Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1820/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević, kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GB (ranije: SB) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnici G FB i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1919/2024-13 od 24. ožujka 2025., dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1919/2024-13 od 24. ožujka 2025.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1919/2024-13 od 24. ožujka 2025. u dijelu pod točkom III izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 1.318,77 EUR te sudi:

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 406,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 125,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 22. ožujka 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice SB kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 1.00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva, isplati iznos od 694,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1.4.2005. do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNBa koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka od 1.318,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica u dijelu pod točkom III izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 1.318,77 EUR iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga predlažući da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku parničnog postupka u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka podredno predlaže istu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je osnovana .

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice odnosno pretpostavke nepoštenosti odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita jer nije dovoljno utvrditi da se o nekoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je potrebno utvrditi da li takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja s naglaskom da se radi o značajnoj neravnoteži.

9. Nadalje tuženik u žalbenim navodima ističe da je u ovom konkretnom slučaju sud trebao odbaciti tužbu tužiteljice za isplatom jer tražbina zaključenjem glavne rasprave nije dospjela pa je stoga tužba tužiteljice preuranjena u smislu odredbe čl. 186. st. 2. ZPP-a, a s obzirom da zastara tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti odnosno pravomoćnim okončanjem parničnog postupka.

10. Između stranaka nije sporno da su iste 22.05.2005. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 109.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 4,95% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjive, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora, da je čl. 4. Ugovora ugovoren rok otplate kredita u 300 mjeseca, a čl. 5. i 6. da se kredit koristi najkasnije do 30.06.2005. godine, a u svrhu kupnje i adaptacije stana,čl. 3. Ugovora je određeno da se tužitelju obračunava naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, čl. 7. Ugovora stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita.

11. Međutim ovdje je sporno jesu li navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,00% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, ništetne te posljedično i isplata iznosa plaćenog na ime navedene naknade.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća kao logičnog i uvjerljivog, proizlazi da je zaključila predmetni ugovor u poslovnici tuženika u [adresa] te je u cijelosti otplatila kredit ,pročitala je ugovor prije potpisivanja te je shvatila odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ali joj nitko nije objasnio na što se odnosi ulazna naknada niti od čega se sastoji, nema saznanja kada joj je naknada naplaćena ali zna da ju je platila od iznosa kredita,nije bila upoznata sa nikakvim tarifama ili odlukama banke o načinu naplate te naknade i parametrima njezinog sačinjenja.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužiteljici nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužiteljica je imala mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

14. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu od 1.00% iznosa kredita, te se stoga radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

18. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

19. Stoga žalbeni navodi tuženika kojim tuženik ističe da je u ovom konkretnom slučaju valjalo odbaciti tužbeni zahtjev za isplatom jer tužiteljičina tražbina nije dospjela su u potpunosti neosnovani i proizlaze iz pogrešnog tumačenja pravnih instituta koji su u primjeni u ovom konkretnom slučaju.

20. Naime ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništetnost ustanovljena.

21. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 1. travnja 2005.

22. Žalbeni prigovori tuženika u pogledu odluke o trošku parničnog postupka nisu osnovani.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud dosudio tužitelju trošak podnesaka od 14.svibnja 2024., 13. lipnja 2024. i podnesak 2. siječnja 2025. po Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) jer su isti bili opravdani za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

24. Također nije osnovan žalbeni prigovor tuženika u pogledu priznatog troška tužiteljici za pristup na ročište za objavu presude jer stranka ima pravo i na taj trošak ukoliko njen odvjetnik pristupi na sud na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3. Tarife pa se stoga taj trošak na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a smatra opravdanim a iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude koje je održano 24. ožujka 2025. (list 61 spisa).

25. Tužiteljica prigovara odluci o troškovima parničnog postupka jer je sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora ( dalje VPS) kako je to tužiteljica naznačila u tužbi a koja je mjerodavna vrijednost predmeta spora a sud ima pravo intervenirati u naznačeni VPS samo u slučaju kada je tužitelj pogrešno naznačio vrijednost predmeta spora pa stoga predlaže da sud za svaku radnju tužiteljici odmjeri iznos od 250,00 EUR (uključen PDV-25%) te da stoga sud prizna tužiteljici daljnji trošak od 406, 25 EUR.

26. Osnovano ukazuje tužiteljica da je ovdje sud pogrešno cijenio vrijednost predmeta spora jer je tužiteljica pravilno naznačila vrijednost predmeta spora na način da je za zahtjev za utvrđenje ništetnosti naznačila VPS-1.327,23 EUR te za zahtjev za isplatom iznos od 694,13 EUR odnosno VPS od 2.021,36 EUR stoga je mjerodavan VPS naznačen u tužbi jer se ovdje radi o dva zahtjeva.

27. Slijedom navedenog valjalo je u tom dijelu preinačiti pobijanu odluku o trošku postupka te dosuditi tužiteljici daljnji iznos od 406,25 EUR a kako to osnovano potražuje tužiteljica.

28. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

29. S obzirom da je tužiteljica uspjela u ovom žalbenom postupku istoj je priznat trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe - Tbr. 10. t. 4. - 100 EUR što s PDV- om 25 % iznosi 125,00 EUR.

30. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević