2011. do isplate,

- 38,41 eur počevši od 28.02.2011. do isplate,

- 34,67 eur počevši od 31.03.2011. do isplate,

- 35,34 eur počevši od 30.04.2011. do isplate,

- 51,21 eur počevši od 31.05.2011. do isplate,

- 52,76 eur počevši od 30.06.2011. do isplate,

- 66,02 eur počevši od 31.07.2011. do isplate,

- 59,21 eur počevši od 31.08.2011. do isplate,

- 51,75 eur počevši od 30.09.2011. do isplate,

- 50,73 eur počevši od 31.10.2011. do isplate,

- 50,16 eur počevši od 30.11.2011. do isplate,

- 53,70 eur počevši od 31.12.2011. do isplate,

- 56,79 eur počevši od 31.01.2012. do isplate,

- 57,20 eur počevši od 29.02.2012. do isplate,

- 55,07 eur počevši od 31.03.2012. do isplate,

- 56,51 eur počevši od 30.04.2012. do isplate,

- 57,50 eur počevši od 31.05.2012. do isplate,

- 55,84 eur počevši od 21.06.2012. do isplate,

po kamatnoj stopi do 31.12.2007 godine u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju FI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 420,56 EUR, sa zateznim kamatama počev od 07.6.2005. do isplate, i to od 07.6.2005. do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju FI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 935,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VIII Nalaže se da tužitelju FI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 naknadi trošak u iznosu od 250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, kao neosnovan.

II Utvrđuje se da je u ovom predmetu povučen dio tužbe i tužbenog zahtjeva za iznos od 66,77 eura (2.217,19 eura - 2.150,42 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama u odnosu na taj dio."

2. Protiv navedene presude pod stavkom II, III, IV, V, VI i VII izreke te rješenja pod stavkom I izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22 I 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Suprotno žalbenim navodima, u presudi i rješenju suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje ZPP) jer su prvostupanjske odluke razumljive, nisu proturječne i sadrže jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda i rješenje kao takvi mogu ispitati.

4.2. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i rješenju u pobijanom dijelu kao i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. U žalbi se tuženik neosnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 ZPP. Odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti temelji se na odgovarajućoj primjeni odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07- dalje: ZZP/03) kao propisa mjerodavnog po načelu tempus regit actum, u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o [broj kredita] od 2. lipnja 2005. kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle u Zagrebu, a koja se odredba smatra nepoštenom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, čime je isključena primjena odredbe čl. 70. ZPP.

5.2. Naime, valja reći da je odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 2. lipnja 2005.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. (Zakon o zaštiti potrošača - Narodne novine broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

5.3. Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ne tvrdi niti dokazuje, da se o toj ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 81. st. 2 ZZP/03 prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj te o primjeni odredbe čl. 82. alineja 19. ZZP/03. Osim toga, zaključak o nepoštenosti prorogacijske klauzule donesen je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020 (Su IV-308/2020).

5.4. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 84. ZZP/03 jer je tom odredbom propisano kako je nedopušteno ocjenjivati jasne, lako razumljive i uočljive ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, dakle odredba čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjenjivanja se ne odnosi na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Budući da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije postupio po odredbi čl. 87. st. 4. ZZP/03, on ne može s uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti prorogacijske klauzule i, suprotno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, isticati nove činjenice ni predlagati nove dokaze.

5.5. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i obrazložio ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer je cijenio da ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice koja, prema stanju spisa prebiva na području [adresa] i koja bi, radi zaštite svojih prava, ipak morala utrošiti nešto više vremena i snositi dodatne troškove ako bi se spor vodio u Zagrebu, za razliku od tuženika.

5.6. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava rješenje o neosnovanosti njegovog prigovora mjesne nenadležnosti valja reći da je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, ovdje sud prvog stupnja, jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa]. Stoga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, tako da prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan. Ostali žalbeni navodi i pozivanje na sudsku praksu nisu od odlučnog značaja za ispitivanje zakonitosti i pravilnosti prvostupanjske odluke o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti i ovaj ih sud kao takve nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP).

5.7. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP te je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod stavkom I.

6. Kada se u sadržaju žalbe tuženik poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4, ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. br. 029-50-2866983 od 2. lipnja 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova ništetne odredbe o o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 1.214,96 eura.

8. Vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, u situaciji kad je utvrđeno da je nastupila zastara restitucijskog zahtjeva temeljem te odredbe, žalitelju valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ta činjenica ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da je ta ugovorna odredba ništetna. To iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, koji u ovom slučaju nisu ispunjeni tako da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju istoga ostvario neka svoja eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti, odnosno da pravni interes nije otklonjen time što je zahtjev za isplatu ocijenjen neosnovanim iz drugih razloga (tako i u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslov.broja: Gž-3714/2024-2 od 2.11. 2024.)

9.1. Tužiteljica je iznijela teret dokaza time što je sadržajem svojeg iskaza dokazala odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom, čime je postupila u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju.

9.2. Naime, taj je sud iz iskaza tužiteljice, koji je u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, utvrdio da je tužiteljica, po zanimanju prehrambeni tehničar, kredit podigla za kupnju osobnog automobila za obiteljske potrebe, a u vrijeme sklapanja ugovora nije imala obrt niti udio u trgovačkom društvu, a te odlučne činjenice proizlaze i iz obavijesti porezne uprave od 10. svibnja 2022. (list 123), koja sud izvještava da tužiteljica nije upisana u registar poreznih obveznika s osnove obavljanja samostalne djelatnosti (obrt).

9.3. Dakle, u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je tužiteljica kao fizička osoba sklopila ugovor o kreditu sa svrhom eventualno namijenjenom njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, slijedom čega se odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (koje se u tom dijelu odnose na sve takve potrošačke ugovore o kreditu neovisno o valuti kredita) nedvojbeno imaju primijeniti na konkretni pravni odnos stranaka.

9.4. Imajući u vidu da je i iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da je s tuženikom ugovoren kredit sa svrhom kupnje vozila za osobne potrebe to i ovaj sud smatra da je tužiteljica dokazala da je predmetni kredit uzela kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu. Na tuženiku je bio teret dokaza da tužiteljica nema svojstvo potrošača, a daljnje dokazne prijedloge na tu okolnost iznio je tek po zaključenju pripremnog ročišta, koji nisu provedeni kako je to obrazloženo u točci 7. obrazloženja prvostupanjske presude.

9.5. Stoga tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje o statusu tužiteljice kao potrošača već je prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovan.

10. Odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

11.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

11.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

12.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

12.2. Povodom tvrdnji koji proizlaze iz sadržaja žalbe o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da odredba čl. 502.a st. 4. ZPP isključuje primjenu ZPP ako je posebnim zakonom predviđeno što drugo za postupak u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana. Predmetni spor nije spor radi zaštite kolektivnih interesa i prava građana već se radi o posebnoj parnici za isplatu u kojoj se tužiteljica osnovano pozvala na pravno utvrđene iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12.3. Odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11 - dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (26. ožujka 2021.), pravilno je primjena odredba čl. 502. c. ZPP.

12.4. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 26. ožujka 2021. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sam je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe članka 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

13.1. Tužiteljica se stoga osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da je njezin slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazala i svoje svojstvo potrošača.

13.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog rijedloga za saslušanje zaposlenice banke LI dok je saslušanje javnog bilježnika pravilno otklonjeno kao nepotrebno jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema ni saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor, a da je bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi. Naime, tužiteljica je u svom iskazu potvrdila da vezano uz sklapanje predmetnog ugovora nije ni bila u banci nego joj je auto kuća Birt u Dugom selu u dogovoru s bankom ponudila ovu vrstu kredita za kupnju osobnog automobile, primjerak kojeg je tužiteljica preuzela u auto kući i potom kod javnog bilježnika ovjerila svoj potpis. Stoga nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

14.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata odnosno preplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

15.1. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 26. ožujka 2021. za povrat preplaćenog s osnova ništetene odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja.

16. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. t. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kamatnim stopama promjenjivim sukladno odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u Chf, a kada je odlučivao o visini restitucijskog zahtjeva, sud prvog stupnja je tuženikovu obvezu vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf utvrdio pravilnom primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka i to bez uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog nižeg tečaja Chf.i naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 1.214,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova.

17.1. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo već se radilo o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru primjerak kojeg je tužiteljici predan u auto kući, "po principu uzmi ili ostavi", kako to proizlazi iz njezinog iskaza, a u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ta ulazna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita niti je nedvosmisleno predočena struktura nastalih troškova tj. od čega se oni sastoje, radi čega je, takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, a iz svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je nepoštena u smislu članka 82. podtočke 11. ZZP/03, dok tuženik nije dokazao, niti to tvrdi u žalbi, da bi se o odredbi čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, što je bio dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, to je navedena odredba ništetna ugovorna odredba

17.2. Istovrsno pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci ovog višeg suda poslovni broj Gž-1368/2021 od 20. srpnja 2021., a i u drugima, s time da je i Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

17.3. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude ni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (HI protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je navedenu odredbu utvrdio ništetnom te je naložio tuženiku vraćanje iznosa kojeg je tužiteljica 7. lipnja 2005. nedvojbeno platila tuženiku s te osnove u iznosu od (3.168,74 kn) 420,56 eur zajedno sa zateznim kamatama (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

17.4. Ni prigovor zastare u tom dijelu nije osnovan jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-2 dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, sadržane u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu utvrđena tek odlukom prvostupanjskog suda, to tražbina tužiteljice na isplatu po toj ništetnoj odredbi Ugovora nije zastarjela.

18. Osnovano tuženik u žalbi osporava odluku o troškovima postupka pod stavkom VII izreke u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđeni troškovi postupka na ime sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,98 EUR-a. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) važećim u vrijeme donošenja prvostupanjske presude tužiteljica nije bila obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu, jer je izmijenjenom odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe između ostalog i na presudu, jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga tužiteljica trošak plaćene sudske pristojbe na presudu ne može osnovano potraživati od tuženika kao dio opravdanog troška postupka.

19. Međutim, neosnovano tuženik osporava pravo tužiteljice na naknadu troška provedenog financiskog vještačenja preko ½ dijela neovisno o tome što je potraživanje tužiteljice za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope u zastari, jer je tužiteljica u tom dijelu uspjela s osnovom zahtjeva, a u pogledu visine svog zahtjeva je uspjela u pretežitom dijelu, to je taj trošak u smislu čl. 155. ZPP bio potreban za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari dok u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka sud više ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

20. Slijedom izloženoga valjalo je u odnosu na glavnu stvar u pobijanom dijelu pod stavkom II,III, IV, V i VI izreke te u odnosu na odluku o parničnom trošku pod stavkom VII izreke za iznos od 901,53 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2025. pa do isplate, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i prvostupanjsku presudu u tom dijelu potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a pobijano rješenje pod stavkom I izreke te odluku o trošku postupka djelomično potvrditi i djelomično preinačiti temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

21. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer je sa žalbom samo djelomično uspio u odnosu na sporednu tražbinu s osnove troškova postupka.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić