Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-730/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jeleni Nujić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-485/16, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovmi broj P-1598/2022-21 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovmi broj P-1598/2022-21 od 21. prosinca 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9010676281 od 12.08.2005.g. ovjeren kod Javnog bilježnika Ranke Spevec pod brojem OU-953/2005 sklopljenog između tužiteljice MĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, a kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl.1., čl.6.2, te čl.11.9.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici MĐ, iz [adresa], I. [adresa] odvojak 103, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.773,01 EUR/20.893,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 12,49 EUR/94,11 kn od dana 01.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 13,41 EUR/101,04 kn od dana 01.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,64 EUR/117,83 kn od dana 01.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,62 EUR/125,20 kn od dana 01.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,54 EUR/102,05 kn od dana 01.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,03 EUR/105,73 kn od dana 01.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,03 EUR/75,58 kn od dana 01.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,61 EUR/49,84 kn od dana 01.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,38 EUR/55,61 kn od dana 01.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,35 EUR/70,43 kn od dana 01.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,13 EUR/68,78 kn od dana 01.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,25 EUR/54,62 kn od dana 01.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,76 EUR/81,09 kn od dana 01.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,33 EUR/100,41 kn od dana 01.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,45 EUR/131,47 kn od dana 01.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,38 EUR/123,38 kn od dana 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,70 EUR/163,49 kn od dana 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,53 EUR/154,72 kn od dana 01.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,96 EUR/173,02 kn od dana 01.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 39,08 EUR/294,44 kn od dana 01.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 35,64 EUR/268,50 kn od dana 01.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 44,92 EUR/338,48 kn od dana 01.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,94 EUR/315,98 kn od dana 01.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 35,61 EUR/268,33 kn od dana 01.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 47,84 EUR/360,48 kn od dana 01.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 63,07 EUR/475,22 kn od dana 01.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 52,58 EUR/396,13 kn od dana 01.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 56,38 EUR/424,83 kn od dana 01.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 51,27 EUR/386,27 kn od dana 01.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 52,04 EUR/392,07 kn od dana 01.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 72,39 EUR/545,41 kn od dana 01.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 73,76 EUR/555,73 kn od dana 01.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 91,32 EUR/688,06 kn od dana 01.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 82,81 EUR/623,90 kn od dana 01.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 73,42 EUR/553,16 kn od dana 01.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 72,25 EUR/544,34 kn od dana 01.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 71,41 EUR/538,05 kn od dana 01.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 75,54 EUR/569,14 kn od dana 01.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 79,88 EUR/601,84 kn od dana 01.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 80,20 EUR/604,30 kn od dana 01.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 77,30 EUR/582,38 kn od dana 01.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 78,74 EUR/593,23 kn od dana 01.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 80,10 EUR/603,48 kn od dana 01.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 77,94 EUR/587,21 kn od dana 01.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 78,66 EUR/592,68 kn od dana 01.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 77,45 EUR/583,52 kn od dana 01.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 74,36 EUR/560,23 kn od dana 01.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 77,62EUR/584,83 kn od dana 01.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 79,42 EUR/598,38 kn od dana 01.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 78,79 EUR/593,65 kn od dana 01.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 71,80 EUR/540,99 kn od dana 01.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 77,76 EUR/585,85 kn od dana 01.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 78,04 EUR/588,02 kn od dana 01.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 75,54 EUR/569,15 kn od dana 01.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 68,87 EUR/518,93 kn od dana 01.06.2013. pa do isplate i

- na iznos od 68,68 EUR/517,44 kn od dana 01.07.2013. pa do isplate

za razdoblje od 1. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.303,15 EUR/9.818,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženikzbog svih žalbenih razloga I traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo. Sud prvog stupnja proveo je sve dokaze potrebne za utvrđenje pravno relevantnih činjenica, a tuženik nije predložio provođenje nekog dokaza koji bio relevantan i mogao utjecati na ishod ovog spora.

6. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 21. lipnja 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu [broj kredita] koji je ovjeren kod javnog bilježnika Zorka Čavajda pod brojem OU-720/2006 za kupnju vozila na iznos od 24.364,01 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje. Tužiteljica tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO), te predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 1., čl. 6.2. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu ništetni. Tužiteljica osporava valjanost ugovaranja navedenih odredbi sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima što sve detaljno izlaže u nastavku. Navodi da je prilikom otplate dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kn na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili kn. Na upit koji bankarski proizvod je za nju povoljniji nije joj dano obrazloženje, kako njoju tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici, reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23% za stambene kredite i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Ističe da je tuženik tijekom trajanja otplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Prilikom zaključenja ugovora tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%. Tuženik je, kao banka tj. specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Bila je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Ističe da je ugovaranje "valutne klauzule" dopušteno u skladu s odredbama ZOO-a, no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima – Zakona o zaštiti potrošača, te temeljnim načelima ZOO-a, odnosno, ako bi posljedice ugovaranja predmetne odredbe, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a kao i Zakona o zaštiti potrošača. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužiteljica tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to, vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužiteljici kao „sigurna valuta“ te ona nije bila upozorena na rizike koji su postojali u odnosu na nju kao potrošača tj. nije joj spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom na to da tužiteljica nije u razumnoj mjeri dobro obaviještena, kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i o valutnom riziku, ista nije mogla razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično ništetne. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, bez da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga bio svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužiteljicu kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što i potvrđuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na str. 62 u presudi posl. br. Pž-6632/2017-10. Tužiteljica tvrdi da je u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno i ZOO-u odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njezinu štetu, kao korisniku kredita, budući da je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani je za tužiteljicu došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – kn. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču nastala je znatna neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Tužiteljica ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogla predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, a što je potvrđeno i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

6.1. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u čl. 1., čl. 6.2. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 13. ožujka 2023. uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

7. Iz Ugovora o kreditu [broj kredita] proizlazi da je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 21. lipnja 2006. za iznos kunske protuvrijednosti 24.364,01 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl.1.), da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje (čl.4.), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (čl. 6.), te da se kredit odobrava za kupnju vozila (čl. 2. namjena kredita), a što među strankama nije sporno.

Među strankama nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao te da je kredit otplaćen prije utuženja.

8. Sud prvog stupnja pravilno navodi da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao II. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Dalje, pravilno sud prvog stupnja navodi da u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/2016 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Kako je, dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/08-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Primjenom čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11. Direktan je učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Zbog navedenoga, a kako tuženik nije dokazao nešto drugačije od onoga što je utvrđeno u prethodno navedenom sporu za zaštitu prava potrošača, pravilno je sud utvrdio sporne odredbe ništetnima.

12. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF (točka I. izreke).

13. Kako su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u obvezi vratiti preplaćeni iznos anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

14. U postupku je vještak financijske struke utvrdio visinu preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 21. lipnja 2006., specificirano po mjesecima i datumima isplate, te izraženo u eurima i kunama.

15. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da:

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 20.893,03 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.773,01 EUR;

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.356,77 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -180,08 EUR.

16. Tuženik je istaknuo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali iznosi primjedbe pravne prirode budući je nalaz izrađen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, iako je između stranaka ugovorena valutna klauzula u CHF, a kako je pravno shvaćanje tuženika neosnovano, pravno su neodlučni ovi navodi tuženika.

17. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 13. ožujka 2023. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, pravilno je sud prvog stupnja tuženika obvezao temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 2.773,01 EUR/20.893,03 kn.

18. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužiteljica i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka.

19. Pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir izračun vještaka glede tzv. negativne razlike, dakle iznose razlika u anuitetima koje je tužiteljica platila po nižem tečaju CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, jer se ne radi o iznosima koje je tužiteljica od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primila da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bila dužna vratiti. Osim toga, iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, ne proizlazi kako bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF ostvario pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

20. Uz navedeno, tuženik nije postavio niti prigovor prijeboja niti protutužbu, pa sve i da osnovano tvrdi da tzv. negativne razlike treba uračunati, sud to ne bi mogao učiniti iz procesnih razloga.

21. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud RH u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio je pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018., pa kako je tužiteljica podnijela tužbu dana 21. ožujka 2022., to je prigovor zastare neosnovan u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

22. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

23. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević