- 1 -              Revd 3205/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3205/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. B., Z., OIB … , koju zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. A. o. d.d., Z., OIB … , i 2. E. o. d.d., Z., OIB … , koje zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1615/2022-3 od 15. veljače 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-585/21-149 od 18. srpnja 2022., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatraju da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).

 

2. Tužiteljica na taj prijedlog nije odgovorila.

 

3. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.

 

4. Niti jedno od devet u prijedlogu postavljenih pitanja nije važno pravno pitanje jer od njih ne ovisi odluka u sporu.

 

5. Prvo u prijedlogu postavljeno pitanje glasi:

 

„Je li u smislu čl. 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbama stranaka dužan sadržajno i argumentirano očitovati se o odlučnim žalbenim prigovorima, te čini li u tom smislu drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP i čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku kada odbije žalbe tuženika kao neosnovane bez osvrta i ocjene o odlučnim žalbenim prigovorima (vezano za visinu neimovinske štete i okolnost konkretnog slučaja, neopravdano nabavljanje proteze na vlastitu inicijativu i to bez ikakve medicinske indikacije od strane stručne osobe, mogućnosti refundacije troškova proteze i troškova prijevoza od HZZO-a, stvarnih troškova nabavljanja proteze i aktivne legitimacije tužiteljice)?“ Ovdje se zapravo radi o procesnopravnome prigovoru tuženika obrazloženju drugostupanjske presude, a ne o pitanju kojim se problematizira neko pravno shvaćanje izraženo u toj presudi.

 

6. Za drugo u prijedlogu postavljeno pitanje, koje glasi: „Je li dužnost suda kod utvrđivanja pravične novčane naknade u smislu odredbi iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima cijeniti samo okolnosti koje utječu na to da pravična novčana naknada bude viša (kao što su to u konkretnom slučaju učinili niže-stupanjski sudovi) ili je dužnost suda kod utvrđivanja visine pravične novčane naknade cijeniti i okolnosti koje utječu na to da pravična novčana naknada bude niža?“ može se ustvrditi da je nerazumljivo u kontekstu materijalnopravne odredbe na koju se odnosi, čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22). Naime, prema toj odredbi sud će u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju oštećeniku dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Dakle, sudovi ne cijene ni one okolnosti „koje utječu na to da pravična novčana naknada bude viša“, ni one „koje utječu na to da pravična novčana naknada bude niža“, već cijene okolnosti na temelju kojih se može utvrditi koji je novčani iznos naknade pravičan, a po naravi stvari, naknada koja bi bila viša ili niža od one koja oštećeniku pripada ne bi bila pravična naknada. Iz obrazloženja ovoga pitanja proizlazi zapravo da tuženici prigovaraju da sudovi nisu obrazložili okolnosti koje su imali u vidu dosudivši tužiteljici naknadu za koju smatraju da je pravična, no takva je njihova tvrdnja neosnovana.

 

7. Treće u prijedlogu postavljeno pitanje, koje glasi: „Je li pravno dopušteno istu činjenicu (u konkretnom slučaju nemogućnost nošenja proteze) dva puta cijeniti (kao razlog većeg postotka zaostalih trajnih posljedica – s medicinskog aspekta i kao razlog dosuđivanja većeg iznosa pravične novčane naknade – s pravnog aspekta)?“ također je nerazumljivo jer se ne zna na koji se propis odnosi i nije jasno zašto tuženici smatraju da postoje dva „aspekta“ pravične novčane naknade, „medicinski“ i „pravni“.

 

8. Četvrto u prijedlogu postavljeno pitanje, koje glasi: „Je li tuženik dužan tužitelju, u smislu odredbi iz članka 1095. Zakona o obveznim odnosima dužan naknaditi samo opravdane troškove liječenja i druge potrebne troškove u svezi liječenja za koje postoji medicinska indikacija od strane stručne osobe i za koje je zadovoljeno načelo adekvatnosti ili je tuženik dužan naknaditi sve troškove liječenja i druge troškove u vezi liječenja koji su nesporno učinjeni samoinicijativno od strane tužiteljice i koji su dokazano neopravdani i neadekvatni što je upravo i bio razlog utvrđivanja većih trajnih posljedica (u konkretnom slučaju – troškovi nabavljanja proteze), odnosno da li je na tužiteljici dužnost dokazivanja pravno-relevantne/adekvatne uzročne veze između štetnog događaja i nastale štete?“, u kojemu tuženici očito pod pojmom „tužitelja“ podrazumijevaju oštećenika, a pod pojmom „tuženika“ štetnika ili njegovoga osiguratelja, polazi od neosnovane tvrdnje tuženika da su nižestupanjski sudovi tužiteljici na ime naknade imovinske štete dosudili troškove za koje su utvrdili da nisu opravdani u svrhu liječenja, kao i da su izrazili pravno shvaćanje, i prema njemu potom postupali, da teret dokazivanja „pravno-relevantne/adekvatne uzročne veze između štetnog događaja i nastale štete“ nije na oštećeniku, ovdje tužiteljici.

 

9. I peto u prijedlogu postavljeno pitanje, koje glasi: „Je li na tužiteljici teret dokaza, u smislu odredbi iz članka 219. Zakona o parničnom postupku, nužnosti i potrebnosti stvarnih troškova nabavljanja proteze i postoje li razlozi za oslobođenje tuženika od dužnosti snošenja imovinske štete (troškova nabavljanja proteze) i u situaciji kada tužiteljica nesporno nije pokušala zatražiti financiranje ili sufinanciranje navedenog troška od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje?“ polazi od neosnovane tvrdnje tuženika da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili pravilo o teretu dokazivanja te da su tužiteljici dosudili naknadu troškova za koje smatraju da nisu opravdani.

 

10. Šesto pitanje, koje glasi: „Je li tužiteljica aktivno legitimirana potraživati naknadu imovinske štete i troškova koji su nastali i izvorno pripadaju posrednim oštećenicima, odnosno njezinim roditeljima i koji troškovi nesporno ne glase na tužiteljicu?“ također polazi od neosnovane tvrdnje da su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužiteljici naknada za određene troškove liječenja ne pripada a da su joj i pored takvoga utvrđenja naknadu tih troškova dosudili.

 

11. Već je drugostupanjski sud u obrazloženju presude, očitujući se o tvrdnjama iz žalbe tuženika, tuženicima odgovorio da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (21. studenoga 2022., Su-IV-33/2022-17) doneseno pravno shvaćanje koje glasi: „U parnici radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ne može se umanjivati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog ostvarenih prava oštećenika po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/29, 133/20, 18/22), slijedom čega nema mjesta bilo kakvom uračunavanju u nominalnom iznosu i odbijanju primanja po osnovi socijalne skrbi, niti se činjenica ostvarivanja takvih prihoda prilikom odmjeravanja visine štete zbog povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir.“. Tuženici ipak u prijedlogu postavljaju pitanje: „Predstavljaju li primici s osnova osobne invalidnine, koje tužiteljica nesporno prima kao pravo iz socijalnog osiguranja, svojevrsnu naknadu za oštećenje organizma koja ima za posljedicu smanjenje životne aktivnosti (otklanjaju li se osobnom invalidninom iste štetne posljedice kao i pravičnom novčanom naknadom), te je li u konkretnom slučaju, financijskim vještačenjem utvrđeni dospjeli iznos osobne invalidnine, kao i utvrđeni kapitalizirani iznos osobne invalidnine valjalo odbiti od utvrđene pravične novčane naknade, a sve u smislu odredbi iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ?“, tražeći, dakle, da im ovaj sud odgovori na pitanje o kojem je pravno shvaćanje donio i s kojim je drugostupanjska presuda u skladu.

 

12. Osmo postavljeno pitanje, koje glasi: „Da li oštećenik/tužiteljica ima pravo na traženje zakonske zatezne kamate po osnovi traženja naknade imovinske štete (troškovi nabavljanja proteze) za period prije nego što je postavila takav zahtjev za naknadu štete odgovornom osiguratelju po osnovi police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti ili pak u smislu čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) oštećenik, odnosno tužiteljica ima pravo tražiti zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu od dana postavljanja zahtjeva za naknadu štete ili tužbe, unatoč tome što je prema mišljenju suda u pobijanim odlukama naknada imovinske štete dospjela prije podnošenja odštetnog zahtjeva ili tužbe, odnosno da li su niže-stupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu iz članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kada su obvezali tuženika da isplati tužiteljici zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu (troškova nabavljanja proteze) za period prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev/tužbu za naknadu štete kojim je prvi put pozvala tuženika na plaćanje naknade imovinske štete (troškova nabavljanja proteze)?“ odnosi se na okolnost o kojoj u nižestupanjskoj presudi nije izraženo nikakvo shvaćanje.

 

13. Na deveto pitanje, koje glasi: „Po kojoj stopi teku zakonske zatezne kamate na potraživanja naknade štete nakon 01.01.2023. g., odnosno je li sud trebao dati jasne i argumentirane razloge vezano za tijek i stopu zakonskih zateznih kamata od 01. siječnja 2023. g.?“ odgovor daje propis koji uređuje stopu zatezne kamate i nije ga potrebno posebno tumačiti.

 

14. Zato je na temelju čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. studenoga 2023.

 

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.