Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2248/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i drugotužiteljice IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje zastupane po punomoćniku Darku Grafu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Alija Hrastinski & Graf iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-155/2024-10 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-155/2024-10 od 26. ožujka 2025. u točki I izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev prvotužiteljice AČ kojim zahtjeva da se tuženoj naloži da prvotužiteljici AČ isplati naknadu imovinske štete, i to izmakle koristi koja se odnosi na bruto plaće za razdoblje od 1. studenoga 2011. do 13. rujna 2012., u iznosu od 3.884,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. rujna 2012. do isplate i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti prvotužiteljici AČ po osnovi naknade imovinske štete, i to izmakle koristi koja se odnosi na bruto plaće u razdoblju od 1. studenoga 2011. do 13. rujna 2012., iznos od 3.884,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. rujna 2012. do isplate, obračunate u razdoblju od 13. rujna 2012. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljica i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-155/2024-10 od 26. ožujka 2025. u preostalom dijelu točke I izreke te u točki II izreke u cijelosti.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužiteljica, a koji glase:

"1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]: a. na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 20.000,00 EUR (slovima: dvadeset tisuća eura), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 23.12.2014. godine do isplate, obračunate u razdoblju od 23.12.2014. do 31.7.2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana; b. s naslova naknade izmakle koristi na ime izgubljenih bruto plaća u razdoblju od 1.11.2011. do 13.9.2012. iznos od 3.884,19 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 13.9.2012. do isplate, obračunate u razdoblju od 13.9.2012. do 31.7.2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]: a. na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 12.263,59 EUR (slovima: dvanaest tisuća dvjesto šezdeset tri eura i pedeset devet centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 23.12.2014. godine do isplate, obračunate u razdoblju od 23.12.2014. do 31.7.2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

3. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknaditi tužiteljicama AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka, uvećane za zakonske zatezne kamate koje na iznos tih troškova teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunatima po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.", kao neosnovani.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.”

4. Protiv te presude žale se tužiteljice zbog svih žalbenih razloga i traže naknadu troška sastava žalbe.

5. Žalba prvotužiteljice AČ je djelomično osnovana, a žalba drugotužiteljice IČ je neosnovana.

6. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tužiteljice ističu u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Tužiteljice su protiv tužene podnijele tužbu radi naknade štete navodeći da su prije podnošenja tužbe podnijele nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu zahtjev za mirno rješenje spora, međutim, Očitovanjem br. N-DO-5/15-2 od 22. siječnja 2015. isto je otklonilo mogućnost mirnog rješenja spora. Tužiteljice u tužbi navode da su kao fizičke osobe državljani RH imale legitimna očekivanja da će 1. siječnja 2012. početi raditi kao javni ovršitelji i da će kao nositelji te nove javne službe raditi i od svog rada ostvarivati zaradu do svoje 70. godine, sukladno odredbi čl. 20. st. 1. toč. 2. Zakona o javnim ovršiteljima, koji je RH donijela u realizaciji obveza koje je preuzela tijekom pregovora o pristupanju Europskoj uniji, u Poglavlju 23. - Pravosuđe i temeljna prava.

Pod legitimnim očekivanjima da podrazumijevaju opće pravno načelo formirano u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca, zaštićeno odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navedeno načelo legitimnih očekivanja da je izraženo i pojašnjeno u odlukama Suda Europske unije, a isto je priznao i Europski sud za ljudska prava, dok, što se tiče domaćih sudova, navedeno načelo izraženo je u odluci Ustavnog suda RH posl. br. U-I-5612/2011 od 23. siječnja 2013.

Legitimna očekivanja smatraju da su kod njih nastala u trenutku kada im je dostavljeno konačno i pravomoćno rješenje Ministarstva pravosuđa RH o imenovanju javnim ovršiteljima od 24. listopada 2011.

Pasivna legitimacija i odgovornost RH za naknadu cjelokupne utužene imovinske i neimovinske štete smatraju da je utvrđena toč. III. izreke i toč. 19. obrazloženja navedenog rješenja Ustavnog suda RH. Isto da proizlazi i iz ustavne odgovornosti RH za naknadu im nastale štete, kao hrvatskim građanima, temeljem čl. 26. Ustava RH zbog protupravnog rada Vlade RH i Hrvatskog sabora u vidu predlaganja, a potom i donošenja od strane Hrvatskog sabora Zakona o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima (ZI ZoJOvr/11 i ZI ZoJOvr/12) te Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, kojima je prekršena obveza RH iz Međunarodnog ugovora o pristupanju od 9. prosinca 2011., a time i čl.141. Ustava RH.

Navedena protupravnost, a time i protupravnost Zakona o javnim ovršiteljima, smatraju da predstavlja drugu pravnu osnovu, što je potvrđeno odlukama Ustavnog suda RH (U-III-822/2005 od 13. veljače 2008. i U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009.), kojima je utvrđena objektivna odgovornost tužene za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave koji se temelji na načelu uzročnosti, a ne na načelu krivnje. Tijekom pregovora o pristupanju Europskoj uniji započetih 3. listopada 2005. RH da se u okviru pregovaračkog Poglavlja 23. obvezala na uvođenje službe javnih ovršitelja u hrvatski pravni poredak u više pravnih akata svojih ovlaštenih tijela.

Tužiteljice ističu da je Vlada RH 20. svibnja 2010. donijela revidirani akcijski plan za reformu pravosuđa, unutar strateškog okvira Strategije reforme pravosuđa iz 2006. Nakon otvaranja navedenog Poglavlja Vlada RH je u suradnji s pravnim stručnjacima Europske unije izradila Stratešku studiju za učinkovitiji način ovrhe i uvođenje javnih ovršitelja tijekom srpnja 2009., nakon čega su u koordinaciji s Europskom komisijom doneseni Ovršni zakon iz 2010. i Zakon o javnim ovršiteljima. Nakon donošenja navedenih zakona Hrvatski sabor je na sjednici 15. prosinca 2010. donio Strategiju reforme pravosuđa, u čijim točkama V.4. i VI.2.2.1. je izričito predviđeno uvođenje javnih ovršitelja u hrvatski pravni poredak s početkom rada 1. siječnja 2012. Nakon stupanja na snagu dijela Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 139/10) s 1. siječnja 2011., kojim su propisane pripremne radnje za uvođenje javnoovršiteljske službe u hrvatski pravni poredak od 1. siječnja 2012., po objavi ispitnih rokova za polaganje javnoovršiteljskog ispita od strane Ministarstva pravosuđa RH, tužiteljice su podnijele prijave za polaganje tog ispita i uplatile naknadu troškova polaganja ispita u iznosu od 2.200,00 kn. Nakon položenog ispita su se prijavile na natječaj Ministarstva pravosuđa RH za imenovanje 100 javnih ovršitelja za područje cijele RH od 18. kolovoza 2011. (objavljen u Narodnim novinama br. 96/11 od 19. kolovoza 2011.).

Navode da su uz prijavu na natječaj trebale priložiti izjavu kojom se obvezuju da će ukoliko budu imenovane za javnog ovršitelja napustiti drugu naplatnu službu ili drugo naplatno zaposlenje ili članstvo u tijelu pravne osobe. Uvjeti za početak rada javnih ovršitelja RH bili su propisani Zakonom o javnim ovršiteljima te Javnoovršiteljskim poslovnikom, Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu, Pravilnikom o službenoj iskaznici javnog ovršitelja, javnoovršiteljskog zamjenika, javnoovršiteljskog pomoćnika, javnoovršiteljskog službenika i javnoovršiteljskog vježbenika, Pravilnikom o službenim sjedištima javnih ovršitelja, Pravilnikom o javnoovršiteljskim ispravama i obrascima za provedbu ovrhe pred javnim ovršiteljima i Pravilnikom o nagradi za rad i naknadi troškova javnih ovršitelja.

Rješenjem tadašnjeg ministra pravosuđa g. TČ od 24. listopada 2011. imenovan je 71 hrvatski javni ovršitelj za većinu područja nadležnosti propisanih Pravilnikom 3, i to prvotužiteljica AČ za javnog ovršitelja u [adresa], a drugotužiteljica SČ za javnog ovršitelja u [adresa]. Nakon imenovanja organiziran je sastanak s tadašnjim ministrom pravosuđa 2. studenoga 2011., na kojem sastanku su imenovani javni ovršitelji upoznati s procedurom i vremenskim rasporedom priprema za početak rada s 1. siječnja 2012. Nakon toga Ministarstvo pravosuđa je zatražilo dostavu fotografija za izradu službenih iskaznica te je dodijelilo svim imenovanim javnim ovršiteljima porezni broj te zaprimilo prijave i obavljalo komisijske preglede javnoovršiteljskih ureda, koji su bili nužan preduvjet za početak rada temeljem rješenja Ministarstva pravosuđa izdanog nakon uspješno obavljenog pregleda ureda.

Kod općinskih sudova nadležnih prema sjedištu svog javnoovršiteljskog ureda, tužiteljice su ishodile ovjeru svog službenog potpisa, odobrenje za izradu natpisne ploče te podnijele zahtjev za ovjeru službenih pečata i štambilja, za čiju ovjeru je bilo nadležno Ministarstvo uprave.

Po pozivu Ministarstva pravosuđa 12. prosinca 2011. u [obrt] u [adresa] dale su svečanu prisegu pred predsjednikom Vrhovnog suda RH, u prisutnosti tadašnjeg ministra pravosuđa, kojom prigodom im je uručena povelja o postavljenju javnim ovršiteljem.

Dalje tužiteljice navode da su počevši od imenovanja poduzimale sve radnje propisane tada važećim zakonodavstvom u skladu sa svojim legitimnim očekivanjima da će s 1. siječnja 2012. početi s radom, uključujući tu osiguravanje odgovarajućeg ureda za obavljanje javnoovršiteljske službe putem zakupa, kupnju ili zakup propisane opreme, pregovore o zapošljavanju radnika, pregovore s osiguravajućim kućama radi osiguranja od profesionalne odgovornosti, napuštanje dotadašnje naplatne službe i zanimanja te posljedični gubitak redovnih prihoda zbog odgode početka rada, a konačno i odustanka od uvođenja javnoovršiteljske službe u pravni poredak RH.

Deset dana nakon polaganja svečane prisege 22. prosinca 2011. Hrvatski sabor je nakon održanih parlamentarnih izbora 4. prosinca 2011., na konstituirajućoj sjednici donio Zakon o izmjeni Ovršnog zakona iz 2010., Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima i Zakon o izmjeni Zakona o javnoovršiteljskim pristojbama, kojima se primjena dijelova tih zakona odgađa do 1. srpnja 2012. Zbog navedenog, imenovani javni ovršitelji bili su u poziciji izuzetne pravne nesigurnosti, posebno oni koji su napustili svoja dotadašnja radna mjesta te su se počevši od 1. siječnja 2012. doslovno našli “na cesti” i kao nezaposleni prijavili na Hrvatski zavod za zapošljavanje.

Pored izrazito teške profesionalne i egzistencijalne situacije u kojoj su se našle zbog gubitka posla i materijalnih troškova koje su imale radi pripremanja za početak rada, tužiteljice navode da su trpjele i trpe veliku neimovinsku štetu u obliku povrede njihovog prava osobnosti zbog izrazito negativnih i široko dostupnih javnih objava i izjava najviših državnih dužnosnika, koje se nisu ograničavale samo na tiskanim medijima nego su neprestano objavljivane na Internet portalima, radiju i nacionalnim televizijama u sklopu organizirane kampanje usmjerene na sprečavanje početka rada javnoovršiteljske službe u Republici Hrvatskoj.

Osim toga, dugotrajnost, upornost i društveni položaj onih koji su takvim javno dostupnim izjavama i nastupima omalovažavali imenovane javne ovršitelje navode da su dodatno pojačavali osjećaj manje vrijednosti i ogorčenosti svake tužiteljice. Zbog svih tih okolnosti i težine povrede prava osobnosti da su bile izložene ogovaranju i podsmjehu sredina u kojoj rade, doživjele su različite zdravstvene tegobe u obliku nesanice, preskakanja srca, prekomjernog znojenja, nemogućnosti koncentracije na radnom mjestu i u privatnom životu, visoke razine stresa kroz dugo vremensko razdoblje od 22. prosinca 2011. pa sve do danas i potrebe za određenim propisanim i/ili nepropisanim medikamentima, u svezi kojih zdravstvenih stanja su svakodnevno razmišljale o potrebi medicinske intervencije, ali se na nju nisu odvažile zbog straha od stigme koju bi im takav potez mogao donijeti, a koja bi bila dodatan teret u izuzetno teškoj situaciji u kojoj su se našle.

Zatražene iznose neimovinske štete tužiteljice smatraju pravičnom naknadom za povrede prava osobnosti u vidu mnogobrojnih povreda njihove časti, profesionalnog i osobnog ugleda i dostojanstva tijekom razdoblja od konstituiranja Vlade i Sabora 22. prosinca 2011. pa sve do protupravnog ukidanja hrvatske javnoovršiteljske službe 15. listopada 2012.

Osim toga, zbog postupanja tužene koje je dovelo do odgode početka rada javnoovršiteljske službe, a zatim i do njezinog ukidanja, u svojim privatnim i poslovnim kontaktima tužiteljice smatraju da su trpjele neprekidnu povredu prava osobnosti te je tako prvotužiteljica AČ bila nezaposlena u razdoblju od 31. listopada 2011. kada je sporazumno raskinula radni odnos s tadašnjim poslodavcem, radi priprema i započinjanja s radom u svojstvu javnog ovršitelja, pa sve do 13. rujna 2012., što je izuzetno štetno utjecalo na njezino duševno zdravlje, jer je s 1. siječnja. 2012. trebala početi raditi kao javni ovršitelj, a ne se prijaviti u evidenciju nezaposlenih osoba, pa je obzirom na ovaj drastičan obrat stres za nju bio tim veći. Nadalje, radi pokušaja umanjivanja štete koja joj je u tom razdoblju nastala zbog opisanog protupravnog ponašanja tužene, tužiteljica navodi da je morala u neposrednim kontaktima sa svojim vjerovnicima, primjerice zakupodavcem, teleoperaterima i dr. pregovarati o pravnoj poziciji u kojoj se našla i nastojati minimizirati štetu, što je stresno i za zaposlenu osobu, a kamoli za osobu koja je ostala bez radnog mjesta i ikakvih primanja te s troškovima i dugovanjima koje je na sebe preuzela, radi udovoljavanja specifičnim zahtjevima koje je tužena pred nju postavila zakonodavnim okvirom, te vlastitim maloljetnim djetetom koje je bila dužna uzdržavati.

Drugotužiteljica SČ navodi da je u skladu s propisima koji su regulirali javnoovršiteljsku službu morala zatražiti ispis iz Imenika odvjetnika pa zatim, nakon što je prvi put odgođen početak rada javnoovršiteljske službe, odustati od tog zahtjeva kod [obrt] ([obrt]) i tražiti obustavljanje postupka brisanja iz Imenika odvjetnika, kojom je prilikom osim velikog stresa kojeg je doživjela zbog iznenadne promjene zakonodavnog okvira i nužnosti da na te promjene u kratkom roku reagira i na taj način si osigura ostanak na radnom mjestu na kojem je do tada radila, doživjela i omalovažavanje specifične vrste i oblika koje se manifestiralo u komunikaciji s nadležnom osobom [obrt] povodom odustanka od brisanja iz Imenika odvjetnika, koja je bila izrazito neugodna i koja ju je podsjećala da je sama zatražila ispis, te ju pitala što sada konačno hoće i sl. Nadalje, u razdoblju od 24. listopada 2011. kao dana imenovanja pa do podnošenja tužbe tužiteljice navode da im je nastala obična šteta u vidu troškova nabave opreme i zakupa - najma prostora namijenjenih obavljanju javnoovršiteljske službe, koju opremu i prostor su trebale osigurati te je tužiteljici AČ nastala stvarna imovinska šteta u ukupnom iznosu od 49.576,86 kn, a tužiteljici SČ stvarna imovinska šteta u ukupnom iznosu od 7.355,54 kn.

Također, tužiteljice navode da im je nastala šteta u vidu izmakle koristi izračunate kao razlike između hipotetičke zarade koju bi u razdoblju od 1. siječnja 2012. do zaključno 14. listopada 2012. ostvarile obavljanjem javnoovršiteljske službe i zarade koju su od 1. siječnja 2012. do zaključno 14. listopada 2012. ostvarile svojim radom.

9. U ovom predmetu međupresudom poslovni broj P-107/2015-32 od 11. svibnja 2018., utvrđena je odgovornost tužene za naknadu štete tužiteljicama, a navedena međupresuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 4173/2018-5 od 1. listopada 2019. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

10. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-107/2015-51 od 21. prosinca 2022. u točki I. izreke odlučeno je:

“Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da prvotužiteljici AČ iz [adresa], na ime naknade štete, plati iznos od 21.722,63 kune (slovima: dvadesetjednatisućasedamstodvadesetdvije kune i šezdesettri lipe)/2.883,09 eur (slovima: dvijetisućeosamstoosamdesettri eura i devet centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01. 01. 2012. godine pa do isplate, po godišnjoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da drugotužiteljici SČ iz [adresa], na ime naknade štete, plati iznos od 7.355,54 kune (slovima: sedamtisućatristopedesetpet kuna i pedesetčetiri lipe)/976,25 eur (slovima: devetstosedamdesetšest eura i dvadesetpet centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01. 01. 2012. godine pa do isplate, po godišnjoj kamatnoj stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužiteljice preko iznosa dosuđenog u toč. I. izreke, a do zatraženog iznosa od 450.000,00 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i s osnove imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 01. 01. 2012. do 14. 10. 2012., kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev drugotužiteljice preko iznosa dosuđenog u toč. II. izreke, a do zatraženog iznosa od 92.400,00 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i s osnove imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 01. 01. 2012. do 14. 10. 2012., kao neosnovan.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.”.

11. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4555/2023-2 od 2. travnja 2024., ukinuta je presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-107/2015-52 od 21. prosinca 2022. u točkama III., IV. i V. izreke i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a odlučeno je i da će se o zahtjevu tužiteljica za naknadu troška sastava žalbe odlučiti konačnom odlukom.

12. U ponovnom postupku prvotužiteljica AČ je odustala od manifestacijskog zahtjeva usmjerenog na pribavu daljnje dokumentacije koja se odnosi na podatke potrebne radi izračuna točnog iznosa izmakle dobiti u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. kao razlike između prihoda koji je u tom razdoblju ostvarila i prihoda koji bi ostvarila radom u svojstvu javnog ovršitelja odnosno povukla je prijedlog za donošenje rješenja u tom smislu postavljen podneskom u ovome predmetu od 24. kolovoza 2015., specificirala i uredila tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu izmakle dobiti s naslova izgubljenih bruto plaća u razdoblju od 1. studenoga 2011. do 13. Rujna 2012. (razdoblje njezine nezaposlenosti zbog napuštanja dotadašnjeg zaposlenja radi otpočinjanja rada u svojstvu javnog ovršitelja) u visini minimalne plaće propisane tadašnjim Zakonom o minimalnoj plaći (Narodne novine br. 67/08, 39/13), a prema podatku koji je objavio Državni zavod za statistiku za razdoblje od 1. lipnja 2011. do 31. svibnja 2012. (Narodne novine br. 58/11 – 2.814,00 kn/ 373,48 eura) odnosno za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2013. (Narodne novine br. 60/12 – 2.814,00 kn/373,48 eura), smanjuje tužbeni zahtjev koji se odnosi na neimovinsku štetu za iznos od 39.725,26 eura (na sada 20.000,00 eura) i uređuje ga na način da iznose naknade štete ranije iskazane u kunama izražava u eurima, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22), te usklađuje zahtjev za isplatom zateznih kamata s izmijenjenim propisom o zateznim kamatama iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu ZOO).

Drugotužiteljica SČ je povukla tužbu u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete u obliku izmakle koristi te je uredila tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu neimovinske štete na način da iznos ranije iskazan u kunama izražava u eurima, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22), te usklađuje zahtjev za isplatom zateznih kamata s izmijenjenim propisom o zateznim kamatama iz čl. 29. st. 2. ZOO- a.

13. U ovoj fazi postupka sporno je ostalo pripada li tužiteljicama pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i pripada li prvotužiteljici AČ pravo na naknadu izgubljene zarade.

14. Sud prvog stupnja pogrešno je zaključio da prvotužiteljici AČ ne pripada pravo na naknadu imovinske štete odnosno naknade izmakle koristi na ime izgubljenih bruto plaća u razdoblju od 1. studenoga 2011. do 13. rujna 2012. u iznosu od 3.884,19 eura.

14.1. Naime, prvotužiteljici AČ pripada pravo na izgubljenu zaradu u razdoblju kada zbog imenovanja javnim ovršiteljem nije bila zaposlena. Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imovinom pod zaštitom čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije, između ostaloga, mogu se smatrati budući prihodi i to samo oni koji su već zarađeni ili definitivno naplativi (presuda Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala).

I legitimna očekivanja stranka pod određenim pretpostavkama mogu se smatrati "imovinom" pod zaštitom čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije.

Legitimno očekivanje nema bitnu komponentu vlasničkog prava ako se "ne može utvrditi da podnositelji zahtjeva imaju aktualan ovršni pravni zahtjev" (presuda Kopecky protiv Slovačke).

Po ocjeni ovog suda, napuštanje naplatnog zaposlenja, a posljedično tome i na gubitak zarade koju bi po redovnom tijeku stvari u okviru dotadašnjeg zaposlenja prvotužiteljica mogla ostvarivati u određenom razdoblju, predstavlja miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva.

Dakle, kako se po redovnom tijeku stvari zarada od poslodavca kod kojega je prvotužiteljica bila zaposlena mogla ostvarivati, legitimno očekivanje prvotužiteljice u ostvarenju zarade u tom dijelu ima vlasničku komponentu i podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Stoga, radi uspostavljanja pravedne podjele postojećeg tereta reforme ovršnog sustava, postoji obveza tužene za naknadu štete koja je prvotužiteljici nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje vlasništva, i to imovinske u visini izgubljene plaće koju bi primala da je ostala u radnom odnosu u razdoblju od 1. studenoga 2011. do 13. rujna 2012.

Prema Zakonu o minimalnoj plaći (Narodne novine br. 67/08, 39/13) nikome u Republici Hrvatkoj ne može biti isplaćena plaća niža od minimalne plaće pa prvotužiteljici AČ pripada najmanje iznos minimalne plaće koja je vrijedila u Republici Hrvatskoj u spornom razdoblju. Riječ je o iznosu od 373,48 eura mjesečno (2.814,00 kn pretvoreno u eure po fiksnom tečaju 7,53450).

15. Zbog navedenoga je primjenom čl. 373. ZPP-a prvostupanjska presuda djelomično preinačena na način da je zahtjev prvotužiteljice AČ za naknadu izgubljene zarade prihvaćen.

16. S druge strane, sud prvog stupnja pravilno je kao neosnovan odbio zahtjeve tužiteljica za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

16.1. Prema čl.19. st.1. ZOO-a, svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, dok se prema st. 2. istog članka pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled i čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

16.2. No, svaka povreda prava osobnosti, ne daje bezuvjetno pravo osobi kojoj je povrijeđeno pravo osobnosti na pravičnu novčanu naknadu, već će sud samo u slučaju ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud je dužan sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a, voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

16.3. Tužiteljice su u činjeničnom opisu tužbe navele da su trpjele i dalje trpe veliku neimovinsku štetu u obliku povrede njihova prava osobnosti, zbog izrazito negativnih i široko dostupnih javnih objava izjava najviših državnih dužnosnika tužene, koja se nisu ograničavale samo na tiskanim medijima, nego su neprestano objavljivane na Internet portalima, radiju i nacionalnim televizijama u sklopu organizirane kampanje usmjerene na sprječavanje početka rada javnoovršiteljske službe u Republici Hrvatskoj, da su zbog težine povrede prava osobnosti tužiteljice bile izložene ogovaranju i podsmjehu sredine u kojoj žive i rade, doživjele su različite zdravstvene tegobe, nemogućnosti koncentracije na radnom mjestu i u privatnom životu, velike razine stresa kroz dugo vremensko razdoblje od 22. prosinca 2011. pa i dalje.

16.4. Prvotužiteljica AČ je glede razdoblja kroz koje se osjećala jako loše, iskazala da je to bilo onda kada je trebala razgovarati sa svojim vjerovnicima koji su ju pitali za podmirenje duga, kao i u situacijama neposredno prije sudskih ročišta u ovršnim predmetima, od kojih je zadnji završio sredinom 2016., da joj je u preostalom dijelu teško bilo vidjeti i razumjeti nerazumijevanje javnosti, njoj osobno neki pojedinci su otvoreno iskazivali prijezir prema javnoovršiteljskoj službi koju je trebala obnašati, a posebno su bili zanimljivi komentari njenih kolega pa čak i nekih sudaca, u smislu njene velike naivnosti, što je uopće pokazala interes za obnašanje javnoovršiteljske službe, da je rješenje Ustavnog suda iz 2013. napravilo bitni pomak, te su kasnije razgovori i u samoj struci bili s puno manje tenzija i s uvažavanjem situacije u kojoj se našla ne svojom krivnjom, da su na njezin osjećaj nelagode, loše psihičko stanje utjecale i medijske objave, a da su mediji loše utjecali na negativan stav društva prema tužiteljici osobno, da je intenzitet uvreda putem medija izuzetno loše utjecao na njeno zdravlje do te mjere da se bojala za svoju fizičku sigurnost kako će budući ovršenici nju doživjeti prilikom provedbe ovršnih radnji kod ovršenika, obzirom da je ovršitelje javnost doživjela kao gramzive i pokvarene osobe.

16.5. Drugotužiteljica IČ je iskazala da nije bilo epizode za javnog ovršitelja, mišljenja je da bi joj profesionalna karijera tekla i odigrala se na drugi način, istaknula je da ju je pogađala i negativna medijska kampanja koja se odnosila na službu javnih ovršitelja, jer ih se obilježavalo kao nekoga tko će dolaziti noću, guliti kožu, plijeniti imovinu, izbacivati iz domova, kao lokalne šerife i sl., da je ne samo od poznanika već i kolega osjetila posprdan odnos prema njoj te su ju posebno pogađali komentari da misle puno zarađivati na jadnim ljudima i da im tako treba, što je zakon ukinut, da je uz podršku obitelji i bliskih osoba uspjela proživjeti to razdoblje, koje ne samo da ju je fizički iscrpilo, nego je u sve to uložila i znatna materijalna sredstva, misleći da će sve biti u redu, da kada se svega toga sjeti, zatim kada se spominju javni ovršitelji pa i prilikom dolaska na ročišta u ovom predmetu, osjeća mučninu i grčeve u želucu, da je imala problema i sa spavanjem, zabrinjavalo ju je kako će se razvijati ta situacija, hoće li ju vratiti u Imenik odvjetnika, hoće li ponovo morati platiti upisninu u iznosu od oko 5.000,00 eura, hoće li služba uopće profunkcionirati obzirom na odgode i sl. Istaknula je da usprkos tome što ju je psihički sve to jako opterećivalo i loše se osjećala, nikakvu stručnu medicinsku pomoć nije zatražila, niti je uzimala kakvu terapiju, osim povremeno tablete za spavanje.

17. Kako tužiteljice, unatoč iskazanom stresu, radi eventualnih posljedica nastalih zbog ukidanja javnoovršiteljske službe, nisu zatražile stručnu (liječničku) pomoć, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se kod tužiteljica ne radi o povredi prava osobnosti koja bi po svom objektivnom intenzitetu opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade.

To tim više što ukidanje službe javnog ovršitelja samo po sebi ne može dovesti do zaključka da bi tužiteljicama bilo povrijeđeno pravo osobnosti u mjeri koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade.

Zbog spornog postupanja tužene ne može biti govora o povredi prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo, jer je svima bilo poznato da javni ovršitelji nisu ničim doprinijeli da tužena ukine tu službu.

No, iako se mogu prihvatiti kao logični i uvjerljivi navodi tužiteljica da su zbog cijele situacije i truda koji su uložile kako bi ostvarile sve potrebne uvjete da postanu javni ovršitelji kao i zbog neizvijesnoti bile uznemirene i da nisu mogle spavati, te povrede prava osobnosti po intenzitetu, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, ne opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, sukladno čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

Nadalje, za reakcije okoline, kao posljedicu natpisa u medijima, kao i za natpise u medijima vezano za javnoovršiteljsku službu, ne postoji odgovornost tužene. Način na koji su mediji prezentirali javnoovršiteljsku službu, prenoseći izjave nositelja tadašnje izvršne vlasti, političara, ovisi o pojedinom mediju, a predstavnici vlasti, kao i cjelokupna javnost imaju pravo izražavati svoj stav o pojedinim službama. Izražavanje stavova o javnoovršiteljskoj službi ne može se dovesti u uzročnu vezu s njezinim ukidanjem, a samo reagiranje javnosti, političara, poznanika, očito bi bilo i izraženije da je javnoovršiteljska služba opstala.

18. Slijedom navedenoga, žalba tužiteljica protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužiteljica za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti odbijena je kao neosnovana i prvostupanjska je presuda u preostalom dijelu točke I izreke potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Kako je sud prvog stupnja pravilno odlučio da, s obzirom na omjer uspjeha tužiteljica u sporu, svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a djelomična preinaka učinjena ovom drugostupanjskom presudom te omjere nije izmijenila u tolikoj mjeri da bi opravdavala drugačiju odluku o troškovima postupka, prvostupanjska je presuda potvrđena i u točki II izreke.

20. S obzirom da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tužiteljica za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević