REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1120/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja JS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Hana Lukić Hob, odvjetnica u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. -a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Goran Gložinić, odvjetnik u OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Pisarnica Varaždin, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima P-559/2024-9 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima P-559/2024-9 od 28. ožujka 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe točke 3. Ugovora o [broj kredita] od 29. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

1.1.

Tužitelj također traži isplatu 286,11 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama navedenima u točki II. izreke prvostupanjske presude, na temelju stečenog bez osnove, a koji iznos predstavlja iznos tzv. ulazne naknade koja je naplaćena tužitelju.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev točkom I. izreke presude (zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe) i točkom II. izreke (restitucijski zahtjev za isplatu), dok je točkom III. izreke naložio tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 301,54 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.

2.1.

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

- da između stranaka nisu sporne aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika, nije sporna niti visina potraživanja;

- da je odredbom točke 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je odlučio uzeti kredit kod tužene banke, a tuženik mu nije dao pravo izbora kredita. Ugovor je bio sastavljen i u njemu je bila određena naknada, te on o toj naknadi nije mogao pregovarati, niti je mogao utjecati na nekakve promjene odredbi ugovora;

- da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao;

- da je odredba točke 3. Ugovora o kreditu nepoštena, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača;

- da je sukladno članku 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, a koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita 29. lipnja 2007. u iznosu 3,30% iznosa kredita, a što preračunato iznosi 2.155,66 kn, što iskazano u valuti EUR iznosi 286,11 EUR.

- da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik.

3.1.

Tuženik u žalbi navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa je počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3.2.

Tuženik ističe da je sporna odredba o ulaznoj jednokratnoj naknadi tužitelju bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. U prilog tvrdnji tuženika da se pojedinačno pregovaralo o odredbi Ugovora ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji.

3.3.

Tuženik ističe da tužitelj nikada nije prigovorio tuženiku u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita.

3.4.

Tuženik ističe da je ugovor ispunjen i da tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade, niti koristio pravo da raskine ugovor.

3.5.

Tuženik tvrdi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. ZZP-a jer naslovni sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Sud je zanemario okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama.

3.6.

Žalbeni je navod tuženika da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, a tuženik nije nepošten.

3.7.

S obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima u cijelosti.

3.8.

Tužitelj na tuženikovu žalbu nije odgovorio.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.7.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.5.

Osim toga, sporna ugovorna odredba suprotna je i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu broj: 198-50-4220604 29. lipnja 2007., a istim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 14.790,17 CHF. Odredbom točke 3. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

4.7.

Pritom je za reći da formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koje je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade.

4.7.1.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s iznosom naknade koja će mu biti oduzeta pri realizaciji kredita, razlozima naplate te naknade, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu.

4.8.

Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koje naplaćuje, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.8.1.

Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

4.8.2.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.8.3.

Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita , unaprijed bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj. Pritom je neosnovana tvrdnja tuženika da se pojedinačno pregovaralo o toj odredbi Ugovora, na što ukazuje solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno, a solemnizacija od strane bilježnika ne znači pregovaranje između stranaka ugovora, jer javni bilježnik nije stranka ugovora.

4.8.4.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

4.9.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.10.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita.

4.11.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne ulazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, jer bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 3., nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade, što sve pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

4.12.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženika navedene pod toč. 3.2. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.13.

Vezano za žalbeni prigovor tuženika pod 3.3. i 3.4., treba reći da prema odredbi čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, stoga na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen, odnosno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita, na što se poziva tuženik, s tim da se ništetnost ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a), no, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

4.14.

Vezano za žalbeni razlog pod točkom 3.6., tuženiku treba odgovoriti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio restitucijski zahtjev na temelju čl. 1111. ZOO-a u svezi čl. 1115. ZOO-a, s obrazloženjem da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja, sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade za obradu kredita. Naime, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženik je povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovarajući nepoštenu (ništetnu) odredbu o naknadi iz čl. 3. Ugovora o kreditu te pri zaključenju ugovora nije omogućio tužitelju pojedinačno pregovaranje o toj odredbi, zbog čega se isti smatra nepoštenim stjecateljem.

4.15.

Budući da je tuženik naplatom naknade za obradu kredita, na temelju ništetne ugovorne odredbe bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od trenutka naplate te naknade jer je s tim danom došlo do neosnovanog povećanja imovine tuženika.

4.16.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a (žalbeni navod naveden pod toč. 3.1.), a s obzirom da svoju odluku prvostupanjski sud nije utemeljio na presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite, neosnovan je i žalbeni prigovor naveden pod toč. 3.5.

5.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5.1.

Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u toč. 30. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje, pa se odbijanje tuženikove žalbe odnosi i na odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. III. izreke prvostupanjske presude.

5.2.

Tuženik nije naveo iznos i osnovu žalbenog troška kojeg potražuje, a sve i da jest, zatraženi trošak žalbenog postupka je neosnovan, pa je donesena odluka navedena u toč. II. izreke drugostupanjske odluke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić