Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2123/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-107/2021-49 od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-107/2021-49 od 17. ožujka 2025. pod stavkom I, II i IV izreke te odluka o parničnom trošku pod stavkom III izreke za iznos od 3.155,24 eur sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2025.do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom III izreke za iznos od 500,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom pod stavkom I izreke utvrđena je ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita] od 12. svibnja 2008. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 16.864,63 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu). Pod stavkom II. Izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 3.379,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci. Pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.655,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate te je pod stavkom IV izreke odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda kao neosnovan.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu), te je povučen dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 929,06 eur (7.000,00 kn).

2. Protiv navedene presude i odluke o parničnom trošku u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22 I 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

4.2. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i rješenju u pobijanom dijelu kao i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. U žalbi se tuženik neosnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 ZPP. Odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti temelji se na odgovarajućoj primjeni odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" br. 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP/03) kao propisa mjerodavnog po načelu tempus regit actum, u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o [broj kredita] od 12. svibnja 2008. kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle u Zagrebu, a koja se odredba smatra nepoštenom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, čime je isključena primjena odredbe čl. 70. ZPP.

5.2. Naime, valja reći da je odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 12. svibnja 2008.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. (Zakon o zaštiti potrošača - Narodne novine broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

5.3. Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ne tvrdi niti dokazuje, da se o toj ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 81. st. 2 ZZP/03 prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj te o primjeni odredbe čl. 82. alineja 19. ZZP/03. Osim toga, zaključak o nepoštenosti prorogacijske klauzule donesen je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020 (Su IV-308/2020).

5.4. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 84. ZZP/03 jer je tom odredbom propisano kako je nedopušteno ocjenjivati jasne, lako razumljive i uočljive ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, dakle odredba čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjenjivanja se ne odnosi na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Budući da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije postupio po odredbi čl. 87. st. 4. ZZP/03, on ne može s uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti prorogacijske klauzule i, suprotno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, isticati nove činjenice ni predlagati nove dokaze.

5.5. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i obrazložio ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer je cijenio da ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja koji, prema stanju spisa prebiva u [adresa], na području Slavonskog Broda i koji bi, radi zaštite svojih prava, ipak morao utrošiti nešto više vremena i snositi dodatne troškove ako bi se spor vodio u Zagrebu, za razliku od tuženika.

5.6. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava rješenje o neosnovanosti njegovog prigovora mjesne nenadležnosti valja reći da je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, ovdje sud prvog stupnja, jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa]. Stoga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, tako da prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan. Ostali žalbeni navodi i pozivanje na sudsku praksu nisu od odlučnog značaja za ispitivanje zakonitosti i pravilnosti prvostupanjske odluke o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti i ovaj ih sud kao takve nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP).

5.7. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.- 4. ZPP.

6. Kada se u sadržaju žalbe tuženik poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4, ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. br. 918-50-4872620 od 12. svibnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova ništetne odredbe o o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 3.379,23 eura.

8.1. Tužitelj je sadržajem svojeg iskaza dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju.

8.2. Naime, taj je sud iz iskaza tužitelja, koji je u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, utvrdio da je tužitelj kredit podigao za kupnju osobnog automobila za obiteljske potrebe, a u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti udio u trgovačkom društvu.

8.3. Dakle, u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu sa svrhom eventualno namijenjenom njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, slijedom čega se odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (koje se u tom dijelu odnose na sve takve potrošačke ugovore o kreditu neovisno o valuti kredita) nedvojbeno imaju primijeniti na konkretni pravni odnos stranaka.

8.4. Imajući u vidu da je i iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da je s tuženikom ugovoren kredit sa svrhom kupnje vozila za osobne potrebe to i ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao da je predmetni kredit uzeo kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu. Na tuženiku je bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača.

8.5. Stoga tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje o statusu tužitelja kao potrošača već je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u cijelosti neosnovan.

9. Odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

11.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

11.2. Povodom tvrdnji koji proizlaze iz sadržaja žalbe o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da odredba čl. 502.a st. 4. ZPP isključuje primjenu ZPP ako je posebnim zakonom predviđeno što drugo za postupak u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana. Predmetni spor nije spor radi zaštite kolektivnih interesa i prava građana već se radi o posebnoj parnici za isplatu u kojoj se tužitelj osnovano pozvao na pravno utvrđene iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11.3. Odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11 - dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (26. veljače 2021.), pravilno je primjena odredba čl. 502. c. ZPP.

11.4. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 26. ožujka 2021. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sam je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe članka 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

12.1. Tužitelj se stoga osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju I da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

12.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenika banke ŠH i za saslušanje javnog bilježnika tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor, odnosno da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi. Stoga nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

13.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

13.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata odnosno preplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

14.1. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.2. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 26. veljače 2021. za povrat preplaćenog s osnova ništetene odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja.

15. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u Chf, a kada je odlučivao o visini restitucijskog zahtjeva, sud prvog stupnja je tuženikovu obvezu vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf utvrdio pravilnom primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka i to bez uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog nižeg tečaja Chf i naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 3.379,23 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova.

16.1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife, tužitelju je pravilno za sastav 4 obrazložena podnesaka i to od 5. svibnja 2021., 2. kolovoza 2021., 2. rujna 2022. i 11. ožujka 2024. priznata nagrada u visini od po 200 bodova, to za sastav podnesaka 20. ožujka 2024. i 4. travnja 2024. tužitelju pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 3. OT od po 100 bodova za svaki, a ne kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud prema Tbr. 8. toč. 2. OT od po 200 bodova.

16.2. Suprotno žalbenim navodima, tužitelju pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife jer sud na tom ročištu stranci koja je pristupila uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira predmnjevom da joj je dostava presude obavljena onoga dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe čl. 335. st. 9. ZPP-a, a ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi i u tom slučaju prema st. 10. iste odredbe sud je dužan istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova.

16.3. Imajući u vidu izneseni značaj ročišta za objavu presude, kao i činjenicu da je punomoćnik tužitelja nedvojbeno pristupio istom, prema ocjeni ovoga suda, a suprotno žalbenim navodima radi se o opravdanom i potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP, slijedom čega tužitelju pripada pravo na dosuđenu naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude.

16.4. Nije osnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova zbog djelomičnog povlačenja tužbe iz podneska tuženika od 13. lipnja 2022. jer se prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-2603/11-2 od 19. veljače 2013. (kao i Rev x-650/14-2 od 8. siječnja 2015.): kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). U konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, a što posljedično znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi pa on nema pravo niti na naknadu istih od protivne strane.

17. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženika protiv pobijane presude pod stavkom I, II i IV izreke odbiti kao djelomično neosnovanu i prvostupanjsku presudu u tom dijelu potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a u odnosu na trošak postupka pod stavkom III izreke presudu djelomično potvrditi za iznos od 3.155, 24 eur sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a za iznos od 500, eur (200 bodova x 2,00 eur plus PDV) djelomično preinačiti odbiti zahtjev tužitelja u tom iznosu da zatraženom zateznom kamatom (čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP).

18. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer je sa žalbom samo djelomično uspio u odnosu na sporednu tražbinu s osnove troškova postupka.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić