Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2115/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić u Virovitici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-469/2024-10 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-469/2024-10 od 26. ožujka 2025.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 3. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2008., koji je ovjeren istoga dana kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice pod brojem OV- 2066/08, koji glasi: „3./treće/NAKNADA-1,30% (jedan zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 9. stavak 1. točka 7. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2008., koji je ovjeren istoga dana kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice pod brojem OV-2066/08, koji glasi: „podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima“.

III. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 9. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2008., koji je ovjeren istoga dana kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice pod brojem:

OV2066/08, koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.".

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 663,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008., do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kn u periodu od 1. srpnja 2011., do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015., do 31.prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u periodu od 1. siječnja 2016., do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u periodu od 1. srpnja 2016., do 31.prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u periodu od 1. siječnja 2017., do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u periodu od 1. srpnja 2017., do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u periodu od 1. siječnja 2018., do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,54 % godišnje, u periodu od 1. siječnja 2019., do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u periodu od 1. srpnja 2019., do 31. prosinca 2019., po stopi 6,11% godišnje u periodu od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020., po stopi 5,89% godišnje u periodu od 1. srpnja 2020., do 31. prosinca 2020., po stopi 5,75% godišnje u periodu od 1. siječnja 2021., do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,49 % godišnje u periodu od 1. srpnja 2021., do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,31 % godišnje u periodu od 1. siječnja 2022., do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,50 % godišnje u periodu od 1. srpnja 2022., do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023., po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja teče na iznos od: -253,63 eura od 31. siječnja 2008., do isplate, -46,45 eura od 31. siječnja 2008., do isplate, -363,62 eura od 13. veljače 2012., do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 981,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od 26. ožujka 2025., do isplate, u roku od 15 dana.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6.Nadalje, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

7.Činjenično stanje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno i brižljivo, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje

-da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 3. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2008., koji je ovjeren istoga dana kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice pod brojem OV-2066/08, koji glasi: „3./treće/NAKNADA-1,30% (jedan zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela,

- da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 9. stavak 1. točka 7. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2008., koji je ovjeren istoga dana kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice pod brojem OV-2066/08, koji glasi: „podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima“,

- da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 9. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2008., koji je ovjeren istoga dana kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice pod brojem: OV2066/08, koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.",

-na isplatu novčanog iznosa od 663,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao u t. IV izreke,

-zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

9.Tijekom prvostupanjskog postupka su utvrđene ove odlučne činjenice:

-da su tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, zaključili 29. siječnja 2008. Ugovor o [broj kredita], na iznos 147.001,03 kn,

-da je namjena kredita kupnja novog vozila marke Seat, putem Dealeri P.Z. Auta,

-da je ugovoreni rok otplate kredita 84 mjeseca,

-da se nije pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama iz čl. 3., čl. 9.stavak 1. t. 7. i čl. 9. stavka 2. Ugovora o kreditu,

-da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran od strane tuženika o obvezi plaćanja bilo kakvih naknada, nije mu predočeno zbog čega ima platiti naknade, nije mu je obrazložen odnos između iznosa naknada s jedne, i pruženih mu usluga s druge strane, niti mu je razjašnjeno što te naknade obuhvaćaju, a u Ugovoru o kreditu nisu navedeni osnovi, te parametri i metodologija izračuna spornih naknada za obradu kredita, troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te naknade za prijevremenu otplatu kredita,

-da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi članka 3. i članka 9., stavak 1. točka 7. i stavak 2. Ugovora o kreditu jer su ugovorne odredbe bile unaprijed formulirane od strane trgovca, na način da se naknade određuje jednostranom odlukom i sukladno aktima kreditora, čime je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s posljedičnom znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega su nepoštene i ništetne odredbe članka 3. i članka 9., stavak 1. točka 7. i stavak 2. Ugovora o kreditu,

-da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi tuženik naplatio tužitelju ukupno 663,70 eura / 5.000,75 kn, od čega 30. siječnja 2008., ustegom iznosa odobrenog kredita, naknadu za obradu kredita u iznosu od 253,63 eura /1.911,01 kn (1.30% od iznosa kredita) i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 46,45 eura / 350,00 kn, te 13. veljače 2012., na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sukladno tada važećim Općim aktima banke, u iznosu od 363,62 eura / 2.739,74 kn.

10.Na temelju prethodno utvrđenog činjeničnog stanja koje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim sporne dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu te naložio isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio tuženiku temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi.

11.Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženik 31. siječnja 2008.naplatio od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od tuženika te da se o spornoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, nije pojedinačno pregovaralo te je, polazeći od toga da je tužitelj potrošač (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 96/03), čl. 81. i 87. istog zakona, ujedno navodeći kako u ugovoru nije navedeno o kakvim se troškovima radi zaključio kako je tuženik odgovoran na ugovaranje ništave ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja te je time i nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnom predmetna odredba.

12.Točno je s jedne strane da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP/2003.

13.Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14.U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15.Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16.Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19.U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20.Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

21.Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbi članka 9. u g ovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškova te troškova pristojbe vezanih za naplatu, slijedom čega nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

22.Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1 ,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23.Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita iz t. 9. st. 2. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl.

24. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

25.Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju pruža klijentima a tako i tužitelju, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Međutim, tuženik, osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

26.Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

27.Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

28.Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u t. II izreke.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović