Poslovni broj: Usž-630/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Best in parking d.o.o., Zagreb, Trg Petra Preradovića 6, OIB: 13111840409, protiv tuženika Dubrovačko - neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove, Dubrovnik, Vukovarska 16, OIB: 32082115313, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke III. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1369/2024-6 od 21. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka III. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1369/2024-6 od 21. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, KLASA: UP/II- 363-03/23-03/2, URBROJ: 2117-09/5-24-2 od 8. travnja 2024., u dijelu kojim je odlučeno o točki 2. izreke rješenja Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu, KLASA: UP/I-363-03/22-07/396 URBROJ: 2117-1-03-01-22-3 od 30. prosinca 2022. (točka I. izreke), te se poništava točka 2. izreke navedenog prvostupanjskog rješenja i predmet se vraća na ponovno odlučivanje (točka II. izreke). U preostalom dijelu prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka III. izreke), te nalaže prvostupanjskom tijelu da u ponovnom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke (točka IV. izreke). Svaka stranka snosi svoje troškove upravnog spora (točka V. izreke).

2. Tim prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se da je tužitelj obveznik plaćanja spomeničke rente za 2022. godinu, za poslovni prostor korisne površine 18.517,22 m[2] , u Dubrovniku, Zagrebačka bb, na području kulturno povijesne cjeline, u ukupnom iznosu od 888.826,56 kn/117.976,56 eura (točka 1. izreke); utvrđeni iznos spomeničke rente dužan je platiti u kvartalnim obrocima i to četvrti kvartal u iznosu od 888.826,56 kn/117.967,56 eura u roku od 30 dana od dana primitka rješenja, u korist računa Prihodi od spomeničke rente (točka 2. izreke); na dospjelu nepodmirenu obvezu obračunat će se zatezna kamata i to od prvog sljedećeg dana nakon dospijeća do dana plaćanja (točka 3. izreke); u slučaju neizvršenja utvrđene obveze u navedenim rokovima, rješenje će se ovršiti u postupku i na način popisan zakonom kojim se uređuju opći odnosi između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima (točka 4. izreke); obveznik je dužan svaku promjenu koja utječe na obvezu plaćanja spomeničke rente prijaviti Upravnom odjelu u roku od 30 dana od dana nastanka promjene (točka 5. izreke).

3. Tužitelj sadržajno osporava prvostupanjsku presudu u točki III. izreke, radi nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da tijekom upravnog spora nije pravilno utvrđena korisna površina javne garaže Ilijana Glavica, već je proizvoljno zaključeno da spomeničku rentu za garažni prostor treba obračunati na temelju površine cijelog poslovnog prostora. Tvrdi da korisna površina javne garaže Ilijana Glavica iznosi 8.887,50 m[2] , jer parkirališna mjesta (711) u toj garaži treba množiti s prosječnom površinom parkirališnog mjesta (12,5 m[2] ). U slučaju da se uzme u obzir „Iskaz površina i volumena iz kolovoza 2006.“, arhitekta TŽ, kao dokument na temelju kojeg je građena predmetna javna garaža, površina bi iznosila 13.872,65 m[2] , a ne 18.517,22 m koliko je utvrđeno u upravnom postupku. Smatra da je prvostupanjski sud korisnu površinu utvrdio na temelju isprava kojima se utvrđuje volumen predmetne javne garaže. Budući da je pogrešno utvrđena korisna površina predmetne javne garaže, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazuje da se odredbom članka 114. stavka 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 102/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., dalje: Zakon o zaštiti), određuje kao osnovica spomeničke rente korisna, a ne ukupna površina poslovnog prostora, koji se nalazi u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline. Stoga zaključuje da je u konkretnom slučaju, kao mjerodavan propis za utvrđivanje korisne površine, trebalo primijeniti Pravilnik o minimalnim tehničkim uvjetima za projektiranje i gradnju stanova iz Programa društveno poticajne stanogradnje („Narodne novine“, broj 106/04.), prema kojem se uzima u obzir samo površina parkirališnog mjesta, a ne obračun cijele garaže ili dijelova garaže koji ne služe za parkiranje. Tvrdi da u Republici Hrvatskoj nema propisa prema kojem se kod utvrđivanja korisne površine uzima u obzir cijeli poslovni prostor kao cjelina. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu i sam riješi stvar.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na tužbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući točku III. izreke osporene presudu u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da prvostupanjski sud svojom odlukom, u dijelu kojom je osporavana žalbom, nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima spisa predmeta i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

7. U konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj obavlja djelatnost u poslovnom prostoru koji se nalazi na području kulturno-povijesne cjeline grada Dubrovnika, zbog čega je obveznik spomeničke rente u skladu s člankom 114. stavkom 1. Zakona o zaštiti.

8. Međutim, tužitelj presudu prvostupanjskog suda, kao i rješenja upravnih tijela smatra nezakonitima, jer nije uzet u obzir njegov prigovor o pogrešno utvrđenoj korisnoj površini predmetnog poslovnog prostora, na temelju koje mu je obračunata spomenička renta. Naime, tužitelj smatra da se kao korisna površina predmetne javne garaže trebala uzeti površina parkirališnih mjesta, a ne površina cijelog poslovnog prostora, koja uključuje i dijelove javne garaže koji ne služi za parkiranje vozila.

9. Ovaj Sud nalazi da je taj žalbeni prigovor već valjano otklonio prvostupanjski sud ocjenjujući da je pravilno tužitelju utvrđena obveza spomeničke rente na temelju površine cijelog poslovnog prostora, a uzimajući u obzir da se radi javnoj garaži koja u cjelini služi za nesmetano obavljanje poslovne (gospodarske) djelatnosti usluge parkiranja i koju djelatnost tužitelj ne bi mogao obavljati bez ostalog pratećeg prostora (prometnica unutar garaže, stubišta, dizala, sanitarnih prostorija i dr.). Stoga je kod obračuna spomeničke rente pravilno utvrđena korisna površina predmetnog poslovnog prostora, jer utvrđena površina cijelog poslovnog prostora služi obavljanju poslovne djelatnosti tužitelja u području pod posebnom zaštitom.

10. Budući da je iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je točka III. izreke osporene presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

11. Stoga je, sukladno odredbi članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić