Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2916/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u Zagrebu, Masarykova 22, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-676/2022-44 od 5. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P- 676/2022-44 od 5. srpnja 2023., u dijelu pod točkom II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu [broj kredita] **.**.2006. koji su sklopili Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i tužitelj VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojima je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužitelju". Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 601,06 eura (4.528,87 kuna), sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude. Pod točkom III. izreke odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 261,73 eura (1.971,84 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 904,96 eura (6.818,42 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. i IV. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u iznosu od 1.171,88 kuna te troška sudske pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U pobijanoj presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju i visini postavljenog tužbenog zahtjeva te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, na što nije od utjecaja činjenica što je sud prvog stupnja o navedenom zaključivao bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje koja je zaposlenica tuženice (od čijeg saslušanja je tuženica odustala na ročištu za glavnu raspravu od 7. lipnja 2023, list 329 spisa) i saslušanjem javne bilježnice, s obzirom na to da je pobijana odluka donesena u skladu s preostalim izvedenim dokazima, u odnosu na koje dokaze je sud prvog stupnja dao jasne razloge koje činjenice je temeljem tako izvedenih dokaza utvrdio i zbog kojih razloga, pa takvim postupanjem suda tuženica nije onemogućena u raspravljanju, slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu je činjenica da nisu saslušani naprijed navedeni svjedoci, bez utjecaja na prednji zaključak ovoga suda, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja (konačno postavljen podneskom od 13. veljače 2023., list 276-279 spisa, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka), za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu [broj kredita] od **.**.2006. koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu kojima je utvrđena visina tražbine tuženice prema tužitelju, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 862,79 eura (s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u iznosu od 601.06 eura te s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora u iznosu od 261,73 eura), za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., tužitelj tvrdi da ih je preplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Prvostupanjski sud je utvdivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula, odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora, pobijanom presudom djelomično prihvaćajući tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 601.06 eura temeljem ništetnih odredaba ugovora o valutnoj klauzuli, s time da je odbio deklaratorni zahtjev za utvrđenjem, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 261,73 eura (s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora).

9. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega neosnovano naplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i visina postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznbos glavnice.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su stranke i to tuženica, odnosno njezina pravna prednica, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključile 6. veljače 2006. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.894,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, za kupnju novog motornog vozila, s time da je istim ugovorom ugovoren rok otplate od 5 godina te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje, pri čemu se korisnik kredita obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja,

- da je Trgovački sud u Zagrebu 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženica (njezina prednica) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je navedena presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na prednicu tuženice i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni

broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula),

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe i to iz obiteljskih razloga, za kupnju osobnog automobila, u koju svrhu je potrošen cjelokupni iznos kredita, da kad je došao u banku, prije potpisivanja ugovora, da je mislio uzeti kredit u eurima, ali da mu je od strane zaposlenice u banci sugerirano da uzme kredit u CHF koji je stabilna valuta, a da je EUR nestabilan, da je ugovor već bio sastavljen i da ga je on samo potpisao, da je kredit otplatio u cijelosti, da mu ništa drugo o valuti CHF nije objašnjeno, da nije pročitao ugovor prije potpisivanja jer je vjerovao da sve ide tako kako mu je rečeno, da je kod bilježnika uzeo formulare koje je potpisao, kojom prilikom mu ništa drugo nije objašnjeno, da mu nije rečeno da zaključuje kredit s promjenjivom kamatnom stopom,

- da je temeljem iskaza tužitelja (kojeg je sud prvog stupnja prihvatio logičnim i uvjerljivim), utvrđeno da banka prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, slijedom čega da je tužitelj zbog promjene tečaja banci više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita, odnosno po početnom tečaju, pri čemu prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF,

- da je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, račnovodstvo i poreze, utvrđeno da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja, da je tužitelj više platio zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate iznos od 261,73 eura (1.971,84 kuna), dok je zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja, u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tužitelj više platio iznos od 601,06 eura (4.528,87 kuna), što sveukupno iznosi 862,79 eura (6.500,71 kuna),

- da je dopunskim očitovanjem vještakinja utvrdila i razliku uzimajući u obzir manje plaćene iznose zbog niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i nižeg tečaja koji je vrijedio prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen (pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj ni kamatna stopa), utvrdivši ukupan iznos duga zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita od 283,15 eura (2.133,39 kuna), a zbog kamatne stope 261,71 eura (1.971,84 kuna),

- da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, detaljno obrazložen, izrađen temeljem relevantne dokumentacije, pri čemu nije prihvatio prigovor tuženice da je prilikom izračuna visine duga trebalo obuhvatiti i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

11. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) te potom i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova (kojima je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF), prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a, na temelju zaključka da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj imao svojstvo potrošača (da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe), djelomično prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući ništetnima odredbe kojima je iznos kredita vezan uz valutu CHF, uz zaključak da je prednica tuženice sklapanjem predmetnog ugovora dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja (jer prije zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužitelja zahtijevati od tuženice da mu vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od tužitelja naplaćeno (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a), koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, radi čega presuđuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

12. Temeljem svega navedenog, u odnosu na potraživanje po osnovi valutne klauzule, pozivom na odredbu čl. 241. ZOO-a, prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare, uz obrazloženje da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja zastara je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke donesene u tom predmetu, dakle od 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 27. srpnja 2022., prigovor zastare cijeni neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

13. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

14. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev (koji je predmetom žalbenog postupka), temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i prednica tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednica tuženice, kao kreditor, sklopili 6. veljače 2006. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.894,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, u svrhu kupnje novog motornog vozila, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

15. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđeno i u odnosu na prednicu tuženice, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 6. veljače 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Stoga je postupanje tuženice, odnosno njezine prednice, po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako banka nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, nedvojbeno proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj prednica tuženice unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

19. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, a da je banka pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

21. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednice tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

22. Pored navedenog, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je prednica tuženice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je na okolnost da se s tužiteljem pregovaralo o spornoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pradlagala saslušati svoju zaposlenicu, imajući u vidu da je od navedenog dokaznog prijedloga tuženica odustala na ročištu za glavnu raspravu od 7. lipnja 2023. (list 329 spisa), dok je u odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, po stavu ovoga suda, sud prvog stupnja navedeni dokazni prijedlog pravilno odbio.

23. Pri tome, iz iskaza tužitelja (kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu), proizlazi da je prije potpisivanja ugovor već bio sastavljen, da mu o valuti CHF u banci nije ništa objašnjeno, osim što mu je od strane zaposlenice sugerirano da uzme kredit u CHF („koji je stabilna valuta, a da je eur nestabilan), a da mu niti kod bilježnika ništa drugo nije objašnjeno, kojem utvrđenju suda prvog stupnja tuženica žalbenim navodima određeno niti ne prigovara, temeljem čega u okolnostima konkretnog slučaja, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da banka prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije tužitelja informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

24. Stoga, kako se odluka o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju (temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja da se o spornoj odredbi prije i prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu mu niti kod bilježnika ništa drugo nije objašnjeno), a da tuženica suprotno nije dokazala, promašeno je pozivanje tuženice kojim upire na povredu ustavnog prava na jednakost oružja i pristup sudu, jer je eventualno dokaznim prijedlogom za saslušanjem zaposlenice banke, od kojeg prijedloga je tuženica odustala, tuženica imala mogućnost dokazivati pojedinačno pregovaranje (dokazivanje da su tužitelju, kao potrošaču, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora), tako da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, tuženica nije onemogućena u dokazivanju pojedinačnog pregovaranja, odnosno u raspravljanju.

25. Pored navedenog, saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor stranaka, ne može se utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu, potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

26. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da je ugovaranje valutne klauzule zakonom bilo dopušteno, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu bile u nejednakom položaju te da je tužitelj svojevoljno ušao u predmetni ugovorni odnos i pristao na sadržaj ugovora kojem niti u jednom trenutku nije prigovarao.

27. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi, tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj imao pravo izbora valute.

28. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

29. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici.

30. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, račnovodstvo i poreze, kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na tečajnu razliku u razdoblju otplate kredita, iznosi 601,06 eura (4.528,87 kuna), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima i datumima uplata, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

31. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje, za odgovoriti je da je navedeni nalaz i mišljenje sud prvog stupnja pravilno u cijelosti prihvatio kao stručan, detaljno obrazložen i izrađen temeljem relevantne dokumentacije, pri čemu je dopunskim pisanim i usmenim očitovanjem vještakinja argumentirano i decidirano odgovorila na sve prigovore tuženice i dodatno nalaz obrazložila, dok su prigovori tuženice da je prilikom izračuna visine duga trebalo obuhvatiti i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, pravne naravi, koji ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja.

32. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještakinje, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, tako da su žalbeni navodi kojima tuženica i nadalje prigovara utvrđenoj visini potraživanja, bez utjecaja na pravlnost i zakonitost pobijane odluke, kao i žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud prihvatio pogrešan izračun razlike preplate kada je uzeo u obzir samo pozitivne razlike anuiteta, odnosno i one mjesece kada je tužitelj platio manje iznose u odnosu na početni otplatni plan. To stoga što je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženica takav zahtjev nije postavila, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženice (koje nije postavila), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja).

33. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. - da nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

34. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica upire na to da je nalaz i mišljenje trebalo izraditi po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog Ugovora, a ne po početnoj kamatnoj stopi, za naglasiti je da je pobijanom odlukom prihvaćen tužbeni zahtjev samo u odnosu na utvrđenu razliku po osnovi tzv. valutne klauzule, a ne i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je prilikom izračuna vještakinja pravilno, u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud, uzela u obzir početni tečaj u odnosu na tečaj koji se primjenjivao kod plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Pisanim očitovanjem na prigovore tuženice te usmenim obrazloženjem na ročištu, vještakinja je argumentirano otklonila sve prigovore tuženice na njezin pisani nalaz i mišljenje, imajući u vidu i to da je pri izračunu visine potraživanja (razlike u odnosu na inicajlni tečaj), vještakinja isključila utjecaj rasta kamatne stope na promjenu anuiteta.

35. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

36. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. srpnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, dolazi do „pravnog apsurda primjene ovakvog stava“.

37. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, preplatio tuženici iznos od 601,06 eura (4.528,87 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

38. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da iste mogu teći eventualno tek od podnošenja tužbe (jer tužitelj nije dokazao da se sa zahtjevom za isplatu tuženici obratio prije podnošenja tužbe), također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na sudsku praksu u slučaju za koji tvrdi da je istovjetan predmetnom, kao i žalbeni navodi da o navedenom sud prvog stupnja nije dao potrebna obrazloženja, imajući u vidu da se pobijanom presudom određeno pozvao na odredbu čl. 1115. ZOO-a, tako da se jasno može razumjeti po kojem osnovu i iz kojeg razloga je tako presudio.

39. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

40. U odnosu pak na žalbene navode kojima tuženica prigovara nedostatku pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog Ugovora te zakonitosti i pravu ugovaranja promjenjive kamatne stope, valja odgovoriti da je pobijanom odlukom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, kao i zahtjev za isplatu razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, slijedom čega navedene žalbene prigovore nije bilo potrebno razmatrati.

41. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 2. i 4. ZPP-a te čl. 155. ZPP-a, uz primjenu tada važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Na žalbene navode kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni Tarife prilikom izračuna troška (uz tvrdnju da sud pogrešno za sve radnje dosuđuje tužitelju trošak po izmijenjenoj Tarifi) i upire na nezakonitu retroaktivnost u njezinoj primjeni, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 48. st. 1. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da kada sud odlučuje o toj nagradi, da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 50. propisivala vrijednost boda od 15,00 kuna, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

42. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, pri čemu je to što sud prvog stupnja nije izrijekom odbio zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o trošku dosuđenom tužitelju.

43. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

44. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš