Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4808/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariu Perica, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba,Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Ivanu Glamuzina i dr.odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-1914/2023-10 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-1914/2023-10 od 19. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 29. prosinca 2006. između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1. "Iznos kredita" i čl. 2. "Kamatna stopa". Pod stavkom II izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. navedenog ugovora o kreditu - "Naknada" kojom je ugovoreno plaćanje na ime naknade iznosa od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom korištenja kredita. Pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 862,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to pobliže navedeno u izreci, a pod stavkom IV. Izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 312,90 eura zajedno sa zateznom kamatom od 31. prosinca 2007. do isplate, s osnove jednokratne naknade naplaćene tužitelju prilikom korištenja kredita te je podstavkom V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 769,91 eura.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP-a) te predlaže žalbu usvojiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 ZPP jer je razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu odluku i pravo na procesnu jednakost, što predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti jer da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Naime, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navode iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 5038/2015 od 12. srpnja 2018.

6.2. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da su stranke tijekom postupka bile zastupane po punomoćnicima odvjetnicima te su bili u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, a tuženik osim saslušanja tužitelja i javnog bilježnika nije ni predlagao druge personalne dokaze, predmet je dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U- III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

6.3. Slijedom navedenog se kao neosnovani otklanjaju žalbeni prigovori o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

7. Kada u sadržaju svoje žalbe ističe navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4, ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

8. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO), kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o [broj kredita] od 29. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf te o naknadi za obradu kredita, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od iznos od 862,70 eur, i s osnove neosnovano naplaćene jednokratne naknade prilikom korištenja kredita iznos od 312,90 eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

9. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

11.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

11.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije ni predlagao saslušanje zaposlenika banke, a saslušanje javnog bilježnika pravilno otklonjeno kao nepotrebno jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor, a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

12.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluka suda prvog stupnja kojima je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbe toč. 3. predmetnog ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojima je trošak obrade kredita u potpunosti prebačen na tužitelja kao potrošača.

12.2. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja spornih odredbi te iz činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva, a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu toč. 3. Ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što to konkretno i zašto on kao potrošač plaća banci u okviru te naknade.

13.1. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te naknadi za obradu kredita.

13.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV- 33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.3. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 20. ožujka 2023. za povrat isplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije u zastari, sukladno odredbama čl. primjenu čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO. Isto tako nisu zastari ni zahtjevi za vraćanje stečenog bez osnove po odredbi o naknadi za obradu kredita koja je utvrđena ništetnom predmetnom odlukom, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja, pozivajući se pri tom i na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, prigovor zastare tuženika u cijelosti neosnovan.

14.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

15. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kamatnim stopama promjenjivim odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u Chf te o naknadi za obradu kredita I kada je tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredbi s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova, na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske PK uz odluku br. U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. te na članak dr. sc. FK naslova: Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade.

16. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), a tuženik određenim žalbenim navodima tu odluku i ne pobija, zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

17. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod stavkom I ove presude.

18. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić