REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. 26. P-339/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Valentini Kolar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 9. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 27. svibnja 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-71/2006 dana 27. travnja 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete.”

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-71/2006 dana 27. travnja 2006. godine, koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

III. Nalaže se tuženiku „Zagrebačkoj banci“ d.d. [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.325,71 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine do isplate, sukladno čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja je za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.903,98 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 27. travnja 2006.g. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br.014/2006 na iznos od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a nije tražio suglasnost tužitelja. O povećanju kamatnih stopa stranke nisu pregovarale, niti je tuženik ishodio suglasnost tužitelja za svako pojedino povećanje kamatnih stopa. Tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno pravilima banke, izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima . Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je kredit u švicarskim francima ponuđen kao najpovoljniji. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Tužitelj drži da u predmetnom ugovoru postoje dva promjenjiva elementa – valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, koja činjenica ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih odredaba se u trenutku sklapanja ugovora uopće nije moglo znati koliko će iznositi kreditna obveza tužitelja.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.5.6., i 7. Izreke, kojom se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana i time su tužene banke, a među njima i Zagrebačka banka d.d., postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 6.08.2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 -133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj:Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, od dana 4. srpnja 2013, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.20004.g. do 31.12.2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.08.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008.g. protivno odredbama ta da važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133709) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa tako i u ovoj parnici. Tužitelj i tuženik sklopili su 2015.g. Dodatak ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj : 102/15, dalje: ZID ZPK). Istim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valute, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, te su utvrdili da preplata tužitelja do 30.9.2015.g. iznosi 6.375,76 kuna. No, tužitelj i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, što proizlazi iz odluke Vrhovnog suda posl.broj: Rev-2868/2018 od 12. 2. 2019. i to stoga što nije u cijelosti podmiren dug tuženika, zbog ništetnih odredaba ugovora o kreditu. Tužitelju je priznata preplata samo od 6.375,00 kuna, a preostali iznos preplate koji je neovisnim vještačenjem utvrđen na iznos od 62.370,08 kuna nije plaćen tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana još uvijek nije otklonjena.

Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu:ZOO), u slučaju ništetnosti, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, s općim zastarnim rokom od 5 godina, stoga je tuženik ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Stoga traži isplatu preplaćenih iznosa kod otplate kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje i u odnosu na ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita od 4,62 CHF za 1 kn, u ukupnom iznosu od 62.730,08 kuna odnosno 8.325,71 eura kako je precizirao nakon provedenog vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pojedinih uplata.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Smatra da kolektivna tužba nije prekinula zastaru za tražbinu tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH izraženom u presudi Rev-2245/17-2 od 20.03.2018., jer tužitelj nije bio stranka u citiranom postupku. Osim toga, pitanje zastare uređuje se samo zakonom. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Sam tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF valuti time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na druge banke, ali banka nije mogla informirati korisnike o nečemu što ni sama nije znala. U Odluci Suda EU broj C-186/16, navodi se da članak 3. Direktive 93/13 treba tumačiti da nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora, a na sudu je da procijeni, uzimajući u obzir sve okolnosti, je li došlo do neravnoteže.

Od 1.1.2013.g. kamata se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Kamatna stopa mijenja se u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

Nadalje, tijekom postupka, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Također da je u predmetu A.H-protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio da čl.1.st.2. Direktive Vijeća 93713/EEZ od 5.04.1993. ne odnosi na izmijenjene ugovorne odredbe temeljem zakonskog propisa. Nadalje, iznosi prigovor zastare potraživanja i prigovor preinačenju tužbe.Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan i u knjigovodstvenu karticu prometa, te je provedeno financijsko vještačenje po tvrtki Ručević vještačenje d.o.o., ispitan je tužitelj.

4. Na temelju provedenog postupka, donijeta je presuda posl. broj P-882/2022-7 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan pod toč. I. -VII. Tuženik je uložio žalbu, a Županijski sud u Velikoj Gorici potvrdio je presudu u toč. I., III. i IV. Izreke, a ukinuo ostale odredbe izreke presude i vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. U ponovnom postupku, sudski vještak za financije Zrinko Ručević je usmeno obrazložio pisani Nalaz i mišljenje (list 228-240). Potom je proveden uvid u ugovor o namjenskom kreditu ( list 19-23), pregled promjena kamatne stope ( list 40), u knjigovodstvenu karticu prometa ( list 41-46), u obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 479, u Dodatak ugovoru o kreditu ( list 48-53).

6.Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 27. travnja 2006. god. ugovor o kreditu za adaptaciju obiteljske kuće, broj: 014/2006 kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%, te da je u čl. 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva uskladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

Korisnik kredita ovdje tužitelj obvezao se kredit "vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom." (čl.1.stavak 2. Ugovora).

8. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je kredit podigao radi izgradnje kuće. Otišao je u poslovnicu u Donjoj Stubici i tražio kredit u kunama, ali mu je rečeno da postoji samo u švicarskim francima. Mjesečni obrok mu je ispočetka bio 1.600,00 kuna, a ubrzo se podigao na 2.000,00 kuna i više. Zaposlenik je Elektre i nema nikakav obrt niti je osnivač kakvog trgovačkog društva, a od prije dvije godine je nositelj OPG-a. Ugovor o kreditu je pročitao, ali je laik i vjerojatno je nešto propustio pročitati, a kredit je trebao. Ne zna što znači pojam valutne klauzule, a nije pitao djelatnika banke što znači valutna klauzula, no rečeno mu je da mogu nešto porasti otplatni obroci, ali da je valuta stabilna.

9. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

10. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavlja i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 proč. tekst, 25/2013, 89/2014, 70/19, 80/22, 114/22,155/23; dalje ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14,110/15,14/19, dalje:ZZP) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.

13. S obzirom na navedeno, odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke (tuženika), te je tužitelj posljedično pristao "da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta… te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete" (čl.7.toč.2. Ugovora) te ugovorena valuta obveza vraćanja kredita u CHF (čl. 23.toč. P) i o kojim odredbama nije bilo pregovora niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih su, smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona, ništetne.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu KĆ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

15. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

16.Naime, ugovorna kamata u svojoj biti predstavlja naknadu koju se tužitelj obvezao platiti za korištenje isplaćenih novčanih iznosa na određeno vremensko razdoblje, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca u skladu s ugovorom o kreditu. Stoga ugovorna kamata mora biti određena odnosno, odrediva u skladu s čl. 269.st.2. i 272. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18- dalje ZOO). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za koji vrijedi temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava.

Stoga je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, kako je to opisano u čl. 2. i 7. pobijanog ugovora, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je istima tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, pošto je formulacijom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao znati samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, te on nije mogao ni približno ocijeniti kada će se, zašto i kako tijekom budućeg kreditnog razdoblja ta kamatna stopa kretati. Slijedom navedenog, ništetne su odredbe ugovora o kreditu između stranaka, kojima je ugovoreno da će za slučaj izmjene redovne kamatne stope prema odluci tuženika tužitelj plaćati izmijenjene anuitete, pa je valjalo presuditi kao u izreci.

Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat, te koja je bila razumljiva, kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamata koje je tužitelj preplatio u anuitetima preko iznosa ove kamatne stope.

17. Nadalje, iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

18. Temeljem čl.323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu, te iznosa koji bi otplaćivao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 4,50 %, kao i radi utvrđivanja iznosa koji je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1.lipnja 2006. do dana konverzije 30. rujna 2015. a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.173,58 eura, dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze, do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CH, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveza koja proizlazi iz promjena kamatne stope, iznosi ukupno 4.325,62 eura. Nadalje, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 6.375,76 kuna/ 846,21 eura), preostaje manje priznati iznos preplate od 62.730,08 kuna/ 8.325,71 eura. Sudski vještak je u ponovnom postupku usmeno na raspravi obrazložio svoj nalaz i mišljenje, kako je prednje iznijet.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale, osim što se tuženik protivio davanju rečenog zadatka vještaku i tražio izračun tzv. negativnih razlika. Međutim, kako tuženik nije izjavio prijeboj, niti precizirao iznos koji bi potraživao, iako je novčarska institucija, vještak nije ni obračunao tzv. negativne razlike, a sve sukladno datom zadatku vještaku.

19. Prigovor tuženika o zastari potraživanja je neosnovan. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (čl.104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je presuda donijeta u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.g., a presuda u dijelu odredaba o ništetnosti valutne klauzule u ugovorima u CHF valuti postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.g. dok je tužba u ovome predmetu podnijeta 3. lipnja 2019.g., nesporno je da nije nastupila zastara prava na vođenje postupka za isplatu, jer se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

20. Glede prigovora tuženika da je tužitelj podneskom od dana 16. studenoga 2020. preinačio tužbeni zahtjev te se tuženik istome protivi, odnosno podredno ističe prigovor zastare na preinačen iznos, valja istaknuti da s u konkretnom slučaju radi o preciziranju tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190.st.2. Zakona o parničnom postupku. Naime, ovom odredbom propisano je da se tužba može preinačiti do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj u tužbi predložio dokaz financijskim vještačenjem, te sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev, radi se o postupanju po čl. 190. st .2. ZPP-a, jer je to jedini način točnog definiranja tužbenog zahtjeva. Stoga je svrsishodno isto dopustiti, iako se tuženik protivio. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. 2/24 od 27.5.2024., da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena ( čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je sud otklonio prigovor tuženika o zastari za preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

21. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od 1. listopada 2015.g.

Naime, tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

22. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 11.2.2020., 15.05.2020., 15.12.2022. i 09.04.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 13.11.2019., 24.02.2020., 14.04.2020. i 16.11.2020. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, ukupno 1.800,00 eura, uvećano za 25 % PDV koji iznosi 450,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 398,16 eura , te sudske pristojbe na tužbu i presudu u visini od 255,82 eura , tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.903,98 eura. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

23. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 27. svibnja 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u četiri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika