Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-155/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, zastupan po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-727/2020-19 od 29. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 727/2020-19 od 29. studenoga 2023. i sudi:

1. Utvrđuje se da je nezakonit i nedopušten prijenos tužiteljičinog ugovora o radu s danom 01.02.2020. godine s tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 na novog poslodavca HP-Hrvatsku poštu d.d.

2. Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da u roku od 8 dana tužiteljicu TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na rad i to na poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima.

3. Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, da u roku 15 dana tužiteljici TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 500,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 75,00 eura.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je nezakonit i nedopušten prijenos tužiteljičinog ugovora o radu s danom 01.02.2020. godine s tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 na novog poslodavca HP-Hrvatsku poštu d.d.

3. Tuženik HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 dužan je tužiteljici TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 Eur / 3.750,00 kn, sa zateznom zakonskom kamatom tekućom od 29. studenog 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“ 2. Protiv te presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog svih žalbenoih razloga i traži i naknadu troška sastava žalbe.

2.1. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tužiteljice je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, ), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi. Isto tako, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Predmet spora je utvrđenje (ne)zakonitosti prijenosa ugovora o radu tužiteljice na drugog poslodavca.

5.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u periodu od 2000. do 31. siječnja 2020. bila zaposlena kod tuženika, u Odsjeku za logistiku, na radnom mjestu "stručnjak za distribuciju 2", a da je s danom 1. veljače 2020., njezin ugovor o radu prenesen na novog poslodavca HP-Hrvatsku poštu d.d.

5.2. Nadalje, navodi da je tuženik ugovor o radu tužiteljice prenio na novog poslodavca uz obrazloženje da je to posljedica prijenosa dijela gospodarske djelatnosti koji se odnosi na poslove skladišta, te smatra kako tim postupkom tuženika nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 137. Zakona o radu. Nadalje, smatra da pravnim poslom sklopljenim između tuženika Hrvatskog Telekoma d.d. i HP-Hrvatske pošte d.d. nije došlo do prijenosa gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, pa vezano uz to na novog poslodavca nisu niti mogli biti preneseni ugovori o radu radnika, već da se radi tek o kupoprodaji nekretnina i taj pravni posao nije vezan uz obavljanje gospodarske djelatnosti, pa samim time uz nekretninu, tuženik nije mogao prenijeti i ugovore o radu. Prema saznanju tužiteljice i nakon prijenosa ugovora o radu, velika većina poslova koje je obavljala radnica i dalje se obavljaju kod tuženika.

5.3. Tužiteljica smatra da je takvim postupanjem tuženika ona dugoročno dovedena u teži socijalni, gospodarski i pravni položaj od onog koji je imala do tada, te smatra da je tuženik s obzirom na gospodarske, kadrovske, poslovne i druge razloge, te stručnu spremu, osobna svojstva i druge reference tužiteljice, istu mogao rasporediti na iste ili slične poslove kod tuženika ili uz odgovarajuću edukaciju i na druge poslove unutar tvrtke. Ukoliko se u kratko vrijeme nije moglo naći takvo ili slično rješenje, uz odgovarajući postupak tužiteljica je trebala biti proglašena tehnološkim viškom i iz poslovno uvjetovanih razloga tuženik joj je mogao otkazati ugovor o radu sa svim pravima koja joj pritom pripadaju (isplate otpremnine i dr.).

5.4. Nadalje, tužiteljica smatra kako je postupak s prijenosom ugovora o radu na novog poslodavca učinjen od strane tuženika samo s jednim motivom, a to je izigravanja materijalnih prava radnika, odnosno neisplatu otpremnina pod uvjetom da isti predstavljaju tehnološki višak.

5.5. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi da je nezakonit i nedopušten prijenos njenog ugovora o radu s danom 1. veljače 2020. s tuženika na novog poslodavca, ..., te da se naloži tuženiku da ju u roku od 8 dana vrati na rad i to na poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, sve uz naknadu troška parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Sud prvog stupnja je tijekom prvostupanjskog postupka utvrdio sljedeće:

- dopisom tuženika od 27. siječnja 2020. utvrđeno je kako se istim tužiteljicu obavještava o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca, sukladno čl. 137 st. 6 Zakona o radu.

- tužiteljica je protiv odluke o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv 12. veljače 2020. čime je tužiteljica postupila sukladno odredbi čl. 133 Zakona o radu, koji regulira sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa,

- iz ugovora o radu od 29. svibnja 2018. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika i to za obavljanje poslova radnog mjesta stručnjak za distribuciju

2 - Odsjek za logistiku,

- iz Ugovora o prijenosu dijela gospodarske djelatnosti, utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika i ..., te je čl. 1 ugovoreno kako se istim utvrđuje način i uvjeti prijenosa skladišta s prenositelja, odnosno tuženika na primatelja, odnosno ..., prema kojem prenositelj, tuženik na dan prijenosa skladišta, prenosi na primatelja skladišta, ... kao zaokružen dio gospodarske djelatnosti sastavljen od poslovnih aktivnosti skladišta i ljudskih resursa potrebnih za obavljanje poslova skladišta, neophodne dokumentacije i ostalih resursa te ukupnosti prava i obveza potrebnih za odvijanje pripadajućih poslovnih procesa skladišta,

- člankom 2. citiranog Ugovora navedeno je kako "Skladište" znači dio gospodarske djelatnosti koja se kao poslovna cjelina sastoji od prenesenih aktivnosti i preuzetih radnika, koji se prenose primatelju (...-u) kao rezultat sklapanja citiranog Ugovora, na dan prijenosa skladišta, odnosno na dan 1. veljače 2020., dok je pod pojmom "preuzeti radnici" definirano kako isto znači radnike prenositelja (tuženika) - popis radnika, čiji će ugovori o radu biti preneseni primatelju (...) na dan prijenosa skladišta i koji su do tog datuma obavljali prenesene aktivnosti kod prenositelja (tuženika),

- uvidom u prilog Popis radnika, utvrđeno je da je na istom u vidu preuzetih radnika, navedena i tužiteljica.

7. Sud prvog stupnja navodi da je odredbom čl. 137 st. 1. Zakona o radu propisano da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja. Da bi se radilo o prijenosu ugovora o radu potrebno je da budu ispunjene pretpostavke da se prijenos temelji na statusnoj promjeni ili pravnom poslu, da statusna promjena ili pravni posao dovodi do prijenosa poduzeća ili gospodarske djelatnosti, odnosno njihovih dijelova, da preneseno poduzeće ili gospodarska djelatnost, odnosno njihovi dijelovi zadržavaju gospodarsku cjelovitost, te da radnici čiji se ugovori prenose moraju raditi u poduzeću ili njegovom dijelu, odnosno da moraju biti vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili njezinog dijela koja je predmet prenošenja. Kod prijenosa poduzeća ili gospodarske djelatnosti, odnosno njihovih dijelova, radnici zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana prenošenja ugovora o radu, te je tužiteljica zadržala kod novog poslodavca, odnosno u Hrvatskoj pošti potpuno jednaka i identična materijalna prava u vidu visine plaća i ostalih materijalnih davanja, a koja je prethodno ostvarivala kod tuženika.

Sud prvog stupnja smatra da odluka poslodavca o prijenosu poduzeća ili dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti predstavlja autonomnu odluku poslodavca iz područja poslovne politike na koju radnik ne može utjecati, s tim da takva poslovna odluka na konkretnog radnika ne smije imati za posljedicu kršenje njegovih prava iz radnog odnosa, a koja prava su propisana čl. 137. st. 2. Zakona o radu.

8. U konkretnom slučaju, predmetna odluka o prijenosu ugovora o radu tužiteljice na novog poslodavca - ..., prema mišljenju prvostupanjskog suda je dopuštena i zakonita, budući je iz dokaznog postupka, pa tako i iz tužiteljičinog iskaza, utvrđeno da je gospodarska djelatnost koja je prenesena s tuženika na ..., prenesena stvarno, a ne samo formalno, te je nastavljena od strane novog poslodavca, odnosno .... Kako sud prvog stupnja utvrđuje da je u tom procesu tužiteljica zadržala potpuno jednaka materijalna prava koja je prethodno ostvarivala kod tuženika, sud prvog stupnja zaključuje da tuženikova odluka o prijenosu ugovora o radu za tužiteljicu nije imala posljedicu kršenja njezinih prava iz radnog odnosa.

9. Iz dopisa radničkog vijeća od 8. siječnja 2020. proizlazi da je tuženik dana 30. prosinca 2019. na savjetovanje dostavio radničkom vijeću tuženika, prijedlog odluke o namjeri prijenosa dijela gospodarske djelatnosti koji se odnosi na poslove skladišta, te je radničko vijeće u dopisu iznijelo određene primjedbe i prijedloge, te sud prvog stupnja zaključuje da je navedenim, tuženik postupio u potpunosti sukladno odredbi čl. 150 Zakona o radu.

10. Sud prvog stupnja navodi da je tuženik postupio sukladno Direktivi Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001., o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona, te zaključuje da je time, sukladno pretpostavkama iz čl. 137. st. 1. Zakona o radu, došlo do prijenosa tužiteljičinog ugovora o radu na novog poslodavca. Pri tome sud prvog stupnja posebno cijeni činjenicu da tužiteljica nije dokazala da bi pobijanom obavijesti, odnosno prijenosom njenog ugovora o radu na novog poslodavca, bilo povrijeđeno bilo koje njezino pravo iz radnog odnosa.

11. Pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da radnik ne mora dati svoju suglasnost da bi njegov ugovor o radu bio prenesen na drugog (novog) poslodavca. Navedeno pravno shvaćanje u suprotnosti je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odluci Rev-2851/2019 od 4. svibnja 2023.

U istoj se navodi sljedeće:

„7. Tuženik u reviziji, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje sljedeća pitanja:

„1. Kad se statusnom promjenom ili pravnim poslom na poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeća, gospodarska cjelina ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava gospodarsku cjelovitost te se na novog poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja radi li se o prijenosu po sili zakona kako to propisuje odredba čl. 133. st. 8. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/09), a sada analogna odredba čl. 137. st. 8. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14 - dalje: ZR/14) ili je za takav prijenos potrebna suglasnost radnika čiji se ugovor o radu prenosi?

2. Jesu li pravna shvaćanja Suda Europske unije u Luxembourgu (Sud EU) mjerodavna za pravni poredak u Republici Hrvatskoj u slučaju kad se radi o sličnim slučajevima, a ne odnose se na konkretan postupak o kojem se sudi?“. …

12. Predmet spora je utvrđenje (ne)zakonitosti prijenosa ugovora o radu tužitelja na drugog poslodavca, te vraćanje na rad kod tuženika.

12.1. Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud je istaknuo da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da za valjanost savjetovanja sa radničkim vijećem nije odlučna činjenica da tuženik radničkom vijeću nije dostavio popis radnika čiji će ugovori o radu biti preneseni. Naime, da bi se radničkom vijeću (stvarno) omogućilo davanje primjedbi i prijedloga na odluku poslodavca, radničkom vijeću se moraju potpuno i pravodobno dostaviti podaci da bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. U čl. 150. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje ZR) propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Dakle, ako poslodavac radničkom vijeću ne dostavi podatke o radniku, konkretno imenu i prezimenu i radnom mjestu radnika čiji se ugovori o radu prenose, tada, a u okolnostima kada poslodavac izdvaja samo dio svoje gospodarske djelatnosti te niti sam ne zna tko će konkretno sve u to biti uključen, a što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je bio slučaj, radničko vijeće ne može realizirati svoje zakonsko pravo da sudjeluje u odlučivanju o pitanjima u vezi s gospodarskim i socijalnim pravima i interesima radnika sukladno čl. 140. ZR.

10.2. Nadalje, istaknuto je da pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da radnik ne mora dati svoju suglasnost da bi njegov ugovor o radu bio prenesen na drugog (novog) poslodavca, jer da je takvo pravno shvaćanje suprotno praksi Suda Europske unije u Luxembourgu (dalje: Sud EU) utemeljenoj na Direktivi 77/187 i Direktivi 2001/23/EZ o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na zaštitu prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, poduzeća ili dijelova poduzeća (dalje: Direktiva) i pravnim shvaćanjima izraženim u predmetima C-171/94, C-105/84, C-51/00. Dakle, iz navedenih odluka Suda EU proizlazi da se radnik ima pravo protiviti prijenosu i da ima pravo ostati u ugovornom odnosu sa onom osobom sa kojom je izvorno zaključio ugovor o radu. Dodatni argument za ovo shvaćanje je to da je radnikovo temeljno pravo iz radnog odnosa da izabere osobu poslodavca za kojega će raditi, a ono bi obvezivanjem radnika da radi za poslodavca kojega nije slobodno izabrao bilo povrijeđeno. Pri tome je, a u svjetlu sudske prakse Suda EU utemeljene na Direktivi 77/187, pravno neodlučno što je Zakonom o radu propisano da se ugovor o radu prenosi po sili zakona (ex lege). Zaključno, drugostupanjski sud je istaknuo da kada radnik odbije prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca on više ne uživa zaštitu iz čl. 137. Zakona o radu kao niti zaštitu iz čl. 3. st. 1. Direktive. Navedeno potvrđuje pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda EU C- 105/84, što znači da će se radni odnos tužitelja dalje procjenjivati primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu, odnosno, ako tuženik ne bude imao potrebu za radom tužitelja i ako primjenom zakonskih kriterija upravo tužitelj bude ocijenjen kao „višak“, tuženik će imati mogućnost provesti postupak otkazivanja ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu, a koji otkaz uključuje pravo na otkazni rok i otpremninu.

13. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, valja reći da je odredbom čl. 137. st. 1. Zakona o radu propisano da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja; pri čemu se ugovori o radu iz stavka 1. ovoga članka prenose se na novog poslodavca s danom nastupa pravnih posljedica prijenosa, u skladu s propisima koji reguliraju pravni posao na temelju kojega se vrši prijenos poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti (čl. 137. st. 8. Zakona o radu). S obzirom na to da radnik na prijenos poduzeća odnosno gospodarske djelatnosti kao niti njihovih dijelova najčešće ne može utjecati jer je odluka o prijenosu poduzeća autonomna odluka poslodavca iz područja poslovne politike na koju radnik ne može utjecati, u revizijskoj fazi postupka sporno je pitanje može li se radnik protiviti prijenosu njegovog ugovora o radu u situaciji kada ne želi da taj ugovor bude prenesen. U slučaju kada uslijed prijenosa poduzeća raniji poslodavac prestaje postojati, tada je jasno da radnik nema pravnog interesa niti mogućnosti protiviti se prijenosu ugovora o radu. No, situacija je drugačija kada nakon prijenosa dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti raniji poslodavac i dalje postoji i nastavlja sa svojim djelovanjem. U tom slučaju, radnik koji ne želi da mu ugovor o radu bude prenesen na novog poslodavca, a njegov je poslodavac i nakon prijenosa nastavio s poslovanjem, ima pravo u smislu čl. 133. st. 1. Zakona o radu protiviti se prijenosu jer protivljenje prijenosu radnik može temeljiti na opravdanim razlozima odnosno za to može imati pravni interes (ako bi prijenosom bila ugrožena njegova pravna pozicija), ali i ne mora, jer radnikovo je pravo da slobodno bira svog poslodavca, u smislu gore iznesenih shvaćanja Suda EU utemeljenima na Direktivi 77/187 i Direktivi 2001/23/EZ o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na zaštitu prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, poduzeća ili dijelova poduzeća (dalje: Direktiva) i pravnim shvaćanjima izraženim u predmetima C-171/94, C-105/84, C- 51/00.

14. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje, valja reći da su odluke Suda EU pravno obvezujuće ne samo za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je postavljeno prethodno pitanje već i za sve kako nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz presude Suda EUr, ali i na sve ostale nacionalne sudove država članica, čime postaju dio zakonodavstva Europske unije. Naime, odredbom članka 141.c Ustava Republike Hrvatske propisano da je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom (stavak 1.), da se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije (stavak 2.), da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije (stavak 3.), da državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije (stavak 4.); koja odredba je stupila na snagu pristupom Republike Hrvatske Europskoj uniji odnosno 1. srpnja 2013. Dakle, cijeneći sadržaj navedene ustavne odredbe jasno proizlazi da su hrvatski sudovi obvezni primjenjivati pravo Europske unije i pravna shvaćanja utemeljena na pravu Europske unije.”

15. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da radniku pripada pravo protiviti se prijenosu ugovora o radu kada njegov dotadašnji poslodavac nastavlja sa radom.

Tužiteljica se prijenosu protivila, pa je njen tužbeni zahtjev kojim osporava dopuštenost i zakonitost prijenosa i povratak na posao kod tuženika kao poslodavca prije prijenosa ugovora o radu osnovan.

16. Posebno treba istaknuti i to da je tužiteljica još 2000. godine sklopila ugovor o radu sa tuženikom kao svojim poslodavcem i ovaj sud smatra da je prisilna (protiv njene volje) promjena poslodavca nakon 20 godina rada za tuženika ozbiljna povreda ravnopravnosti stranaka, i to u onoj vrsti pravnog odnosa (radni odnos) u kojemu je tuženik kao poslodavac ionako uvijek 'jača' ugovorna strana.

17. Ovaj sud dalje smatra da nakon što je radnik odabrao poslodavca s kojim je sklopio ugovor o radu (u konkretnom slučaju 20 godine ranije), a s obzirom na svrhu Direktive Vijeća 2001/23/EZ (da prava radnika budu zaštićena u slučaju prijenosa vlasništva nad poduzećem, uključujući zadržavanje radnih uvjeta i prava iz radnog odnosa) tumačenjem čl. 137. Zakona o radu da je radnik dužan “prijeći” kod novog poslodavca usprkos njegovom protivljenju ne bi se ostvarila svrha Direktive.

18. Nadalje, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da time što je tužiteljica zadržala ista materijalna prava da nije došlo do povrede njenih prava iz radnog odnosa.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ranije radila uglavnom administrativne poslove, a da sada kod novog poslodavca radi većinom fizičke poslove. Tako značajna promjena vrsta poslova koje obavlja, a pored činjenice da je tužiteljica osoba starije životne dobi, predstavlja povredu prava iz radnog odnosa jer pojam “prava iz radnog odnosa” podrazumijeva puno širi opseg prava od materijalnih prava. Uvjeti rada ne odnose se samo na visinu plaće, dodataka na plaću i sl., već i na ostale uvjete pod kojima se odvija proces rada.

19. Uz navedeno, opravdano je postaviti pitanje kakvu je to djelatnost odnosno dio djelatnosti tuženik prenio na novog poslodavca kada se tužiteljici kod tog novog poslodavca nije osiguralo obavljanje istih poslova. Naime, za prijenos poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, potrebno je da oni zadržavaju svoju gospodarsku cjelovitost.

U okolnostima kada tužiteljica više uglavnom ne radi poslove koje je ranije radila, tada je trebalo dokazati da je dio gospodarske djelatnosti (nazvane “Skladište”) zadržalo svoju cjelovitost. Da je do toga došlo tada bi logično bilo da je tužiteljica nastavila obavljati iste poslove.

20. Slijedom svega navedenoga, primjenom čl. 373. ZPP prvostupanjska je presuda preinačena i tužbeni zahtjev je prihvaćen.

21. Kako je preinačena odluka na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen, preinačena je i odluka o troškovima postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a, te je tužiteljici priznat trošak za zastupanje po punomoćniku, temeljem Tbr. 7. toč. 2. st. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odnosno jednokratna nagrada za cjelokupni prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova, a što uz vrijednost boda od 2 eura, te uvećano za 25% PDV-a iznosi 500,00 eura.

23. Na tako određeni iznos parničnog troška, tužiteljici su dosuđene zatražene zakonske zatezne kamate, tekuće od presuđenja do isplate, sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima.

24. Kako je tužiteljica uspijela sa žalbom, tuženiku je naloženo primjenom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a u svezi s Tbr. 7.2. i Tbr. 10.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika da tužiteljici naknadi trošak sastava žalbe, i to iznos od 75,00 eura (30 bodova x 2,00 eura), što s PDV-om od 25% ukupno iznosi 75,00 eura.

25. Primjenom čl. 155. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog spora.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte