Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1680/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u Zagrebu, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., sa sjedištem u Zagrebu, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa Alen Čičak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-37/2024-24 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-37/2024-24 od 14. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 20.598,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2024. do isplate (točka I. izreke) te mu je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2025. pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu u cijelosti preinačiti, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza provedenih sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZPP, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. st. 3. Zakona obveznim osiguranjima u prometu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20.598,40 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji iznos je isplatio po osnovi obiteljske mirovine i jednokratnog novčanog primanja u razdoblju od **.**.2021. do **.**.2024. PO i POĆ, supruzi i djetetu pokojnog osiguranika SO, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja te činjenica da je rješenjem tužitelja djetetu i supruzi pokojnog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu.

7. Prvostupanjski sud pošavši od utvrđenja da je u konkretnom slučaju tuženik odgovoran za štetu proisteklu iz radnje njegovog osiguranika koji je upravljao vozilom koje je bilo osigurano kod tuženika, uvidom u potvrdu tužitelja od 8. ožujka 2024. iz koje proizlazi da je tužitelj po osnovi obiteljske mirovine i jednokratnog novčanog primanja obitelji osiguranika isplatio iznos od 20.598,40 EUR, da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 27. ZOOP koja uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja mirovinskog osiguranja, temeljem kojeg propisa tužitelj ima pravo na stvarnu štetu, koju je tuženik kao društvo za osiguranje obavezno nadoknaditi, a koja šteta čini razliku između konkretne obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da ne postoji razlika kao razmjerna mirovina, utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi postojala stvarna šteta (kao razlika između konkretne obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), slijedom čega da nema niti obveze tuženika kao osiguratelja podmiriti istu pa je odbio zahtjev tužitelja i obvezao ga naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

8. U ovoj žalbenoj fazi postupka, sporno je, i nadalje, je li se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje: ZOOP), dakle sporna je primjena materijalnog prava te posljedično tome način utvrđivanja stvarne štete tužitelja.

9.1. Odredbom čl. 161. st.1. ZMO propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

9.2. Sukladno odredbi čl. 161. st. 2. toč. 2. ZMO naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

9.3. Prema čl. 164. st. 1. ZMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.)

11. U konkretnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete u visini isplaćene obiteljske mirovine supruzi i sinu pokojnog tužiteljevog osiguranika, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev.

13. Naime, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni brojevi Rev-497/2022 od 14. veljače 2024., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/18 od 15. kolovoza 2020. i dr. ).

14. Dakle, kada se odgovornost osiguratelja, a što je u konkretnom slučaju, temelji na odredbama ZOOP primjenjuje se taj Zakon, a to stoga što ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito.

15. Činjenica je, što tužitelj tvrdi i u žalbi, da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 90/23-2 od 4. travnja 2023., u koji odluci taj sud nadalje izražava mišljenje da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

16. Stoga zaključno, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP, koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne primjenom odredbi ZMO, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

17. Iz ranije citirane zakonske odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova obiteljske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika (tako i VSRH u odluci Rev-787/2023-2 od 27.3.2024.).

18.1. U predmetnom postupku rješenjem suda od 28. kolovoza 2024. je određeno provođenje dokaza financijskim vještačenjem sa zadatkom vještačenja na okolnost visine stvarne štete, kao razlike između isplaćene obiteljske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila isplaćivana pokojnom tužiteljevom osiguraniku SO za slučaj ozljede na radu (da nije bilo smrtne posljedice).

18.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 17. listopada 2024. je za zaključiti da je isti napravio izračun razlike između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu i pri čemu je mišljenje vještaka da obiteljska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu je bitno veća od mirovine utvrđene predmetnim rješenjem tužitelja, po kojem isti isplaćuje obiteljsku mirovinu supruzi i djetetu pokojnog osiguranika i da razlika nosi negativni predznak i iznosi -4.195,10 EUR.

18.3. Sukladno prijedlogu tužitelja za dopunom nalaza, budući vještak nije postupio u skladu s zadatkom vještačenja određenim rješenjem suda od 28. kolovoza 2024., vještak je dopunio nalaz, iz koje dopune nalaza od 5. studenog 2024. proizlazi da razlika između isplaćene obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila isplaćivana pokojnom SO u slučaju ozljede na radu (da nije bilo smrtne posljedice) u utuženom periodu također ima negativni predznak i iznosi -10.007,56 EUR.

19. Stoga kako iz nalaza i mišljenja vještaka kojim je napravljen izračun razlike između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu proizlazi da bi u utuženom periodu obiteljska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu bila za 4.195,10 EUR veća od mirovine utvrđene predmetnim rješenjem tužitelja, a u istom tom periodu bi za 10.007,56 EUR bila veća invalidska mirovina koja bi bila isplaćivana SO u slučaju ozljede na radu (da nije bilo smrtne posljedice) od obiteljske mirovine koju je isplatio tužitelj, razvidno je da u konkretnom slučaju ne postoji razlika mirovine koja bi predstavljala štetu koja je nastala tužitelju u smislu čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP.

20. Daljnjim žalbenim prigovorima, koji se svode na vlastito tumačenje primjene zakonskih propisa u ovom predmetu i kritiku izvedenih zaključaka prvostupanjskog suda, tužitelj ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost presude prvog stupnja.

21. Kako tužitelj ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za odluku o parničnom trošku pod točkom II. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP), to odluka o troškovima pod točkom II. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

22. Slijedom navedenog odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić