Republika Hrvatska

Gž-339/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Dubravke Ćurko Ventrić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženice: ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD „Ćurković & Šanjug“ iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu broj P-16/2024 od 6. ožujka 2025. godine, te rješavajući o žalbi tužiteljice protiv odluke (rješenja) o parničnom trošku sadržane u točki III. prvostupanjske presude, u sjednici održanoj 27. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se – u odluci o glavnoj stvari (točke I. i II. izreke), kao i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od eura 2.818,68 sa pripadajućim zateznim kamatama - potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-16/2024 od 6. ožujka 2025. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tužiteljice, te se preinačuje odluka o parničnom trošku pod točkom III. pobijane presude, u dijelu kojim je tužiteljici odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura sa pripadajućim kamatama i rješava:

Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Odbija se djelomično žalba tužiteljice kao neosnovana, te se u preostalom

- odbijajućem dijelu pod točkom III. pobijane presude – potvrđuje odluka (rješenje) o parničnom trošku.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana isplati na ime troškova žalbenog postupka iznos od 31,25 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3.3. Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010427399/2007 sklopljenog između tužiteljice i prednice tuženice SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, a koja glasi: „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća“ (točka I. izreke), te je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 4.609,12 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki II. izreke. Ujedno je tuženica obvezana nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.818,68 eura sa zateznim kamatama počev od 6. ožujka 2025. godine do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u dosuđujućem dijelu (točke I., II. i dio točke III. izreke), zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužiteljica pobijajući odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu (dio točke III. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se u pobijanom dijelu odluka o troškovima postupka preinači u skladu sa žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

6. Neosnovano tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.1. Nije ostvarena ni daljnja u žalbi (sadržajno) istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, koju tuženica vidi u tomu da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer da su neosnovano odbijeni svi prigovori tuženika na prevedeno vještačenje. Naime, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbi ističe prigovore na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnose na pravna, a ne i na činjenična pitanja, pa u takvoj situaciji nije bilo potrebe ni za usmenim saslušanjem vještaka (što tuženica nije predlagala), te nije počinjena navedena bitna povreda odredaba postupka.

6.2. Budući da nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne postupovne povrede, a prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

7. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i prednice tuženice dana 12. listopada 2007. godine, kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati neosnovano stečeni iznos od 4.609,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, koje je iznose tužiteljica isplatila tuženici, a do čega je došlo slijedom izmjena tečaja valute obveze (CHF) kroz otplatno razdoblje.

7.2. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i SLAVONSKA BANKA d.d. (pravni prednik tuženice) kao kreditor dana 12. listopada 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030231-69700017192/2007 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit za kupnju osobnog automobila u iznosu od 22.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za CHF važećim na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 7 godina,

- da se radi o potrošačkom ugovoru,

- da je u članku 3. Ugovora iznos anuiteta kredita vezan uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja Ugovora došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je tužiteljica otplatila kredit,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica platila primjenom valutne klauzule u CHF u odnosu na mjesečne anuitete prema tečaju tuženice za CHF na dan korištenja kredita iznosi 4.609,12 eura,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i prednica tuženice povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

7.3. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članaka 96., 98., 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07; dalje: te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.609,12 eura iz osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, s zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

8. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore glede neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, navodeći pri tomu da tužiteljica u odnosu na sporne ugovorne odredbe nije dokazala da su ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti u smislu odgovarajućih odredbi ZZP.

8.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je predmetni Ugovor - potrošački ugovor u smislu članka 3. ZZP, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Ujedno, neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da se presuda iz kolektivnog spora na ugovore koju je sklopila SLAVONSKA BANKA d.d. ne odnosi, jer je SLAVONSKA BANKA d.d. 2009. godine pripojena HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., koja je bila stranka tog kolektivnog spora, a koja je 2016. godine promijenila naziv u ADDIKO BANK d.d..

8.3. Tuženica u žalbi ističe i prigovor da je neosnovano odbijen njezin prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, jer javni bilježnik nema saznanja o predugovornim pregovorima među strankama, te o tomu je li tuženica u cijelosti informirala tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede sklapanja predmetnog ugovora utemeljene na potpunoj obavijesti o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

8.4. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih iznosa anuiteta – jer da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe.

8.5. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a da je tužba podnesena 12. kolovoza 2021. godine, to do podnošenja tužbe nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

8.6. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe. Naime, time što je u ovom predmetu utvrđeno da je odredba ugovora nepoštena podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije – tuženice.

9. Nije osnovana ni žalba tuženice kojom pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. pobijane presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9.1. Naime, neutemeljeno tuženica u žalbi ističe da je sud prvog stupnja "pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za sve radnje tužiteljice primjenjivao Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), dakle, i za one radnje poduzete prije stupanja na snagu OT - prije 17. studenog 2023. godine. Ovo stoga, jer je odredbom Tbr. 52/3 OT, koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja pobijane odluke, propisano da kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

10. Zbog navedenog, žalbu tuženice je valjalo odbiti, u odluci o glavnoj stvari (točke I. i II. izreke), kao i u dosuđujućem dijelu u odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke – potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

11. Djelomično je osnovana žalba tužiteljice podnesena protiv odbijajućeg dijela rješenja o parničnom trošku (točka III. izreke pobijane odluke).

12. Naime, u pravu je tužiteljica kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo – članak 155. ZPP, kada je odbio njezin zahtjev za naknadu troškova zastupanja punomoćnika na ročištima za objavu presude od 14. srpnja 2022. godine i 6. ožujka 2025. godine, jer se radi o opravdanom trošku, a koji odvjetnički trošak prema Tbr. 9/3 OT s PDV-om ukupno iznosi 250,00 eura.

12.1. Nasuprot tomu, neutemeljeno tužiteljica u žalbi ističe – "da je prvostupanjski sud počinio povredu materijalnog prava, odnosno povredu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kada tužiteljici nije dosudio naknadu troška sastava podneska od 13. lipnja 2022.g. iz razloga što je tim podneskom tužiteljica očitovala na podnesak tuženika kojim je tuženik iznosio raznu pravnu argumentaciju kojom je htio pobiti osnovanost i uopće opravdanost nalaza i mišljenja vještaka". Naime, tužiteljica je navode sadržane u tom podnesku mogla iznijeti na sljedećem ročištu za glavnu raspravu, na kojem je bila zastupana po punomoćniku, i za koje je tužiteljici priznat trošak zastupanja, pa se, suprotno žalbenim tvrdnjama, ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice.

13. Stoga je žalbu tužiteljice djelomično valjalo uvažiti, u dijelu kojim je tužiteljici odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura sa pripadajućim kamatama preinačiti pobijano rješenje o parničnom trošku te temeljem članka 380. točka 3. ZPP riješiti kao u točki II. izreke.

14. Ujedno je žalbu tužiteljice djelomično valjalo kao neosnovanu odbiti te u preostalom - odbijajućem dijelu pod točkom III. pobijane presude – potvrditi odluku o parničnom trošku i temeljem članka 380. točka 2. ZPP riješiti kao u točki III. izreke.

15. Budući da tuženica sa podnesenom žalbom nije uspjela, to je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo odbiti i temeljem članka 166. stavka 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP odlučiti kao u točki IV. izreke.

16. Tužiteljica je sa podnesenom žalbom protiv rješenja o parničnom trošku djelomično uspjela, i to u mjeri od 50%, pa je temeljem članka 154. stavka 2. ZPP tužiteljici valjalo na teret tuženice priznati odvjetnički trošak sastava žalbe protiv rješenja prema Tbr. 10/4 OT s PDV-om, razmjerno uspjehu u žalbenom postupka, tj. u iznosu 31,25 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke.

U Šibeniku, 27. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić