Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-365/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku u Zagrebu, Trnjanska cesta 63, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 90275854576, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, d.o.o. Zagreb, D.T. Gavrana 13, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1338/2022-34 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1338/2022-34 od 22. travnja 2024.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odlomka III. te čl. 5. toč. 5.1. u dijelu kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (toč. I); tuženiku je, na ime više plaćenog temeljem tih odredaba, naloženo isplatiti tužitelju 2.158,44 Eur sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate (toč. II); utvrđene su ništetnim odredbe čl. 4. toč. 4.4. istog Ugovora, u dijelu u kojem se navodi “...Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost korisnika kredita...“ i čl. 9. toč. 9.1. ...Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak...“ (toč. III); tuženiku je, na ime više plaćenog temeljem tih odredaba, naloženo isplatiti tužitelju 1.140,62 Eur sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate (toč. IV); utvrđene su ništetnim odredbe odlomka II i III istog ugovora, u dijelu u kojem se određuje trošak zaključenja ugovora u iznosu od 727,71 CHF na način da se za isti iznos umanjuje ukupan iznos isplate kredita od strane tuženika (toč. V); tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 579,58 Eur (odgovara 727,61 CHF) sa zateznim kamatama od 26. veljače 2009. do isplate (toč. VI); te mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.248,64 Eur sa zateznim kamatama od 22. travnja 2024. do isplate. Rješenjem sadržanim u presudi dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva za 190,75 Eur.
2. Tuženik žalbom pobija presudu o glavnoj stvari pod točkama I do VI iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), odluku o troškovima postupka pod točkom VII i to zbog povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe zbog povrede odredaba postupka. Predlaže preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz nalog tužitelju naknaditi mu troškove postupka, podredno ukinuti i vratiti na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi troška zaključenja ugovora.
6. Neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 t. 12 ZPP jer tužbeni zahtjev pod točkom I nije prekoračen kako to pogrešno tvrdi tuženik, budući izreka presude pod točkom I odgovora tužbenom zahtjevu.
8. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi bitne povrede odredaba postupka dopuštanjem preinake tužbe. Naime, sukladno Zaključku broj 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Su IV – 162/2021), u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga, prvostupanjski sud donošenjem rješenja sadržanog u pobijanoj odluci, kojim dopušta preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za 190,75 Eur (prema podnesku od 25. travnja 2023.) nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 190 i 191 ZPP.
9. Međutim, osnovano tuženik ističe kako smanjenje tužbenog zahtjeva pod točkom II, sa inicijalnih 2.191,28 Eur, na 2.158,44 Eur, nakon provedenog vještačenja, predstavlja djelomično povlačenje tužbe (za 32,84 Eur). No kako tuženik (ni tužitelj) nije zatražio donošenje dopunske presude u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, sukladno odredbama čl. 339 st. 2 ZPP smatra se da je tužba u tom dijelu povučena.
10. Neosnovani su žalbeni navodi kako je odluka suda donesena temeljem paušalnih tvrdnji tužitelja a bez da je sud uzeo u obzir svu dokumentaciju u spisu. U tom smislu upire se kako je sud trebao uzeti u obzir izjavu HV, svjedoka od čijeg je saslušanja tuženik odustao. Međutim, tuženik je čitanje izjave predložio i izjavu dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, pred zadnje ročište za glavnu raspravu, obrazlažući kako svjedok živi u [adresa], te mu putovanje predstavlja znatan trošak i mora izostati s posla, radi čega je odustao od njegova saslušanja. Kako je tuženiku bilo poznato da svjedok prebiva izvan mjesta sjedišta suda, jer je to vidljivo iz odgovora na tužbu, to prijedlog radi izvođenja dokaza čitanjem izjave umjesto saslušanja tog svjedoka, predstavlja dokaz podnesen protivno odredbama čl. 299 st. 3 ZPP.
11. Iz prvostupanjske presude i stanja spisa predmeta, u bitnom proizlazi:
- da je tužitelj, u svrhu kupnje vozila, 26. kolovoza 2005., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 15459 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini; da je kredit iznosio 31.132,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti, koji je iznos umanjen za ugovoreni iznos troškova zaključenja ugovora od 727,71 CHF;
- da je otplata kredita ugovorena u 84 mjesečna obroka od po 467,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, te uz ugovorenu godišnju kamatnu stopu od 7%, i realnu kamatnu stopu od 7,95% (točka 3. Ugovora o kreditu);
- da tužitelju, kao potrošaču, ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive jer kao prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem o prirodi i specifičnostima valute CHF, a tužitelj ga o tom nije informirao;
- da je odredbama Ugovora koje glase: “...Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost korisnika kredita...“(čl. 4. t. 4.1.) te '' ...Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak...“ (čl. 9. t. 9.1.) ugovorena kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom tuženika;
- da je tuženik temeljem naprijed navedenih odredaba jednostrano povećavao kamatnu stopu, što je osim povećanja anuiteta zbog više kamate, imalo za posljedicu i povećanje glavnice jer se radilo anuitetnoj otplati kod koje se prvo otplaćuju kamate pa tek glavnica, koje odredbe tužitelju nisu bile objašnjene;
- da je ugovorom ugovoren i trošak zaključenja ugovora za koji iznos je umanjen iznos kredita isplaćen tužitelju; a da tužitelju nije bilo pojašnjeno što obuhvaća (koje poslove) i na što se odnosi takva vrst naknade, kao ni metoda izračune iste, da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od tuženika, koji je tužitelj mogao uzeti ili ne;
- da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od tuženika a tužitelju ga je predao zaposlenik auto salona (u presudi pogrešno stoji: zaposlenik tuženika), nudeći kredit isključivo u valuti CHF, iako je tužitelj tražio kredit u valuti Eur te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;
- da je tuženik pasivno legitimiran jer je tužitelj s njim sklopio ugovor i njemu otplaćivao kredit;
- da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta ni dugih poslovnih aktivnosti već radio u školi kao profesor matematike;
- da je financijskim vještačenjem utvrđeno kako je tužitelj zbog promjene tečaja više platio 2.158,44 Eur, a zbog promjene kamatne stope 1.140,62 Eur.
12. Prvostupanjski je sud, ispitujući jesu li odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i trošku zaključenja ugovora nepoštene, a time i ništetne, ocjenom u postupku izvedenih dokaza, isprava u spisu te tužiteljeva iskaza, utvrdio da se radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom od tuženika; da se o navedenim odredbama nije pregovaralo već ih je unaprijed u ugovor unio tuženik; da tuženik nije tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora izvijestio o pojačanim rizicima vezanim uz ugovaranje kredita u valuti CHF osobito zbog toga što Hrvatska narodna banka ne provodi politiku stabilnog tečaja u odnosu na tu valutu, kao u odnosu na Eur; da tužitelju nisu bile protumačene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema kojima je tuženik jednostrano mijenjao visinu iste a ugovorena je i anuitetna otplata gdje se prvo otplaćuju kamate a potom glavnica; da nije upozoren na rizik ukupnosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate stope; te mu nije bilo objašnjeno što predstavlja, na što se odnosi i kako se obračunava trošak zaključenja kredita. Slijedom svega pravilno utvrđuje kako je tuženik, ugovarajući takve odredbe postupio suprotno zakonskim odredbama, prouzročivši značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, radi čega se radi o ništetnim odredbama u smislu odredaba čl. 87 st. 1 u vezi čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/03, mjerodavnom obzirom na vrijeme sklapanja ugovora).
12.1. Ovdje treba reći, kako se prema odredbama čl. 1 st. 3 Direktive vijeća 93/13 EU od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja se, prema čl. 10. st. 2 iste, primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., nepoštenim uvjetima smatraju one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se protivi načelu savjesnosti i poštenja.
13. Nisu od utjecaja žalbeni navodi kako tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača i da je sve uplate vršio sam, prvenstveno zato jer se radi o iznošenju novih činjenica u žalbi, protivno odredbama čl. 352 st. 1 ZPP.
13.1. Naime, tužitelj se već u tužbi pozvao na Zakon o zaštiti potrošača, legitimirajući se kao potrošač, što tuženik tijekom postupka nije osporavao, naprotiv i sam se pozivao na odredbe istog Zakona. No taj prigovor svakako ne bi bio ni osnovan, jer je tužitelj iskazao kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta ni dugih poslovnih aktivnosti već radio u školi kao profesor matematike, iz čega proizlazi njegovo svojstvo potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazati da nije potrošač, što ne samo da nije dokazao već kako je rečeno, nije ni tvrdio. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava –Zakona o zaštiti potrošača jer da se te odredbe ne bi odnosile na tužitelja, kao i da je presuda u tom dijelu donesena arbitrarno, uz povredu odredaba parničnog postupka i povredu prava na pravično suđenje zajamčenu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
13.2. Isto tako tuženik tijekom postupka nije isticao da tužitelj nije osobno vršio uplate, dakle to u prvostupanjskom postupku nije bilo sporno. Suviše toga za dodati je kako su sve uplate izvršene u svrhu otplate tužiteljeva kredita, a tuženik u korist čijeg su računa vršene može temeljem svoje dokumentacije utvrditi tko je plaćao rate spornog kredita, pa ako je smatrao da je uplate netko drugi vršio trebao je to dokazati.
14. Neosnovano tuženik ističe kako je sud sporne odredbe utvrdio ništetnim pozivanjem na kolektivnu presudu, budući je izričito kazao da se presuda donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača ne može primijeniti jer tuženik u tom postupku nije sudjelovalo.
15. U odnosu na navode da je odredbe utvrdio ništetnim samo temeljem tvrdnji tužitelja, a bez da je imao u vidu dokumentaciju, za reći je, da upravo iz sadržaja ugovora o kreditu i to: čl. 4. t.4.1. kojim je propisano: “...Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost korisnika kredita...“ te čl. 9. toč. 9.1. kojim je propisano: ''Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak...“, razvidno da ne sadrži određeno sve parametre koji utječu na visinu kamatne stope i na koji način. Stoga nisu od značaja navodi tuženika da se kamatna stopa mijenjala uslijed promjene stope PDV i LIBORA, jer to u postupku nije dokazao.
16. Neosnovano tuženik ističe kako nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim trošak zaključenja ugovora, jer da je ta odredba zakonita i valjano ugovorena, budući je prvostupanjski sud obrazložio kako je temeljem iskaza tužitelja utvrdio da stranke o toj odredbi nisu pregovarale, da tužitelju nije pojašnjeno što obuhvaća (koje poslove) takva naknada niti metode izračuna i na što bi se odnosila, te da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika iz kojeg nije vidljivo iz čega se sastoji, temeljem čega je određen i na koji način obračunat.
17. Neosnovan je i navod da na ugovoru ne piše tko ga je sastavljao te kako nije dokazano da bi bio tipski. Naime, tužitelj je iskazao da mu je ugovor predan od zaposlenika auto salona, pa je očito da ga je sastavljao tuženik, a iz samog oblika ugovora uočljivo je da se radi o tipskom ugovoru. Nadalje, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne odredbe prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, obrazlažući kako je mehanizam ugovora s ništetnim odredbama stavljen u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tj. istovremeno su rasli kamata i glavnica, kao i anuiteti koje je tužitelj plaćao u iznosu većem od početno ugovorenih. Navedeno je utvrđeno i temeljem nalaza vještaka prema kojem je zbog promjene kamatne stope, više platio 1.140,62 Eur, a zbog promjene tečaja 2.158,44 Eur, pa je jasno da se radi o nepoštenim, a time i ništetnim odredbama, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovor su, od strane tuženika, unesene protivno načelu savjesnosti i poštenja, te su prouzročile neravnopravnost stranaka na štetu tuženika.
18. U odnosu na žalbeni navod kako kamatna stopa nije mijenjana jer da tako stoji u nalazu vještaka, za reći je kako se očito radi o pogrešci u pisanju nalaza, budući se vještak naknadno očitovao da izračun u nalazu i mišljenju prikazuje razliku između anuiteta kakvi bi bili bez da se kamata mijenjala i anuiteta koji sadrže promjenu kamatne stope.
19. Isto tako neosnovani su navodi kako tužitelj, obzirom da je profesor matematike nije prosječan potrošač, jer unatoč matematičkoj struci bez jasnih parametra i preciziranja na koji način njihovo kretanje utječe na visinu kamatne stope, tužitelj nije mogao predvidjeti njeno kretanje, a što se tiče rizika ugovaranja kredita u valuti CHF, njegova struka ne pruža potrebna znanja o tome.
20. Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio neosnovanim prigovor zastare. Naime, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok za restitucijski zahtjev u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedinih odredaba, a kako su iste ništetnim utvrđene upravo pobijanom presudom, svakako nije mogao proteći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225 ZOO.
21. Slijedom svega navedenog nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke pod točkama I-VI, te je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP žalba odbijena a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.
22. Neosnovani su žalbeni navodi i u odnosu na odluku o troškovima postupka. Prvenstveno treba reći kako je prvostupanjski sud taksativno naveo sve radnje za koje je tužitelju priznao trošak i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika temeljem kojih ih je priznao, pa ne stoji prigovor da je nejasno na koji se trošak sud referira. Nadalje, sukladno odredbama čl. 365 st. 2 ZPP ovaj drugostupanjski sud ne ispituje po službenoj dužnosti pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa kako tuženik nije precizirao koji to troškovi nisu bili potrebni, tek navodi da ''sud dosuđuje trošak za čak 5 podnesaka i 2 ročišta, ne referirajući se zašto smatra taj trošak potrebnim'', to žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka, radi čega je temeljem odredaba čl. 380 t. 2 ZPP žalba odbijena kao neosnovana a prvostupanjska odluka potvrđena i u dijelu pod točkom VII.
U Šibeniku, 27. svibnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
