Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5624/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9252/2023-8 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9252/2023-8 od 29. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, [broj kredita] sklopljenog dana 1. kolovoza 2007. između ovdje stranaka kojim je ugovoreno plaćanje naknade 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 556,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. kolovoza 2007. do isplate (točka II. izreke presude) te naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 625,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2024. pa do isplate (točka III. izreke presude).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 182,79 EUR.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] zaključenog između ovdje stranaka dana 1. kolovoza 2007., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 556,59 EUR na ime te ništetne odredbe.

5. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl.3. Ugovora o [broj kredita] zaključenog dana 1. kolovoza 2007. u bitnom utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% ugovorenog iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, da navedena odredba nije jasna niti određena, već sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ dakle bez mogućnosti pregovaranja ili utjecaja na istu, da su u konkretnom slučaju izostali parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu pa utvrđuje da je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena te stoga ništena jer je protivna odredbi čl. 96. ZZP-a. Stoga kako među strankama nije sporna visina naplaćene ulazne naknade, nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 556,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. kolovoza 2007. pa do isplate.

7. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

8. Naime, čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 3,30% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

10. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužiteljice, da je sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

11. Naime, tužiteljici je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

13. Točno se navodima žalbe ukazuje da sud prvoga stupnja nije dao razloge o tome zašto tužiteljici dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 8. kolovoza 2007. i da se stoga odluka u tom dijelu ne može ispitati, sadržajno ukazujući da je time sud počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

14. Međutim, kako iz među strankama nespornih činjenica proizlazi da je utuženi iznos od 556,59 EUR (4.193,65 kn) na ime ulazne naknade od tužiteljice naplaćen 7. kolovoza 2007. ustegom od iznosa odobrenog kredita, to u konkretnom slučaju, ovaj sud, na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a zaključuje da je o zateznoj kamati pravilno odlučeno, u skladu sa odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje: ZOO). Naime, tuženik je nepošten stjecatelj s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, pa je kamata pravilno dosuđena od slijedećeg dana nakon dana uplate kao dana stjecanja (kako je to tužiteljica i zahtijevala) i stoga ovaj propust suda prvog stupnja nije za posljedicu imao nezakonitu odluku.

15. U preostalom dijelu sud je za svoj odluku dao valjane i jasne razloge, a nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2. ZPP-a).

16. Nadalje u odnosu na žalbene navode tuženika točno je da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude ukazao na odluke Suda EU i u njima tumačenje Direktive 93/13.

17. No istovremeno valja primijetiti da je kontradiktoran tuženik kada u žalbi, u odnosu na primjenu Direktive 93/13 EEZ i prakse Suda EU, navodi da se odredbe te Direktive ne primjenjuju na ugovore o kreditu zaključene prije 1. srpnja 2013., da bi se u odgovoru na tužbu, u prilog svojih tvrdnji da sporna ugovorna odredba nije ništetna upravo pozvao na praksu Suda Eu u predmetu C-621/17 i s time u vezi primjenu Direktive 93/13.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

19. Tvrdnja iz žalbe tuženika kako mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje je netočna, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.

20. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženika na činjenicu da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. Tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla. Zbog toga niti činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a .

21. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare.

22. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

23.1. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23), pa je tako tužiteljici osnovano priznat i trošak pristupa ročištu za objavu presude primjenom Tar.br. 9.3. spomenute Tarife u iznosu od 25,00 EUR uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora.

23.2. Ovdje valja ukazati da se o tome pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a izjasnio i VSRH u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev-832/2022-2 u kojoj je dao odgovor koji glasi: "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP."

24. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. i čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

25. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić