Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 2
Poslovni broj Gž-5107/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja OA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Fabjanović i GA, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Fabjanović & Marinelić d.o.o. Supetar, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-177/2023 od 12. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-177/2023 od 12. kolovoza 2024.
II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je naprema tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, tužitelj OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 1024 KO [katastarska općina], površine 255 m2, omeđen točkama od A do O, a prikazan u geodetskom vještvu Petra Garmaza, dipl.ing.geod. iz ožujka 2024.godine, a koje geodetsko vještvo predstavlja sastavni dio ove presude.
U točki II. izreke je odlučeno da se ovlašćuje tužitelj OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da po pravomoćnosti ove presude i na temelju ovjerenog parcelacijskog elaborata zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na novoformiranoj samostalnoj nekretnini koja će nastati parcelacijom geometrijski odijeljenog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] ZU 1024 KO [katastarska općina], u površini od 255 m2 za cijelo uz istodobno brisanje tog prava s imena tužene Republike Hrvatske za cijelo.
Pod točkom III. izreke je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj, isplatiti tužitelju OA parnični trošak u iznosu od 699,48 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. U odgovoru na žalbu tuženice, tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba tuženice je neosnovana.
5. U tijeku prvostupanjskog postupka i pri donošenju presude, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok žalitelj ne ističe da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti iznosi razloge koji bi upućivali na postojanje te povrede.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na dijelu nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 1024 KO [katastarska općina], površine 255 m2, omeđen točkama od A do O, koji je prikazan u geodetskom vještvu Petra Garmaza, dipl.ing.geod. iz ožujka 2024., a koje geodetsko vještvo predstavlja sastavni dio ove presude
7. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je utvrdio sljedeće:
- da iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] proizlazi da je ista upisana kao pašnjak u vlasništvu tuženice, dok iz posjedovnog lista za istu proizlazi da se u naravi radi o pašnjaku, mjesnog naziva "Kod vode", ukupne površine 5081 m2, upisanog posjeda Općenarodna imovina, [adresa],
- da iz Ugovora od 9. rujna 2009. zaključenog između UA, O (Lenke) Borojević, SA, PA, HA i OA, proizlazi da tužitelju OA pripada u vlasništvo "stara kuća s "kužinicom" (sve u ruševnom stanju) te dvorištem i okolnim vrtićem na Glavici, polovina maslina na G i borovina Gaj",
- da iz rezultata očevida provedenog na licu mjesta 8. ožujka 2024. proizlazi da zemljište pokazano od strane tužitelja u naravi predstavlja neobrađeno zemljište s deponiranim materijalom, posađenim agavama u sjevernom dijelu, omeđeno sa svih strana zidovima, na koje se ulazi kroz otvor u južnom zidu, koje stanje je vještak mjernik Petar Garmaza prikazao je i u svom vještvu u kojem navodi da se na zemljište ulazi sa javnog puta, kroz otvor u zapadnom ogradnom zidu, a koje zemljište je u skici mjesta spora označeno plavom zatvorenom linijom, te se sastoji od k. č. [katastarska čestica], dijela k. č. [katastarska čestica] površine 72 m2, određenog točkama A,B,C,P,J i K te dijela k. č. [katastarska čestica] površine 255 m2, određenog točkama od A do O,
- da je svjedok ČA, star 71 godinu, u svom je iskazu naveo da je prvi susjed predmetnoj nekretnini, pa mu je poznato da je na toj parceli nekoć postojala kuća koja da je pripadala nonu i noni tužitelja, za koje se ne može sjetiti kako su se zvali, a nakon njih da je tu živjela ŠA, tužiteljeva teta koja je inače bila stara cura pa su joj tužiteljevi nono i nona dozvolili da tu žive; da se radilo o kući na L sa dvorištem koja je nakon što je ŠA umrla srušena; da je tužitelj ovu nekretninu stekao diobom unutar obitelji tako što su se braća međusobno podijelila, a nikada nije čuo da bi tužitelju, ili njegovim prednicima prije njega netko osporavao pravo vlasništva ove nekretnine; da je kuća koja je tu postojala bila potleušica, na slovo L, krov da je bio pokriven kamenim pločama; a iza objekta da su se nalazile dvije lokve, rupe, jedna je služila za crnu jamu, a druga za gašenje vapna; da je ispred kuće bila jedna murva te jedan mali vrtal na kojem se sadilo; da je zid koji ograđuje čitavi posjed sagradio tužitelj 2011., ali je na mjestu sadašnjeg zida nekoć bio suhozid te nikada nije čuo da bi država osporavala da je predmetni posjed njihov,
- da je svjedok EA, star 77 godina, u svom iskazu naveo da je rođen sto metara udaljenosti od predmetne nekretnine te poznaje cijelu obitelj tužitelja pa mu je poznato da je na toj nekretnini nekoć postojala mala kuća koja je imala staju, vrtal, a tu su bile kokoši, a da je ista bila u vlasništvu tužiteljeva nona U i none S, a nakon njihove smrti da je tu nastavila živjeti njihova kćer ŠA koja je bila neudana; da je tužitelj tu nekretninu stekao nasljeđivanjem te diobom sa braćom; da se u naravi radilo o kući potleušici prekrivenoj kamenim pločama, da su postojale dvije lokve koje su se nalazile iza kuće, u jednoj da se gasilo vapno, a druga da se koristila za zalijevanje; da je danas kuća srušena te je nekretnina zapuštena, a suhozid koji omeđuje nekretninu da je obnavljan, te misli da ga je obnovio tužitelj,
- da je tužitelj u svom iskazu naveo da predmetna nekretnina predstavljala vlasništvo njegovog nona U i njegovog brata GA koji da nije imao potomke, a U da je imao jednog sina DA - tužiteljevog oca i četiri kćeri; da je njegov otac DA imao osmero djece, a diobom unutar obitelji ova nekretnina da je pripala njemu; da se u naravi radilo o kući koja je nekoć imala spavaonicu, "kužinu" zajedno sa kominom gdje se vani objedovalo i družilo; da su sa stražnje strane kuće bile dvije lokve, jedna kao septička jama, a druga da je služila za gašenje vapna, dok je ispred kuće bio kokošinjac i vrtić, gdje su se kokoši kretale i to sve do granica sa putem koji je danas asfaltiran; da je u vrtu ispred kuće postojala i murva u kojoj su se hranile svinje; da je dvorište imalo otprilike 200 m2; da je on kuću srušio 2011. jer je ista predstavlja opasnost za okolinu, a dio materijala da je ostao tamo kako bi poslužio za eventualnu daljnju gradnju te da je na mjestu zida koji omeđuje danas nekretninu oduvijek bila nekakva međa, granica, njegovi preci da su bili ribari pa da je tu postojala mreža koju bi stavili pričvršćenu na drvene kolce, i tada nitko nije smio ulaziti,
- da u konkretnom slučaju nije sporno da se tužitelj u pojedinačnom ispravnom postupku upisao kao vlasnik nekretnina označenih kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] te čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], pri čemu su nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] u međi s nekretninom koja je predmet ovog spora, odnosno iste su omeđene u zapadnom, sjevernom i istočnom dijelu sa nekretninom označenom kao čest. zem. [katastarska čestica], a kako to proizlazi iz pregledane skice lica mjesta koju je vještak geodet dostavio uz svoje vještvo od ožujka 2024.
8. Nadalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da se prema važećoj odredbi čl. 388. st 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, u odnosu na tu je odredbu pravomoćnom presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. - dalje: Konvencija). To iz razloga što je odredbom u njenom izvornom sadržaju koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Odredba je ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) koja je objavljena 14. prosinca 1999. i toga je dana prestala važiti sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99. i 29/02.). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., dodan je stavak 4. članka 388. u prethodno navedenom, danas važećem sadržaju.
9. Prvostupanjski sud zaključuje da je 1. siječnja 1997. ostvarena zakonska mogućnost da se posjednicima, čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i trajala je do 14. prosinca 1999. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske zaključio da tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa. Navedeno shvaćanje reinterpretirano u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020., Rev 1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev 2771/2013 od 13. kolovoza 2019., Rev 291/14 od 17. travnja 2018., Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.) na sljedeći način: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“
10. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj putem svojih prednika bio u neometanom posjedu ne samo kućice i kuhinje položene na čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], već i dijela zemljišta ispred i iza navedenih objekta, kojeg su prednici tužitelja koristili kao svoju okućnicu, dvorište, te su naočigled drugih izvršavali posjedovne čine na tom dijelu zemljišta, a koje zemljište predstavlja dio nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], i to baš onaj dio koji je prikazan u skici lista mjesta stalnog sudskog vještaka za geodeziju Petra Garmaza, označen slovima A do O, i koji posjed ni od koga nikada nije bio ometan, zbog čega su se u predmetnom slučaju istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZVDSP-a, za tužitelja ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.
11. Opisana utvrđenja i zaključke tuženica nije uspjela dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima u kojima u bitnome ističe da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
12. Naime, iz podataka na zapisniku s ročišta održanog 21. svibnja 2024. (list 72-75 spisa) vidljivo je da je tužitelj u dobi od 79 godina, što znači da je rođen 1945. (iz čega proizlazi da je njegov djed nedvojbeno rođen prije 1909.), a te godine je svjedok ĆA (rođ. 1932.) imao 13 godine te se sjeća da je predmetna nekretnine bila u posjedu tužiteljevog djeda U, a nakon Antine smrti je tu nekretninu nastavila koristiti njegova sestra CA, a kasnije je ta nekretnina pripala tužiteljevom ocu DA, da bi diobom s obitelji istu stekao tužitelj, iz čega proizlazi da su do 1. rujna 1997. predmetnu nekretninu posjedovali tužiteljevi preci preko 40 godina.
13. S druge strane, tuženica nije iznijela niti jednu tvrdnju o tome na koji način je ona posjedovala tu nekretninu, a očito je da je predmetna nekretnina održavana te nije zapuštena i neprohodna, pri čemu to nedvojbeno nije rezultat posjedovanja i održavanja od strane tuženice, niti je osporavala tužitelju poštenje u posjedovanju.
14. U odnosu na žalbeni navod da se u ostavinskoj masi iz pok. DA ne nalazi predmetna nekretnina, valja reći da se radi o nekretnini koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao vlasništvo pok. DA pa nije mogla biti obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju, ali časom smrti ostavitelja dolazi do prelaska vlasništva s pretka na nasljednika čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.
15. Na žalbeni navod da nisu izvedeni dokazi koje je predlagala tuženica – pregled povijesnog zemljišno-knjižnog stanja kao i očitovanje nadležne službe za imovinsko- pravne poslove je li moguće od strane pravnog prednika podnesena agrarna prijava sukladno Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ili drugi dokazi na te okolnosti, treba odgovoriti da navedene dokaze tuženica nije predložila ni u odgovoru na tužbu od 22. ožujka 2023. (list 42-43 spisa) niti na pripremnom ročištu održanom dana 4. listopada 2023. (list 45-46 spisa) na kojem je zaključen prethodni postupak. No, i da je predlagala navedene dokaze, prvostupanjski sud u skladu s čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pri čemu ti dokazi nisu odlučni za utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, a na koju pravnu osnovu upućuju činjenične tvrdnje u tužbi.
16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev.
17. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženica nije iznijela niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.
18. Budući da tuženica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i odlučiti kao u točki II izreke ove presude.
U Zagrebu 27. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavica Garac
