Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-227/2023-5

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasmine Crnić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD BRLEČIĆ I PARTNERI j.t.d. Varaždin, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici iz OD GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj 13 P-177/2021-26 od 16. studenog 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u pobijanom dosuđenom dijelu, u točkama I., II. i IV. izreke potvrđuje presuda kao i rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj 13 P-177/2021-26 od 16. studenog 2022. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom (rješenjem) odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu dok je presudom djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice na način da su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 318-50-3259050 solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem OU-107/06-1 i to u dijelu odredbi članka 2.. i 7. o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati s osnove ništene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.635,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtijeva isplatu iznosa od 13.917,19 kuna s kamatama s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 764,47 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv te odluke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (točke I. II. i IV. izreke presude) te protiv rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog „svih zakonom predviđenih razloga“ s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu u dosuđenom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije u pravu tuženik kada prvostupanjsku odluku pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) jer je pravilno primjenom odredbe članka 59. ZPP prvostupanjski sud se utvrdio mjesno nadležnim za postupanje u ovom predmetu te odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

4.1. To iz razloga što po stavu ovog suda ukoliko je i ništetna ugovorna odredba o nadležnosti suda u sjedištu kreditora (banke) opće mjesno nadležan sud za tuženika je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište (članak 48. stavak 1. ZPP) u ovom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu, ili izberiva nadležnost po odredbi članka 59. ZPP prema sjedištu poslovne jedinice sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako tuženik u postupku, pa ni u žalbi ne spori postojanje poslovne jedinice u [adresa] već spori da predmetni spor nije nastao iz djelatnosti te jedinice, ovaj sud žalbu tuženika u tom dijelu ocjenjuje neosnovanom iz razloga što je predmetni ugovor sklopljen upravo u Poslovnici Varaždin, u [adresa] 7. veljače 2006. godine, pa navodi tuženika da je predmetom spora „kamatna stopa i tečaj CHF, a što da nije u nadležnosti konkretne poslovne jedinice tuženika“ ne dovode u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda o mjesnoj nadležnosti utemeljenoj na odredbi članka 59 ZPP.

4.2. Nije upravu tuženik niti kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno navodima žalbi, ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, bilo da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, a u presudi navedeni razlozi da su nejasni i međusobno kontradiktorni ili da o odlučnim činjenicama nema razloga ili pak da su ti razlozi nejasni. Naprotiv, upravo suprotno navodima žalitelja ovaj sud nalazi da su o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude navedeni jasni i neproturječni razlozi na kojima sud prvog stupnja temelji svoju odluku, pa ista nije donesena uz navedenu bitnu postupovnu povredu, a na počinjenje koje žalbom upire tuženik, te je obrazloženje presude sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP.

4.3. Kako prvostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede postupka na koje žalbom upire tuženik, a ni koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije mogla biti uvažena.

5. Nije u pravu tuženik niti kada u žalbi ističe da je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđenom dijelu donesena uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dijelovi odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 318-50-3259050 solemniziranog od javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem OU-107/06-1 te zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta po ništetnim odredbama predmetnog ugovora.

7. Između stranaka nije sporno da su 7. veljače 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 318-50-3259050 temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 22.000,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te da je kredit otplaćen. nesporno je i da je nastupila zastara tužiteljičine tražbine s osnove preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem je dijelu (točka III. izreke) odbijen zahtjev tužiteljice i koja se nije protiv te odluke žalila pa je u tom dijelu presuda postala pravomoćna.

8. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj topi i valutnoj klauzuli ništetne i, posljedično tomu, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO)). Sporno je i da li tužiteljici pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu obzirom da je kredit već otplatila. Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

9. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev (pod točkom I. izreke presude) zaključujući, u bitnomu, da se u konkretnomu slučaju, sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., radi o potrošačkom ugovoru, da osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik i to presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., u kojima je izraženo pravno shvaćanje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je time tuženik postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/93, a od 7. kolovoza pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/07 jer nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer je predmetni Ugovor unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa je slijedom toga zaključeno da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje te su posljedično tomu, ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene pa da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Posljedično tomu prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu u visini koju utvrđuje po provedenom vještačenju vještaka financijsko knjigovodstvene struke i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i po pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od održane 31. siječnja 2022.), pa da je posljedično tomu zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove valute u švicarskim francima počela teći pravomoćnošću presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to da je tužba u ovoj pravnoj stvari od 22. ožujka 2021., podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka (15. lipnja 2023.).

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

10.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužiteljica, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tomu prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o kreditu, koji je odobren kao stambeni, pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

10.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da članak 502.c ZPP, a isto tako i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019.) pa je posljedično tomu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

10.3. U konkretnomu se slučaju zapravo radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao utemeljenim, obzirom da je uslijed istoga došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, kao i način promjene kamatne stope tako da su te odredba opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10.4. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojima ističe da se spomenuta pravna shvaćanja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju obzirom da je tužiteljica u cijelosti otplatila svoju kreditnu obvezu, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u bitnomu, izrazio pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i za slučaj da je kredit otplatio.

10.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 82. ZZP/03 te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužitelju, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

10.6. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnomu slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tomu ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovomu dijelu.

10.7. Pri tomu je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o visini ove novčane tražbine koja jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje financijsko- knjigovodstvene struke ABC pa u takav zaključak prvostupanjskog suda nema razloga sumnjati ni ovaj drugostupanjski sud samo pri činjenici što tuženik svoj obračun temelji na nešto drugačijim materijalno pravnim postavkama, koje u ovom postupku nisu primjenjive.

10.8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovomu postupku 22. ožujka 2021. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

10.9. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) kako u pogledu glavnice tako i u pogledu zakonske zatezne kamate, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Osim toga, ovaj tuženikov prigovor zastare nije osnovan obzirom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a na koje se pravilno poziva i prvostupanjski sud.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP u ovomu postupku obvezao tuženika naknaditi tužiteljici troškove postupka, a srazmjerno uspjehu u sporu, te je pravilno primjenom odredbe članka 155. ZPP priznao opravdanim trošak vještačenja u cijelom iznosu jer je opravdano nastao bez obzira na djelomični uspjeh tužiteljice u sporu, a opravdan je i trošak zastupanja na ročištu od 6. srpnja 2022. godine po Tbr. 9.1. Tarife jer se radilo o raspravnom ročištu, a ne odgodnom i na kojem se nije raspravljalo kako to žalbom neosnovano upire tuženik.

12. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao i rješenje (članak 380. točka 2. ZPP) te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. ZPP. S obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku neosnovano zahtijeva da mu tužiteljica naknadi troškove nastale povodom žalbe, pa je o tom zahtjevu tuženika valjalo riješiti kao u točci II. izreke ove odluke.

14. U nepobijanom odbijajućem dijelu u točci III. izreke presude prvostupanjska odluka ostaje nepromijenjena.

U Šibeniku, 27. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić