Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1240/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordana Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik u Labinu, Sv. Katarine 6, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-114/2022-24 od 27. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-114/2022-24 od 27. siječnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 2.532,87 eura (19.084,03 kuna) zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 387,02 eura (2.915,97 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.026,66 eura (7.742,90 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om te troškom sudske pristojbe za žalbu u ukupnom iznosu od 386,59 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi koji se odnose na status tužiteljice kao potrošača, dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate te odluku vezano za istaknuti prigovor zastare.

5. U odnosu na žalbene navode žaliteljice kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati ima li / ili je imao sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i / ili valutnom klauzulom, neovisno kod tuženice ili kod drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73.ZPP-a, s time da tuženica istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

6. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženica, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženica nije određeno niti tvrdila, već je predlagala da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

7. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužiteljica je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njoj.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.919,90 eura (22.000,00 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 16. ožujka 2006. (o valutnoj klauzuli).

11. Prvostupanjski sud je ocijenivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula, odlučio o pravu tužiteljice na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora, pobijanom presudom djelomično prihvaćajući tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.532,87 eura (19.084,03 kuna) temeljem ništetnih odredaba ugovora o valutnoj klauzuli, dok je odbio zahtjev za isplatom iznosa od 387,02 eura (2.915,97 kuna), s osnova negativne tečajne razlike (u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog).

12. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te posljedično tome, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od nje neosnovano naplatila temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporan i status tužiteljice kao potrošača, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznbos glavnice.

13. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da je između stranaka nesporno da su **.**.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je tuženica stavila tužiteljici na raspolaganje novčani iznos od 18.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama (kako je to određeno čl. 2. istog Ugovora), koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 120 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 195,26 CHF obračunatih po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke,

- da je između stranaka nesporno da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan 16. ožujka 2006 iznosio 1 CHF = 4, 666700 HRK,

- da je između stranaka nesporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a koji postupak je pravomoćno okončan na način da je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je u oba slučaja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je banka (u oba slučaja) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je vještakinja financijske struke Goranka Šmer Maraš (na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi vezano za matematički izračun), izračunala tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, što iznosi 2.651,68 eura (19.976,06 kuna) u utuženom razdoblju, a da negativne tečajne razlike u valutnom tečaju u razdoblju kada je tečaj bio niži od ugovorenog, iznose 118,79 eura (895,03 kuna).

14. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), kao i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova (kojima je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF), prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a, na temelju zaključka da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica imala svojstvo potrošača (jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, za aptaciju nekretnine u kojoj živi, a da tuženica suprotno nije dokazala), djelomično prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući ništetnima odredbe kojima je iznos kredita vezan uz valutu CHF, uz zaključak da je postupanje banke, uključujući i propuštanje, sklapanjem predmetnog ugovora dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice (jer prije zaključenja predmetnog ugovora nije tužiteljicu informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a da tuženica tijekom postupka nije dokazala suprotno, posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužiteljice zahtijevati od tuženice da joj vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od tužiteljice naplaćeno (tečajnu razliku CHF - između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita), koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. ZOO-a, sve prema nalazu financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, radi čega presuđuje kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

15. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana stjecanja - uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate (čl. 1115. ZOO-a), cijeneći da je tuženica nesavjesna ugovorna strana.

16. Temeljem svega navedenog, pozivom na odredbu čl. 241. ZOO-a, prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare, uz obrazloženje da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja zastara je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke donesene u tom predmetu, dakle od 14. lipnja 2018., pa kako je tužiteljica podnijela tužbu 27. siječnja 2022., prigovor zastare cijeni neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

17. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

18. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, sklopile 16. ožujka 2006. Ugovor o kreditu kojim je tuženica stavila tužiteljici na raspolaganje novčani iznos od 18.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 120 mjeseci u mjesečnim anuitetima, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

19. Na žalbene navode tuženice je prije svega za odgovoriti da neosnovano tuženica prigovara statusu tužiteljice kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza nikako ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, s time da tuženica nije učinila niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz iskaza tužiteljice slijedi da je kreditnim sredstvima obnovila nekretninu u kojoj živi.

20. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da kao takva ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagala provođenje konkretnih dokaza, dok iz preostalih izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu građana te da su tužiteljici, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, namjenski odobrena za adaptaciju.

21. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopila u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora, da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristila u poslove svrhe.

22. Pored navedenog, iz određenja pojma“ potrošač“ u Direktivi 93/13/EZ proizlazi, dakle, da su za procjenu je li jedna od ugovornih strana potrošač relevantna dva apstraktna i objektivna kriterija koja se moraju kumulativno ispuniti. Prvi je da je riječ od fizičkoj osobi, a drugi je svrha transakcije, svrha sklapanja ugovora (osobne/privatne/obiteljske potrebe), a ključna je svrha radi koje fizička osoba sklapa ugovor, pri čemu svojstvo „potrošača” dotične osobe, treba promatrati s obzirom na njezinu funkciju, odnosno ocijeniti ulazi li sporni ugovorni odnos u okvir djelovanja izvan profesionalne djelatnosti”, koje svojstvo ne ovisi o možebitnim konkretnim spoznajama dotične osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže, jer je u određenju pojma „potrošač“, ključna svrha radi koje fizička osoba sklapa ugovor, pri čemu i iz prakse Suda EU proizlazi da je pojam „potrošač” funkcionalan pojam koji polazi od uloge stranke u predmetnom ugovoru, koji na objektivan način odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne stranke u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga. U tom smislu, Sud EU pocrtava i to da se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača, takvu osobu ne isključuje kao „potrošača” za potrebe Direktive 93/13/EZ.18

23. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se sud prilikom utvrđivanja činjenice uživa li tužiteljica potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača koji s dužnom pažnjom pristupa sklapanju ugovora, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, sama po sebi nije od odlučnog značaja činjenica je li tužiteljica predmetni Ugovor detaljno pročitala, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

24. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima tužiteljici osporava status potrošača, uz tvrdnju da tužiteljica navedeno nije dokazala te da ne uživa potrošačku zaštitu („jer predmetni Ugovor praktički nije pročitala, niti je pri njegovu sklapanja primijenila nužni stupanj pažnje“).

25. Stoga, s obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/2018-11, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 16. ožujka 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, riješeno je na način da je utvrđeno kako banka nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

27. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, nedvojbeno proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

29. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

30. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je banka pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative te da banka nije mogla predvidjeti promjene koje ovise o budućim događajima, pozivajući se i na dostatnu informiranost tužiteljice, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

31. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednice tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

32. Pored navedenog, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na iskaz saslušanog svjedoka PŽ, zaposlenika banke, te dostavljenu dokumentaciju i materijale, jer iz iskaza navedenog svjedoka i priložene dokumentacije svakako ne proizlazi da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužiteljice s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljicom o tome pojedinačno pregovarala. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, tako da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženica suprotno od utvrđenog u sporu po kolektivnoj tužbi potrošača, u ovom sporu nije dokazala.

33. Pri tome, svjedok NŽ je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio zamjenik direktora u savjetodavnom centru tuženice u [adresa], dakle nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, već je o predmetu spora iskazivao načelno s pozicije zamjenika direktora savjetodavnog centra tuženice, dok iz iskaza tužiteljice (kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu), proizlazi da joj je u banci ponuđen kredit u CHF te da u banci nije bilo nikakvog posebnog pregovaranja, niti je bilo govora o rizicima CHF.

34. Stoga, kako se odluka o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju, a da tuženica suprotno nije dokazala, promašeno je pozivanje tuženice na zanemarivanje iskaza saslušanog svjedoka, dostavljene dokumentacije i materijala, odnosno na onemogućavanje tuženice u dokazivanju informiranosti tužiteljice i pojedinačnog pregovaranja.

35. Utoliko je neosnovano pozivanje tuženice i na praksu domaćih sudova za koju tuženica tvrdi da su pravno i činjenično identični predmetu ovoga spora, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj podlozi u odnosu na predmet ovoga spora. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti te u tom kontekstu pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

36. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti.

37. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

38. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

39. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje Goranke Šmer Maraš koja je izračunala tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju CHF na dan isplate kredita, u iznosiu od 2.651,68 eura (19.976,06 kuna), kada je tečaj bio viši od ugovorenog, kao i negativne tečajne razlike u valutnom tečaju u razdoblju kada je tečaj bio niži od ugovorenog, u iznosu od 118,79 eura (895,03 kuna). koji iznosi su u nalazu specificirani po mjesecima i datumima uplata, na koji nalaz i mišljenje u matematičkom izračunu stranke nisu imale primjedbi, pri čemu je sud prvog stupnja naknadu s osnove pozitivne tečajne razlike utvrđenu u iznosu od 118,79 eura (895,03 kuna), umanjio za iznos negativne tečajne razlike, u konačnom tužiteljici dosuđujući iznos od 2.532,87 eura (19.084,03 kuna), koji je predmetom ovoga žalbenog postupka, u preostalom dijelu odbijajući tužbeni zahtjev za iznos od 387,02 eura (2915,97 kuna), koji nije predmet žalbenog postupka, sve to rukovodeći se prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom (imajući u vidu da se tuženica protivila povlačenju dijela zahtjeva koji se odnosio na negativnu tečajnu razliku).

40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

41. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. siječnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da se navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvaraju nova pravna pravila i mijenja dosadašnja sudska praksa, neosnovani.

42. Naime, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, počeo je teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe u postupku kolektivne zaštite, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare te da je isključivo tužiteljica, a ne treća osoba, mogla prekinuti tijek zastare, uz daljnju tvrdnju da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti trogodišnji rok zastare jer da se radi o naknadi štete.

43. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos utvrđen vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici tako utvrđeni iznos (koji je umanjio za negativnu tečajnu razliku u iznosu od 118,79 eura (895,03 kuna), sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, pri čemu pogrešno tuženica žalbenim navodima upire na to da zatezne kamate nisu dosuđene na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinih anuiteta, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa, konkretno pregleda prometa po spornom kreditu (list 160-170 spisa) te nalaza i mišljenja financijske vještakinje, iz kojih je jasno vidljivo kada su plaćani pojedini mjesečni anuiteti, u skladu s čim je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev.

44. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da iste mogu teći eventualno tek od podnošenja tužbe, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na sudsku praksu u slučaju za koji tvrdi da je istovjetan predmetnom.

45. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

46. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uz primjenu tada važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Na žalbene navode kojima tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada je tuženicu obvezao da tužiteljici nadoknadi puni iznos troška vještačenja, te da je taj trošak tužiteljici trebalo priznati razmjerno njeziniom uspjehu u sporu, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da je tuženica u ovom postupku neosnovano osporavala osnovu tužbenog zahtjeva, kao i njezinu visinu, zbog čega je tužiteljica morala predujmiti troškove financijskog vještačenja, slijedom čega joj je navedene troškove kao nužne valjalo priznati u cijelosti, bez obzira na njezin uspjeh u sporu, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

47. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

48. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

49. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš