REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4817/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari S. OLIVER HR d.o.o., OIB 73478782452, Zagreb, Branimirova 28, kojeg zastupa punomoćnik Romana Mihalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-136/2024-2 od 3. srpnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2210/2022 od 24. studenoga 2023., u sjednici održanoj 27. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na temeljna ljudska prava, se odbacuje.
III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-136/2024-2 od 3. srpnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2210/2022 od 24. studenoga 2023. podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tuženik je postavio tri pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
"1. Treba li ugovornu odredbu o načinu promjene ugovorne kamate sadržane u ugovoru o kreditu, kojega su sklopili kreditor i osoba koja nije potrošač, a kojom se promjena ugovorne kamate čini ovisnom o dinamici promjene referentne kamatne stope i Odlukama o promjeni kamatne stope banke, smatrati nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom?
2. Da li zastarni rok za povrat iznosa stečenih na temelju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, konkretno ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je kreditor ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu, a u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, započinje teći od trenutka primitka ispunjenja ili od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
3. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u EUR/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR?".
2. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na jednakost svih pred zakonom, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na pravično suđenje.
3. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije poriče navode iz prijedloga te predlaže tuženikov prijedlog odbaciti podredno odbiti. Traži trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kreditu kojom se prepušta banci izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope i isplata preplaćenog iznosa na temelju te ništetne ugovorne odredbe.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7. Tuženik se u odnosu na prvo postavljeno pitanje kao razloge važnosti poziva na odluke Visokog trgovačko suda Republike Hrvatske Pž-265/23 i Pž-1558/17. Međutim, ove odluke nisu usporedive, jer drugostupanjski sud u odluci Pž-265/23 uopće nije raspravljao o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jer je drugostupanjski sud u tom dijelu ukinuo prvostupanjsku odluku bez vraćanja na ponovni postupak zato što je prvostupanjski sud neosnovano dopustio preinaku tužbe u tom dijelu. Odluka Pž-1558/17 nije usporediva jer se u tom postupku utvrđivala ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
Osim toga, pobijana odluka je u skladu s izraženim stajalištem ovog revizijskog suda u odluci poslovni broj Rev-667/2023 da jednostrano mijenjanje kamatne stope predstavlja nedopušteno ponašanje, koje je u izričitoj suprotnosti s odredbom čl. 10. st. 3. ZOO, da je u suprotnosti s odredbom čl. 269. st. 2. ZOO, jer ne zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe, a zbog čega je ništetna na temelju odredbe čl. 272. st. 2. ZOO.
8. Drugo pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer je pobijana odluka u skladu sa izraženim stajalištem na sjednici Građanskoj odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20-2 od 30. siječnja 2020., a nakon koje je ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
9. Odgovor na treće postavljeno pitanje sadržan je u odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO). Pobijanom odlukom utvrđeno je da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, pa je i kamata dosuđena od dana stjecanja, a zbog čega naznačene odluke, kao razlog važnosti, nisu u suprotnosti s pobijanom odlukom.
10. Budući da postavljena pravna pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
11. Tuženik smatra da mu je u parničnom postupku u kojem je donesena pobijana presuda, zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su nižestupanjske odluke arbitrarne, došlo je do povrede načela jednakosti svih pred zakonom i prava na djelotvoran pravni lijek, jer nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanja svjedoka na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s odredbama na temelju kojih je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu.
12. Nižestupanjski sudovi dali su razloge zbog kojih nisu proveli dokaz za saslušanjem predloženih svjedoka, jer dio svjedoka uopće nije sudjelovao u postupku sklapanja ugovora o kreditu, pa nema neposrednih saznanja, a saslušanje ostalih svjedoka je bilo nepotrebno, jer je bilo dovoljno ocijeniti ugovorne odredbe ugovora o kreditu.
13. Sadržaj tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbu o načinu na koji su niži sudovi ocijenili spornu ugovornu odredbu o kreditu odnosno kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
14. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze na okolnost zbog čega tuženik smatra da bi bio ovlašten spornom ugovornom odredbom mijenjati fiksni dio promjenjive kamatne stope tj. maržu (promjenjivost kamatne stope osigurana je kroz šestomjesečni euribor).
15. Također nižestupanjski sudovi su se u odnosu na prigovor zastare jasno očitovali pozivom na shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022., te su dani i dostatni razlozi zbog kojih je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (tuženik bio nepošten stjecatelj).
16. Što se tiče povrede prava na djelotvoran pravni lijek, treba istaknuti da se na to pravo može pozivati samo onaj koji učini vjerojatnim da mu je povrijeđeno neko drugo pravo zajamčeno Ustavom ili Europskom Konvencijom o ljudskim pravima (npr. pravo na mirno uživanje imovine, pravo na slobodu izražavanja itd.), a što ovdje nije slučaj.
17. Zbog navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
18. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer je isti bio nepotreban (čl. 155. st. 1. ZPP), pa je odlučeno kao u točki III. Izreke ovog rješenja.
Zagreb, 27. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
