Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-53/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica DN, dipl.iur. kod tužitelja, protiv tuženika Uniqa osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rašica i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10226/2021-31 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10226/2021-31 od 24. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku u roku od 15 dana isplatiti mu iznos od 28.354,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. studenog 2019. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju u istom roku naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.396,59 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 28.354,74 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime 30% ukupnih novčanih iznosa koje je isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine kroz razdoblje od 1. studenog 2016. do 30. rujna 2018.

6. Presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud temelji na zaključku da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini od 30% iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu, pa kako je tužitelj dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina i izvod iz isplata mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, to da ne dokazuje štetu koju je tužitelju sukladno odredbi članka 27. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje ZOOP) dužan naknaditi tuženik. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da s obzirom da je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva u smislu članka 219. ZPP, odnosno iznosa određenog člankom 27. ZOOP, a taj iznos tužitelj nije dokazao, to tužbeni zahtjev tužitelja nalazi neosnovanim i odlučuje kao u izreci pobijane presude.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 7., 219. i 221.a ZPP na koju ukazuje žalitelj. Također, prvostupanjski sud dao je za svoje pravne stavove jasno obrazloženje, koje nije u suprotnosti s izrekom, niti proturječno, pa prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a nisu počinjene ni bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, pa stoga žalba iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te posljedično i pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda, koje je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (primjerice odlukama broj Rev-x-388/18, Rev-909/2021, Rev-1437/2021, Rev- 12/2022, Rev-133/2023), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o visini predmetne štete, nastanak štete i štetu valja obračunati primjenom odredaba članka 27. ZOOP.

8.2. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnove invalidske mirovine, kao što je propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu.

9. Neutemeljeno tužitelj prigovara pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja smatrajući da je dostavljanjem obračuna dokazao visinu štete, te da je teret dokaza suprotnog, bio na tuženiku.

9.1. Ovo stoga što priloženi obračun isplate nema značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz članka 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje ZMO), jer navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete (tako i Rev-1437/2021).

9.2. Kako dakle, obračun na koji se poziva tužitelj predstavlja ispravu koja nije javna, za nju ne vrijedi presumpcija istinitosti iz članka 230. stavka 1. ZPP. Stoga je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku, teret dokazivanja glede plaćanja i visine isplaćenog, na HZMO, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u situaciji kao što je predmetna, kada je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, teret dokazivanja visine štete bio na tužitelju, a koji to nije dokazao. Ovo tim više što iz činjeničnih navoda u tužbi i samog obračuna jasno slijedi da utuženi iznos predstavlja 30% ukupno isplaćene invalidske mirovine u predmetnom razdoblju, a što ne dokazuje štetu u smislu odredbe članka 27. ZOOP, kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja.

9.3. Stoga se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neosnovano žalitelj poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3670/2019 i tamo izraženo pravno shvaćanje da pravomoćni upravni akt (rješenje o priznavanju prava na invalidsku mirovinu) predstavlja dokaz dok tuženik ne dokaže suprotno, jer je u konkretnom slučaju visinu štete tužitelj dokazivao privatnom ispravom - obračunom iznosa od 30% ukupno isplaćene invalidske mirovine u predmetnom razdoblju, a prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na shvaćanju da je pravilnom primjenom materijalnog prava postojanje i visinu štete trebalo obračunati temeljem mjerodavne odredbe članka 27. ZOOP, a da obračun tužitelja (kao privatna isprava) ne dokazuje štetu u smislu tog članka, pa kako je bilo ključno izvesti financijsko vještačenje (koje nije predloženo), to tužitelj nije dokazao visinu štete, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu, jer u situaciji kad tužitelj nije predložio izvođenje adekvatnog dokaza, konkretno financijsko vještačenje, na okolnost postojanja i visine štete, ovo potraživanje tužitelja nije dokazano ni po osnovi niti visini. Iz tog razloga, a imajući na umu da žalbeni sud nije vezan svojom ranijom ukidnom odlukom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo potrebno utvrđivati ostale sporne činjenice (kao što je i uzročno-posljedična veza) te izvoditi i ocjenjivati druge dokaze kao suvišne.

11. Što se pak tiče pozivanja tužitelja na odluku Ustavnog suda broj U-I- 856/2016 u kojoj da je izričito navedeno da se visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim u članku 161. stavku 2. ZMO, navesti je da iz obrazloženja ove odluke zaključno slijedi da u odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZMO suprotan članku 27. ZOOP, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona, te da je u nadležnosti redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. U odluci broj U-III-1088/2017, na koju se također poziva žalitelj, Ustavni sud je utvrdio da je razvidno da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u ovom predmetu, u stvari ne postoje „duboke i dugotrajne“ razlike u primjeni mjerodavnog prava. Stoga, a povrh relevantnih i razumnih razloga koje je Visoki trgovački sud u osporenoj presudi iznio, u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da baš u ovom sudskom predmetu, zbog „neujednačenosti“ sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu. Iz navedenog po ocjeni ovog suda proizlazi da žalitelj, pozivajući se na navedene odluke, ističe parcijalno samo po neku okolnost ne sagledavajući cjelokupno činjenično stanje u svakom pojedinom predmetu na koje se dostavljene odluke odnose.

12. U konačnici neosnovano tužitelj prigovara i odluci o troškovima postupka jer je ista pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini odmjerenih troškova (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP), a sve s obzirom na vrijednost predmeta spora i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa). Suprotno shvaćanju tužitelja, podnesci od 11. siječnja 2021. i 3. srpnja 2023. nisu podnesci kojima se (samo) dostavlja sudska praksa, već obrazloženi podnesci iz Tbr. 8. točke 1. Tarife kojima tuženik odgovara na navode tužitelja iznesene tijekom postupka, dok se na ročištu od 16. rujna 2024. raspravljalo o glavnoj stvari, te je na tom ročištu i zaključena glavna rasprava, pa je pravilno sud prvog stupnja tuženiku zastupanom po punomoćniku za sastav navedenih podnesaka kao i za zastupanje na navedenom ročištu priznao po 100 bodova sukladno odredbama Tbr. 8. točke 1. i Tbr. 9. točke 1., sve u vezi s Tbr. 54. Tarife.

13. Slijedom iznesenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 27. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić