Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1131/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnik Josip Grošeta odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6268/2024-10 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6268/2024-10 od 29. travnja 2025.

- potvrđuje u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke,

- preinačuje u pobijanoj odluci o trošku postupka iz točke III. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.224,54 EUR-a sa zateznim kamatama koje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, teku od 29. travnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 14. srpnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja SJ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 321,25 eura (tristodvadesetjedan euro i dvadesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.474,54 eura (tisućučetristosedamdesetčetiri eura i pedesetčetiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti i tuženiku dosudi trošak postupka, podredno ukine i odredi da se ponovo provede glavna rasprava. Traži trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, žalbene navode tuženika, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tražbina tužitelja nije dospjela budući se restitucijski zahtjev odnosi na jednokratnu naknadu koju je tužitelj platio prilikom korištenja kredita 17. srpnja 2006. (što između stranaka nije sporno) i tužbenim zahtjevom se potražuje vraćanje plaćene naknade, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326.a st. 1. i čl. 186.c st. 2. ZPP-a jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok restitucijskog zahtjeva počinje teći danom pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o određivanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora su zahtjevi tužitelja

- za utvrđenjem ništetnom odredbe točka 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 14. srpnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i to 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita,

- za isplatu iznosa od 321,25 EUR-a sa zateznim kamatama od 17. srpnja 2006., s osnova stečenog bez osnove.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu od 14. srpnja 2006. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju rabljenog automobila u osobne svrhe u visini od 15.800,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Utvrdio je da je prema točki 3. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate naknade za obradu kredita od 3,30% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 2.420,43 kn.

9. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je odredba točke 3. Ugovor o kreditu ništetna te je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja.

10. Takvo utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredbe Ugovora o kreditu (točka 3. Ugovora), i jer tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora o kreditu.

11. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11.1. Točno je da je predmetna odredba jasna i uočljiva, međutim ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, s time da se ista ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive. Dakle s obzirom da se predmetna odredba ne odnosi na predmet ugovora i cijenu to je dopušteno ocjenjivati je li poštena.

11.2. Iz iskaz tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji je prethodno pripremio tuženik o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, da se tužitelju nije omogućilo da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za naknadu predviđenu u navedenoj ugovornoj odredbi i da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se pokrivaju tom naknadom, kao i da procjeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita o visini i svrsi te naknade u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da odredba točke 3. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna.

11.3. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno, a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

12. Suprotno žalbenim navodima, ispitivanje mogućeg postojanja znatne neravnoteže, ne može se ograničiti na kvantitativnu ekonomsku analizu koja se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se odnosi ugovor, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, znatna neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju. Opseg naknade je tužitelju zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjeno.

13. Osim što u točki 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što sve se naknada odnosi, kao i da tuženik u ovom postupku ne obrazlaže (naravno niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, da je visina naknade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu i govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva to tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, pa uz činjenicu da je naknada za obratu kredita plaćena od iznosa kredita i da je za ukupan iznos kredita tužitelj bio u obvezi plaćati ugovorenu kamatu, slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje tako da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 14. srpnja 2006., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je točka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba.

14. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP/03 kada je utvrdio odredbu točke 3. Ugovora o kreditu ništetnom, tako je pravilno primijenio odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23,155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) kada je prihvati tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 321,25 EUR-a, (visina kojeg nije sporna). Ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO-a pa je na dosuđeni iznos od 321,25 EUR-a dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja naknade za obradu kredita).

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika ne primjenjuje se odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, iako je Ugovor o kredit u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora. Naime, predmetni Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi, a kako je već navedeno ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

16. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve restitucijske tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

17. Pravilno je sud prvog stupnja naveo da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je stupio je na snagu 1. veljače 2005.

18. Sijedom navedenoga neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost.

19. Budući žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanim točkama I. i II. izreke.

20. Sud prvog stupnja je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, odlučio o parničnim troškovima.

21. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a kada je prema Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 54. i to Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23; u daljnjem tekstu Tarifa) priznao trošak za podnesak od 5. prosinaca 2024. u iznosu od 250,00 EUR-a, jer su se navodi iz tog podneska mogli iznijeti u podnesku od 15. studenoga 2024. i za koji je također priznat trošak. Kada se od 1.474,54 EUR-a ukupno odmjerenih troškova tužitelju odbije trošak koji mu ne pripada u iznosu od 250,00 EUR-a, dobije se iznos od 1.224,54 EUR-a parničnih troškova koji pripadaju tužitelju. Odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a je prisilne naravi pa je stopu zateznih kamata koje teku na odmjerene troškove valjalo odrediti prema toj odredbi. Prema navedenom odluka o trošku postupka iz točke III. izreke pobijane presude je preinačena kao u točki I. izreke ove presude.

21.1. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke o trošku u dijelu kojim je sud prvog stupnja priznao tužitelju trošak za pristup ročištu za objavu presude. Naime, kada tužitelj pravovremeno zatraži predmetni trošak i ujedno zamjenik njegov punomoćnik pristupi na ročište za objavu presude to istome pripada pravo na naknadu tog troška prema odredbi Tbr. 9. toč. 3., Tbr. 46., Tbr. 54. Tarife.

22. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud prvog stupnja odbio je zahtjev tuženika za naknadu troška postupka jer isti nije uspio u sporu pa je valjalo potvrditi odluku o troškovima postupka iz točke IV. izreke pobijane presude.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. ZPP- a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

24. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom i to u odnosu na sporednu tražbinu (dio troška postupka) pa mu prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

Osijek, 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Krunoslava Dropulić