Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1085/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 37/I, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici HT, Anita Marković i Mateja Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7219/2021-16 od 2. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7219/2021-16 od 2. siječnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II., izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 2. ožujka 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Nives Mirčetić iz [adresa] 6. ožujka 2007. pod poslovnim brojem OV- 2337/2007, koji glasi: "Kunska protuvrijednost…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja" i utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. stavka 1. istog Ugovora o kreditu koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…". Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.725,29 eura (12.999,16 kuna), zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke odbijen dio zahtjeva za isplatu iznosa od 929,17 eura (7.000,84 kuna), kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata koji na dosuđene iznose iz stavka II. zahtijeva teku od ranijeg datuma. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,04 eura (8.130,00 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (2. siječnja 2023.) pa do isplate, dok je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., IV. i V. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 248,75 eura, uz pripadajući PDV u iznosu od 62,18 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 146,00 eura, odnosno sveukupno 456,93 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate i otklanjanja prigovora zastare.

5. Jednako tako, tuženica neosnovano upire na povredu prava na pravično suđenje i povredu procesne jednakosti stranaka zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o [broj kredita] sklopljenog 2. ožujka 2007. u [adresa] između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora (kojim joj je kreditor stavio na raspolaganje za kupnju novog vozila iznos od 16.193,61 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita), u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 20.000,00 kuna), na ime preplaćene tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 te pozivom na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka (kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF) ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužiteljice na povrat neosnovano isplaćenog iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja), pri čemu je u preostalom dijelu, s obzirom na to da se tuženica protivila djelomičnom povlačenju tužbe za iznos za koji je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja), tužbeni zahtjev odbio.

10. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporan i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose te osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi:

- da između stranaka nije sporno: da je 2. ožujka 2007. u [adresa] između tuženice, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, sklopljen ugovor o kreditu za kupnju novog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 16.193,61 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s odlukom tuženice, s rokom otplate od 84 mjeseca, koji ugovor je prestao ispunjenjem,

- da između stranaka nije sporno niti to da je tuženica »trgovac« u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP/03), a da je tužiteljica »potrošač« u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03,

- da između stranaka isto tako nije sporno da je, kada je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženicu pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženice, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09,

79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te joj naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio joj korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće,

- da je tužiteljica izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda, s time činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF, ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori,

- da činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju,

- da se standard „prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“, odnosi (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, iznosi 12.999,16 kuna.

12. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći da se i u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru, da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, cijeneći u konačnome takve ugovorne odredbe (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak), nepoštenima, slijedom čega ih utvrđuje ništetnima, a posljedično tome, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), u svezi s čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini više plaćeni mjesečni iznos anuiteta kredita, od dana plaćanja pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

13. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. rujna 2021., zaključuje da nije nastupila zastara potraživanja, imajući u vidu opći zastarni rok koji iznosi 5 godina.

14. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate prvostupanjski sud dosuđuje od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju tuženica nepošteni stjecatelj i da je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), U preostalom dijelu kojim tužiteljica zahtijeva kamate od ranijeg datuma, sud prvog stupnja u tom dijelu odbija postavljeni tužbeni zahtjev.

15. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 2. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju novog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 16.193,61 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

17. S obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača (koje svojstvo tuženica žalbenim navodima ne spori), pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 2. ožujka 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećeg u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

18. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

19. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

21. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

22. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da sud u ovom postupku nije utvrđivao jesu li sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Naime, sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan je za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. (na koju se poziva i sud prvog stupnja), u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuju niti priloženi promotivni uvjeti važeći u vrijeme zaključenja ugovora, na koje tuženica upire žalbenim navodima.

25. Naime, u odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju tuženice, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužiteljice s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljicom o tome pojedinačno pregovarala.

26. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud neosnovano nije izveo dokaz saslušanjem tužiteljice koji je tuženica predložila na okolnost osnovanosti svojih prigovora koje je isticala tijekom prvostupanjskog postupka, konkretno savjesnosti tužiteljice prilikom sklapanja ugovora, mogućnosti pregovaranja oko izbora valute kredita i informiranosti o spornim odredbama (kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika s ročišta na kojem je zaključena glavna rasprava od 22. studenog 2022., list 104-105 spisa), valja odgovoriti da s obzirom na navedene okolnosti na koje tuženica upire žalbenim navodima (da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR ili ugovora bez valutne klauzule, čime da je tužiteljica mogla otkloniti primjenu valutne klauzule u CHF), pravilno je sud prvog stupnja odbio izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, jer mogućnost odabira valute uz koju će tužiteljica vezati svoj ugovor o kreditu te mogućnost samostalnog odabira između više predloženih ugovora o kreditu - s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR ili ugovora bez valutne klauzule, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, niti navedene mogućnosti ukazuju na pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju, kako to pogrešno smatra tuženica, jer samim izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF, tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

27. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje i to da za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, pri čemu tuženica suprotno u ovom sporu nije dokazala, niti je isto mogla dokazati iskazom tužiteljice koja je u činjeničnim navodima tužbe određeno tvrdila „da na sadržaj ugovora nije mogla utjecati, a da joj tuženica nije na transparentan način objasnila pojedinosti mehanizma valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužiteljica na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze“, pa je promašeno pozivanje tuženice kojim upire na povredu ustavnog prava na jednakost oružja i pristup sudu, imajući u vidu i to da je tuženica imala mogućnost dokazivati pojedinačno pregovaranje, dokaznim prijedlogom za saslušanjem zaposlenice banke koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora (dokazivanje da su tužiteljici, kao potrošaču, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora), od kojeg dokaznog prijedloga je tuženica odustala, kako to proizlazi iz sadržaja spisa i obrazloženja prvostupanjeske presude, tako da odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, tuženica nije onemogućena u dokazivanju pojedinačnog pregovaranja, a time niti u raspravljanju.

28. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da joj je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

29. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma "potrošač" kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi O143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

30. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje su protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

31. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

32. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja.

33. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

34. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te da sud u ovom konkretnom slučaju navedeno nije utvrdio.

35. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

36. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ.

37. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ju je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužiteljica nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužiteljica imala pravo izbora valute.

38. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

39. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

40. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, a sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja ĐT iz Ručević vještačenja d.o.o., valja odgovoriti da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na tečajnu razliku, iznosi 12.999,16 kuna, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima.

41. Pri tome je za obrazložiti, da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor o kunskom kreditu“, čemu prigovara i žalbenim navodima, koji prigovor nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o tečajnoj razlici.

42. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

43. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer navedeno nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštenih odredbi, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt- 150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su navedeni žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani, s time da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

44. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

45. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

46. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta 14. rujna 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

47. Naime, budući da je u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 14. lipnja 2018., neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare.

48. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos od 12.999,16 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

49. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

50. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na svoju savjesnost te na izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., i pravno shvaćanje koje govori o ugovornim stranama kao savjesnim stjecateljima iz ništavog ugovora o zajmu te pravu na zatezne kamate od podnošenja zahtjeva.

51. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pravilno obračunavajući troškove sukladno tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Na žalbene navode kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni Tarife prilikom izračuna troška (uz tvrdnju da sud pogrešno za sve radnje dosuđuje tužiteljici trošak po izmijenjenoj vrijednosti boda od 15,00 kuna), valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 48. st. 1. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da kada sud odlučuje o toj nagradi, da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 50. propisivala vrijednost boda od 15,00 kuna, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

52. Pored navednog, tuženica neosnovano osporava pravo tužiteljice na naknadu troška sudske pristojbe za presudu, imajući u vidu da je navedenu pristojbu tužiteljica platila u skladu s rješenjem suda od 2. siječnja 2023. (list 124-126 spisa), kojim joj je naloženo platiti sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 72,98 eura, dakle upravo u onom iznosu koji je sud tužiteljici i dosudio, ali u tada važećoj valuti – kunama. Stoga, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

53. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

54. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

55. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš